Piše: Jusuf Trbić
Kad je na tradicionalnoj svečanosti, za najboljeg sportistu Bijeljine u 2015. godini proglašen odbojkaš Vladimir Milićević, to ni za koga nije bilo iznenađenje. Jer, odbojka je već godinama jedan od najuspješnijih sportova. U 2015. godini Odbojkaški klub Radnik se, nakon manje krize, vratio u pravu formu i umiješao se u borbu za vrh tabele Premier lige BiH. Uz to, bijeljinski odbojkaši su u 2015. godini bili domaćini Balkanskog kupa klubova, zvaničnog klupskog takmičenja Evropske odbojkaške federacije, na kojem su učestvovale i ekipe iz Turske, Srbije i Rumunije. Na samom kraju godine igrali su u finalu Kupa BiH i Kupa RS-a. Inače, Vladimiru Milićeviću to je bilo drugo ovakvo priznanje, jer je za najboljeg sportistu Bijeljine izabran i 2008. godine, što govori o kontinuitetu uspjeha bijeljinskih odbojkaša.
………………..
Sve je počelo kad je 27. marta 1977. godine u Bijeljini prvi put formiran odbojkaški klub.
– “ Počelo je i ranije, skoro godinu dana prije toga”, kaže Miodrag Maričić, profesor fizičkog vaspitanja u Poljoprivrednoj školi, jedan od osnivača kluba, dugogodišnji trener i živa istorija bijeljinske odbojke. “Igrali smo pomalo, prvi su odbojku počeli igrati : predvodnik Mladen Popović pa Velimir Antić, Rasim Zećirević, Jovan Vesić, Vojo Babić, Rajko Jokić, i to u odbojkaškoj sekciji DTV “Partizana”, a igrane su prijateljske utakmice u okolnim gradovima. Tada su najbolji od njih pristupili klubu “Graničar” iz sremskog sela Jamena. Mladen Popović, Faik Šabačkić, Miroslav Šimon i, nešto kasnije, Miroslav Mićić, putovali su redvno skelom preko Save na treninge i utakmice. Kad smo pokrenuli inicijativu za osnivanje kluba, najagilniji je bio Velimir Antić, tadašnji predsjednik opštine i uticajni političar, koji nam je pomogao u svemu što nam je trebalo. Pored njega i mene, među osnivačima su bili i Vojislav Babić, oficir JNA, koji je bio predsjednik Skupštine, Miroslav Mićić, jedan od stubova bijeljinske odbojke za sve to vrijeme, do danas, pa Nikola Sojić, dr Senahid Trnačević, Zvonko Šutalo, Rasim Zećirević, profesor Savo Kovačević, Nedžib Osmanović, koji je obezbijedio nesebičnu i redovnu pomoć Fabrike “Mesud Mujkić”, gdje je on bio direktor, a posebno stari as dr Mladen Popović, koji je bio alfa i omega u ovom, ali i u drugim sportovima. Oko njega se sve okretalo. Za to vrijeme to je bio nov i atraktivan sport. Prvi trener je bio Boško Popović, ali je ostao kratko, a ja sam ga naslijedio. Igrali smo u sali “Partizana”, to je sad Sokolski dom, gledaoci su bili na balkonu, i to je bio poseban ugođaj za sve nas. Odmah nakon osnivanja igrali smo kvalifikacije za Drugu republičku ligu u Vitezu, te iste 1977. godine, i bili smo uspješni. Igrali su : Mladen Popović, Faik Šabačkić, Boško Popović, Nikola Katić, Božo Inić, Miroslav Mićić, pa Nedžad Uzeirović, Miroslav Šimon, Jovan Despotović, Dragan Simanić i drugi, i za pet godina prošli smo četiri ranga takmičenja. Te prve godine osvojili smo šampionsku titulu i prešli u Prvu odbojkašku ligu BiH. Pored starih igrača, s nama su bili i Nedžad Avdičević, Rajko Jovković, Dragan Lukšić, Joso Oršolić, Luka Mrkonjić, nešto kasnije su došli Mladen Simić, Zoran Lazić, pa Nenad Božić. Samo dvije godine Radnik je bio član Republičke lige BiH. U sezoni 1982-82. godine bio je najbolji u ligi i obezbijedio je plasman u Prvu B saveznu ligu 1982. godine ( bile su dvije prve lige, jedna u istočnom, druga u zapadnom dijelu zemlje), i u to vrijeme bili smo jedini ovdašnji prvoligaški tim.”
Bilo je to doba masovnog interesovanja za sport i velikog entuzijazma sportista. Svi su igrali amaterski, a nagrada im je bila putovanje u razne dijelove tadašnje zajedničke domovine, od Bleda do Slavonskog Broda. Uskoro je klub prešao u novu salu škole “Knez Ivo od Semberije”, a gledalaca je bilo sve više. Toliko da su, kako se Miodrag Maričić sjeća, često morali donositi stolice iz školskih učionica, da bi svi gledaoci mogli stati u salu. Ali, u utakmici protiv tada izuzetno jake ekipe “Mladost” iz Kaštela kod Splita zabilježeno da su mnogi gledaoci ostali napolju, jer je gužva bila prevelika. To je bila, u to vrijeme, jedna od najvećih posjeta na jednom dvoranskom sportskom takmičenju u istoriji bijeljinskog sporta.
Bile su to zlatne godine bijeljinske odbojke. U toj ekipi kapiten je bio Mladen Popović, a važni igrači su bili i Mehmedalija Žilić, Dragan Lukšić, Janoš Sabo, Marjan Oršolić, Faik Šabačkić, Nenad Božić, Nenad Simić i Dragan Stojanović Gaga. Za prvoligašku konkurenciju obezbijeđena su i pojačanja. Iz Bačke Palanke mje došao Veselko Lemić, iz Gradačca Ljubiša Stankić, iz Kaknja Mato Knežević. Igrali su i braća Mladen i Nebojša Simić, pa Milan Simić, Slaviša Savić, Edin Mešić, tu je bio i Joso Oršolić iz Tolise, koji se školovao u Bijeljini, kao i Nedžad Avdičević iz Gradačca i Nermin Uzeirović iz Koraja, igrao je i Dragan Simanić iz Međaša, a Miodrag Maričić je bio trener, i to dugi niz godina.
-“Da, bio sam trener punih 20 godina, svakog dana sam bio u klubu i sa igračima. Po mojoj računici, imao sam oko 8.500 treninga za to vrijeme, a koliko sam proveo na putu, ni sam ne znam. Igrali smo i ligu, ali i dosta prijateljskih utakmica sa ekipama iz okolnih gradova, dosta turnira… Čitav jedan život, reklo bi se.”
Bijeljinci su bili prvoligaši dvije sezone, a onda je počelo podmlađivanje ekipe. Stasali su novi mladi odbojkaši, iz Zagreba je došao trener Pavle Milovanović, ekipa je bila i prvak RS-a i dva puta pobjednik Kupa RS-a, a kad je formirana Premier liga BiH odmah su postali provligaši, i taj su status zadržali do danas. Pamte se izuzetni igrači Miroslav Mićić, vjerovatno najbolji igrač u istoriji bijeljinske odbojke, pa Joso Oršolić, Dragan Lukšić, Rajko Jovković, Dragan Stanišić…. Danas je Odbojkaški klub Radnik najbolje organizovan bijeljinski klub, koji vode sve sami bivši uspješni odbojkaši. Predsjednik uprave je Slaviša Savić, treneri su Darko Manojlović i Miodrag Milićević, a Miroslav Mićić je već dugo trener ženske ekipe Radnika.
……………………
“Mnogo toga lijepog pamtim za sve ove godine”, kaže Miodrag Maričić. “Recimo, mi smo prije rata, putnih desetak godina organizovali turnir, na koji je obavezno dolazio tadašnji prvak Jugoslavije. Niko nas nikad nije odbio. Sjećam se kad je sarajevska Bosna dolazila, organizovali smo završnu utakmicu turnira na Trgu oslobođenja, sad je to Trg kralja Petra. Postavili smo sve kako valja, a pehari su bili unaprijed pripremljeni, stajali su na posebnom stolu pored zapisničkog stola. Pobjednički pehar je bio rezervisan za Bosnu, njih tada niko nije mogao pobijediti, i na tom peharu je bilo uklesno ime tog kluba. Kad, na opšte iznenađenje, mi glatko dobijemo prvi set. Pitaju nas ovi iz organizacije : šta ćemo ako pobijedimo, valja raditi nove pehare. Napravićemo nove, kažemo mi. Ali, nije trebalo. Sarajlije se u drugom setu raspucaju, pa na kraju pobijede, kako se i očekivalo. A dolazili su nam tada i Mladost-Monter iz Zagreba, BGSK iz Velikog Gradišta, jedinstvo iz Brčkog i mnogi drugi.”
Bilo je to vrijeme čistog i iskrenog amaterizma, kad su prave vrijednosti mogle doći do izražaja. Ali, i u sadašnjim, mnogo težim uslovima, bijeljinski odbojkaši traju i redaju uspjehe.
(nastaviće se)
