Piše: Saud Grabčanović
Kratka biografija bijeljinskog palikuće iz 1688. : Ludvig Badenski (Ludwig Wilhelm von Baden-Baden), regent markgrofovije Baden-Baden i vojskovođa (Pariz, 18. 04. 1655 – Rastatt, 4. 01. 1707). Nazivan je “Štitom Carstva”. Ratovao je protiv Osmanlija, a zauzeo je : Kostajnicu, Derventu , Gradačac, Brčko, Bijeljinu i Zvornik 1688. godine. Preduzeo je uspješan vojni prodor 1689.godine u Srbiju i Makedoniju . Pobijedio Turke u ključnoj bitci 1691. kod Slankamena. Ovim je za Habzburšku monarhiju osigurao Slavoniju i dijelove Ugarsk . Njegov bratić je bio princ Eugen Savojski, istaknuti austrijski vojskovođa. Princ Eugen se pojavio na istorijskoj sceni nešto kasnije od svog amidže. Proslavio se u austrijskim ratovima protiv Turaka.
Bijeljina od oslobođenja 1689. do Karlovačkog mira 1699.g
Nakon ulaska osmanske i bošnjačke vojske pod komandom Topal Husein-paše u kasabu Bijeljinu, nastupio je relativni mir na prostorima Bijeljine i Orlovog polja ( Semberije).Topal (šepavi) Hesein paša je sa Bošnjacima nastavio goniti neprijatelja. Prešaoje preko rijeke Save u Srem, gdje je izveo više uspješnih napada na Austrijance. U to vrijeme se u spaljeni grad Bijeljinu vraća preživjelo stanovništvo, koje počinje sa obnovom svoje uništene kasabe.To je bila druga obnova Bijeljine u vremenskom razdoblju od samo 170 godina.U uništenom gradu ponovo se grade stambeni i poslovni objekti i obnavljaju se gradske džamije, hamam i begovske kule. Veliki bečki rat je još uvijek trajao i to još punih devet godina nakon oslobođenja Bijeljine.
Karlovački mir : (njem. Friede von Karlowitz; tur. Karlofça Antlaşması) potpisan je 1699. godine u Sremskim Karlovcima, današnja Vojvodina, Srbija, po završetku Velikog bečkog rata (1683–1699) između Osmanskog carstva, na jednoj strani, i Svetog rimskog carstva, Poljsko-Litavske unije, Mletačke republike, Papinske države i Ruskog carstva, na drugoj strani. Nakon ratova koje je Osmansko carstvo krajem 17. vijeka vodilo sa Habsburškom monarhijom i Mletačkom republikom, a naročito poslije iscrpljujućeg “šesnaestogodišnjeg” tzv. Bečkog rata, posredstvom Engleske, Španije i Holandije, uslijedili su mirovni pregovori zaraćenih strana u Sremskim Karlovcima.Osmansko carstvo je zaključilo mirovni ugovor sa Austrijom 26. januara, a 12 dana kasnije, 7. februara 1699. godine, sa Mletačkom republikom. Najveći broj članova ovih ugovora se odnosio na područje Bosne, kao pograničnog dijela Osmanskog carstva. Prema odredbama Karlovačkog mira, Osmansko carstvo je trajno izgubilo sve svoje posjede u : Ugarskoj, Moreji, Banatu, Bačkoj, Sremu, Erdelju, Ukrajini,Vlaškoj, Moldaviji, Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji. Znatno je smanjena teritorija Bosanskog ejaleta. Ovi mirovni pregovori su zaključeni po principu «uti possidetis», što znači da je svaka strana zadržala one teritorije koje je u tom trenutku kontrolisala. Karlovački mir je sklopljen na rok od dvadeset godina. Upravo ovim ugovorom započinje proces formiranja i oblikovanja savremenih granica Bosne i Hercegovine. U stvarnosti, ovaj nepovoljni mir je za Osmansko carstvo predstavljao slom i kapitulaciju. Nakon Velikog bečkog rata i ovog mira, Osmansko carstvo je postalo drugorazredna sila, koja više nikada nije povela neki ozbiljniji ratni pohod protiv evropskih država. Cijeli naredni period njegove istorije je predstavljao borbu za goli opstanak i preživljavanje. Agonija posrnulog carstva je trajala sve do njegove konačne propasti i nestanka ovog nekada moćnog carstva sa istorijske pozornice. Bošnjaci su se nakon Karlovačkog mira našli u teškoj borbi za svoj opstanak u Bosni! Bijeljina je od grada koji je bio u sredini carstva postala pogranični grad. Granica između dva carstva došla je na rijeku Savu, a strateški značaj našeg grada se povećao.
