Piše: Gordana Katana

Od koga su se to Srbi dalekometnim topništvom sa brda iznad Sarajeva branili i kako se zove građane držati bez struje, vode… 1.425 dana, pitanja su koja se u RS-u ne postavljaju.

Najava dopuna kurikuluma u Kantonu Sarajevo kojima bi se u udžbenike povijesti uvele lekcije o opsadi Sarajeva tokom minulog rata i genocidu u Srebrenici posebno je razjarila ministra prosvjete i predsjednika RS-a, Danu Maleševića i Milorada Dodika. Obrazloženje da bi se ova dva događaja predavala samo na bazi faktografskih činjenica, odnosno presuda za ratne zločine, uključujući i zločin genocida Haškog tribunala i Suda BiH izrečenim pripadnicima vojske i policije bosanskih Srba za Maleševića i Dodika nije relevantno. Prvi je kategorično poručio da će zabraniti da se takvi udžbenici koriste u nastavi grupe nacionalnih predmeta za učenike bošnjačke nacionalnosti, a Dodik podvukao “da u udžbenicima u Republici Srpskoj nikada neće postojati lekcije koje govore o tome da su Srbi držali pod opsadom Sarajevo ili da je počinjen genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Ti udžbenici se nikada neće izučavati u Republici Srpskoj. Neka se ljuti ko hoće. Ako žele da izučavaju tu vrstu priče, eno im u Federaciji BiH škola, neka uče. Mi to ne možemo da spriječimo”, rekao je Dodik, te postavio pitanje – da li bi Bošnjaci pristali da se u RS-u napiše udžbenik u kojem bi se oni tako okvalifikovali. I nije tu stao predsjednik ovog bh. entiteta. Sve to, kazao je, “neizlječivi je virus sarajevskog političkog ekstremizma” i “pokušaj bošnjačkih bojovnika u RS-u da djecu uče o navodnom genocidu koga, kao ni opsade Sarajeva, nije bilo niti je postojala bilo kakva namjera da se isti počini”.

Ovim izjavama po ko zna koji put Dodik je razbio tako rado u pojedinim krugovima u BiH razvijanu tezu kako on nije ni nacionalist ni šovinist nego politički pragmatičar koji priča ono što narod voli čuti. No problem jeste što Dodik nije jedini koji danas tvrdi da genocid u Srebrenici nije počinjen, da je broj žrtava preuveličan kako bi se Srbi optužili da su jedini činili ratne zločine u BiH. U BiH u kojoj su “oni čisti i nevini jer su bili prinuđeni da se bore u odbrambeno-otadžbinskom ratu”. Od koga su se to Srbi dalekometnim topništvom sa brda iznad Sarajeva branili i kako se zove, doli opsada, građane držati bez struje, vode, ogrjeva i na minimumu humanitarne pomoći 1.425 dana pitanja su koja se u RS-u ne postavljaju. Za ovdašnju javnost ni nizovi nišana u Potočarima, ni desetine masovnih grobnica koje su u više navrata svjesno premještane kako bi se skrili tragovi masovnih egzekucija Srebreničana, ni sve presude do sada izrečene nisu dovoljan dokaz da se suoče s onim što su pojedinci u ime njih počinili. Otuda su i mediji koji su o ovom izvještavali riječi opsada i genocid stavljali pod navodnike.

I upravo u tom kontekstu treba gledati i salve nezadovoljstva s kojima je u javnosti RS-a dočekan nacrt izmjena i dopuna Krivičnog zakona BiH koji je sačinilo Vijeće ministara BiH. Direktor Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih civila RS-a Milorad Kojić ustvrdio je da utvrđivanje izmjena Krivičnog zakona BiH u Savjetu ministara predstavlja pokušaj prekrajanja istorije, ukidanja RS-a i njenog prikazivanja kao genocidne tvorevine. “To je još jedan pokušaj da se ukine Republika Srpska, što je tendencija bošnjačkih političkih krugova. Srpski predstavnici u Parlamentu BiH ne smiju da glasaju za ovaj prijedlog”, rekao je Kojić. Predviđene kazne od pet do 10 godina zatvora za negiranje genocida ili zločina protiv čovječnosti, za Kojića su pokušaj da se “zapuše usta svima koji pravnim činjenicama i argumentima dokazuju šta se zapravo dešavalo tokom proteklog rata”. “Cilj je da se verifikuju presude i montirani procesi koji su doneseni i pred Haškim tribunalom i pravosudnim institucijama BiH. Ovo je pokušaj je da se kroz pravosnažne presude napiše istorija, a one su Srbima na teret stavljale genocid i zločin protiv čovječnosti, kao dva najteža krivična djela, Srbi se terete kao isključivi krivci, što pokazuju i statistike”, rekao je Kojić.

I to je realnost poimanja događaja iz minulog rata u Republici Srpskoj. Na suočavanje s prošlošću i prihvatanje činjenice da su ratni zločini počinjeni i da osuđeni za njihovo počinjenje nisu “žrtve montiranih sudskih procesa” još ćemo se načekati. A do tada pod budnim okom politike stasavat će i obrazovati se nove generacije koje će dojiti lažima i ksenofobijom. Bez svijesti o postojanju potrebe da upitaju: “Šta si radio u ratu, tata?”

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari