Strategija zaborava – Drugo lice genocida (VI dio)
Piše: Jusuf Trbić
Sasvim u duhu nove politike antijugoslovenstva, novi nacionalistički ideolozi nastojali su kompromitovati antifašizam, jer je on bio temelj jedne velike, uspješne države, kojoj oni ni u čemu nisu dorasli. Zato su antifašizam poistovijetili s komunizom, a komunizam s ateizmom, da bi, uz podršku religije, ujedinili sve ili većinu pripadnika etno-plemena pod motom : jedan narod – jedna religija – jedna vlast –jedan mozak za sve. Utvrđena je nova politika pamćenja, čija je podloga detaljno razrađena strategija zaborava, koja predstavlja samo drugo lice genocida i genocidne ideologije, njihovo izvorište, temelj i opravdanje. Opravdanje svih prošlih, ali i mogućih budućih genocida. Takvim nastojanjima na ruku je išao i povratak desničarskih pokreta u istočnoevropskim zemljama, u kojima je početkom devedesetih godina krenula priča o dva totalitarizma – fašizmu i komunizmu, kao dva jednaka zla. I ma koliko se činilo nemogućim izjednačiti ta dva ideološka sistema, pogotovo na prostoru bivše jugoslovenske države, ova je pseudo-ideologija, osnažena nacionalizmom i trijumfalnim povratkom religije na istorijsku pozornicu, animirala ogroman broj ljudi, prije svega onih koji su nekada bili žestoki komunisti, a u novom vremenu htjeli su oprati savjest pred sudom novog etničko-klerikalnog zajedništva.
Herojska prošlost izabranog naroda, njegova bezgrješnost i moralna čistota, zbog kojeg mu zavidi ( i mrzi ga) cijeli svijet, njegova nesposobnost da čini zločine (uprkos opštepoznatim bezbrojnim primjerima nepojmljive brutalnosti Srba u svim poznatim ratovima, pogotovo nad bespomoćnima, o čemu je pisao Dimitrije Tucović, koga ovih dana uklanjaju s trga Slavija i iz srpske istorije), zavist svih okolnih naroda, od kojih se ne zna koji je gori od koga, čine osnovicu uzvišene istorijske misije Srba, kojima je palo u zadatak da isprave sve nebrojene nepravde koje su doživjeli na pravdi Boga. Tako su okupacija dijela Hrvatske i razaranje Vukovara i drugih gradova predstavljeni kao osveta za ustaški genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu i preventivni rat – da se to ne bi ponovilo. Bošnjaci su proglašeni nepostojećim narodom, a Bosna vještačkom komunističkom tvorevinom, pa su, u pravoj političkoj farsi, poništene odluke AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, a zaključcima Skupštine srpskog naroda u Banjoj Luci od 12. maja 1992. godine određeno je šest strateških ciljeva Srba u Bosni, od kojih je prvi i najvažniji : razdvajanje naroda. Čak je i Ratko Mladić, kad je to čuo, izašao za govornicu i rekao da je to genocid.
I bio je, naravno.
Nove vijesti iz prošlosti
Na Balkanu je istorija odavno prerasla zbilju. Svi nekadašnji sukobi i ratovi, a posebno Drugi svjetski rat, još traju nesmanjenom žestinom, jer se, iz dana u dan, pokazuje da državice nastale raspadom Jugoslavije tonu sve više u civilizacijsko blato, u moralnu atrofiju, u ekonomsku i kulturnu propast, u nedemokratsku kaljugu, u korupciju, nered, jad i bijedu, i to ni na kakav način ne može opravdati silne napore nacionalističkih politika da sruše staro i izgrade novo. Tim politikama ostaje samo jedno : kad već ne mogu ponuditi bolju sadašnjost, one nesebično nude novu, potpuno prerađenu, našminkanu i uljepšanu prošlost, koja treba da zamijeni dobar život, vladavinu prava, socijalnu pravdu, hljeb i vino naše svakodnevice. I da opravda sve ružno što je učinjeno u ime novih nacionalnih država, uključujući i genocid i zvjerstva kakva nisu viđena u Evropi nakon 1945. godine. Pošto je sve rađeno po modelima primijenjenim u Drugom svjetskom ratu, taj rat je postao najvažnije aktuelno političko pitanje, na kojem se danonoćno vježba monopol nad istorijom i ogromna industrija svijesti, a primjeri novih istina zapljuskuju nas sa svih strana. I u tome, čini se, ni jedan strana ne želi da izostane. Programirani zaborav zapljuskuje nas sa svih strana, svuda su iz imena ulica i ustanova izbačeni antifašisti, a u naše živote, na ulice i trgove, na spomeničke postamente, u školske udžbenike i knjige istorije ujahali su pobjedonosno oni kojih se do juče stidio svaki normalan čovjek. Političkim odlukama i zakonskim aktima napisana je nova istorija i uspostavljena nova kultura sjećanja, kao temelj novih društvenih odnosa i novih, podobnijih istina. Dobrica Ćosić, otac modernog srpskog nacionalizma i apologeta laži koje su spasile srski narod, govorio je : “ Borba za istinu u prošlosti, borba za istinu u bosanskom ratu, otpor markalizaciji i srebrenizaciji bosanskog rata i saznanja istine o njemu, koje su sakrile velike sile i ti islamski faktori. Mislim da je Republika Srpska poslednja odbrana srpske istine, srpske demokratije i srpskog prava na opstanak.”
A tu ekskluzivnu “srpsku istinu” zastupaju i danas s nesmanjenim entuzijazmom srpski političari, novinari, intelektualci, javni radnici, patrioti svih fela i usmjerenja, ali i obični ljudi, koji u svakoj prilici poavljaju istu mantru : da su Srbi nevini a svi drugi krivi, da su svi činili zločine podjednako, da Srbe mrzi cijeli svijet, da su za sve odgovorne žrtve, da su Srbi uvijek bili dostojanstveni mučenici i samo se branili od drugih, da su srpski zločinci nevini, a svi “njihovi”, čak i tek rođena djeca – zločinci ( makar potencijalni). Izgrađena je svojevrsna nova identitetska matrica koja počiva na kulturi poricanja i masovnoj industriji zaborava, na propisanom obrascu mišljenja i stalnom umnožavanju razlika, i na kultu naroda, u čije ime se sve čini. Uz pomoć religije uspostavljena je nova božanska kategorija na zemlji : narod. Obogotvoreni, vječiti i nepromjenljivi narod, kao biološki organizam, koji je uvijek u pravu i u čije ime se sve čini, koherentna i u sebe zatvorena zajednica koja ne trpi individualnost, različitost, okrenutost svijetu i drugima, koja ne poznaje miješanje kultura i identiteta, nadvremenski organizam, ono “mi” koje potire pojedinačnu odgovornost, pa i odgovornost novih nacionalističkih lidera i režima, i od prošlosti pravi glinenu figuru koju svakoga dana mijese i mijenjaju joj oblik ruke gospodara ljudskih života. Narod kao opravdanje za sve i garancija dugovječnosti nove etno-klerikalne vlasti. U ime naroda tako je detaljno renovirana prošlost i prefarban mrak, da su svetački oreol dobili i oni za koje ne postoji nikakvo razumno opravdanje. Tako je novoformirano hrvatsko udruženje pompeznog naziva “Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” štampalo 2014. godine publikaciju u kojoj se tvrdi da Jasenovac od 1941. do 1945. nije bio logor smrti, već običan sabirni, odgojni, radni i kažnjenički logor, u kojem su ubijanja bila slučajna i sporadična. Kako je u Oslobođenju zabilježio Mustafa ef. Spahić, oni otkrivaju nevjerovatnu istinu – da su postojala tri jasenovačka logora : prvi ( od 1941. do 1945.) bio je ustaški, i u njemu nije bilo većih zločina, drugi – poslijeratni komunistički logor smrti i treći – za pristalice Informbiroa. Te nevjerovatne laži, čini se, nisu nikoga posebno uznemirile.
Polovinom decembra 2016. godine u Beogradu je održana promocija knjige “Istorija Republike Srpske”, autora Čedomira Antića, istoričara, i Nenada Kecmanovića, profesora, nekadašnjeg sarajevskog reformiste i člana Predsjedništva BiH. Na početku knjige oni kažu da je Republika Srpska država u jugoistočnoj Evropi, a zatim izlažu viševjekovnu istoriju entiteta u sastavu BiH, nastalog dejtonskim mirovnim sporazumom. Izmišljena istorija nepostojeće države treba da pokaže da su se bosanski Srbi vijekovima borili za stvaranje Republike Srpske, a da to nisu ni znali. U tom duhu je i poznati novinar Miroslav Lazanski u jesen 2014. godine pisao kako je normalno da Milorad Dodik prisustvuje proslavi Dana oslobođenja Beograda i bude u društvu s Vladimirom Putinom, pošto su “ i jedinice niz Republike Srpske oslobađale Beograd 1944. godine.”
Laž je tako postala državni projekat, način života i uslov funkcionisanja nacionalističkog društva. “ Laž se programira, na njenom oblikovanju, ubjedljivosti i “verodostojnosti” rade intelektualci i institucije od nacionalnog značaja”, pisao je Filip David. “ U izjavama koje prenose mediji nedvosmisleno se stavlja do znanja da je u nacionalnom interesu sve dozvoljeno, pa i upotreba laži! No, upotrebu laži nemoguće je kontrolisati; ubrzo sve postaje laž; bukvalno sve : od ljudskih odnosa, do medija i visoke politike. Živeti u državi laži moralni je pakao za svakog pojedinca i neka vrsta Božije kazne. Tu sve postaje privid, podložno sumnji, izokrenuto i izopačeno, jer ništa nije ono za šta se predstavlja.”
Mržnja kao temelj kulture
Za novu, sveobuhvatnu strategiju zaborava, kao drugo lice genocida, nije bilo dovoljno temeljito renoviranje istorije i udarničko peglanje mraka, nije bio dovoljan poduhvat pomirenja kostura, izjednačavanja partizana i četnika na jednoj, i partizana i ustaša na drugoj strani, nije bilo dovoljno izjednačavanje fašizma i Titovog sistema, kojeg pamte mnogi od nas, ni školska reforma kojom su, umjesto istorije, u udžbenike unijeti mitovi i falsifikati, ni ogromna, državna industrija laži, već se od pristalica “svog” etničkog i religijskog stada očekuje i traži da više vjeruju novim vladarima, nego sopstvenim očima, znanjima i sjećanjima. I da bez pogovora pristanu da im mržnja bude temelj kulturnog identiteta, kako je napisao Miljenko Jergović. Čini se da se ljudi na ovom dijelu Balkana rado odazivaju takvim pozivima, i da se ovdašnji narodi, nego brže, neko sporije, uspješno uklapaju u tu novu kulturnu matricu.
A ako je poricanje zaista posljednja faza genocida, kako kažu, ova duga i teška noć još će u Bosni potrajati.
