Piše: Jusuf Trbić
Na Balkanu je mrak sve gušći.
Fašizam, koji je buknuo na ovim prostorima početkom devedesetih godina prošlog vijeka, ne stišava se. Povampirenje ustaške i četničke ideologije je u usponu, rasprave o tome ne prestaju, iako je Hrvatska, eto, ušla u Evropsku uniju, a ostali se tome nadaju. A Evropa, uključujući i Rusiju, za fašizam neće ni da čuje.
I dok u Hrvatskoj ima snažnog otklona od velikohrvatske Tuđmanove politike, velikosrpski fašizam pogotovo u Bosni, ne umara se, ne posustaje, čak je i jači nego prije. Nevjerovatno je koliko Srba reaguje na isti način kad se priča o zločinima velikosrpskog pokreta, kao da su klonirani. Na svaku takvu priču, što se meni desilo već mnogo puta, odgovor je isti : « Svi su činili zločine. Zločina je bilo na svim stranama.» I time je rasprava završena. Kad govorim ili pišem o Bijeljini, u kojoj nije moguća nikakva ravnoteža u zločinima, reakcija je opet ista kod svih, bilo da su sljedbenici velikosrpske ideje ili takozvani normalni ljudi, u svakodnevnom životu pošteni, obrazovani, korektni. Obavezni odgovor je : «A šta su radili oni tamo?» Što se svodi na isto : svi su krivi, svi su činili zločine, neka odgovara svako za svoje. A kad im pomenem konkretne slučajeve, to neće niko ni da sluša, a kamoli da komentariše. Osim Duška Tomića, Lazara Manojlovića ili Miće Davidovića, niko nikada nije bio spreman da javno progovori o zločinima u Bijeljini, da imenuje počinioce, da kaže ljudski : jeste, to je učinjeno, i to treba mi da kaznimo, to je ljaga na našem obrazu. A sve su to ljudi koji su itekako zapamtili ono što se događalo pred njihovim očima : i ubijanja civila, i progone i deportacije, i Batković, i pljačke, i rušenje džamija. Pa, ako su se tad bojali da kažu istinu, zašto to ne kažu danas?
I na neke moje tekstove na ovom mjestu reakcija je bila ista : i oni tamo su činili zločine, pa zašto ja ne pišem i o tome kako su Srbi ubijani u Zenici ili drugdje, već samo o Bošnjacima. Jednom mi je to na sjednici Skupštine opštine rekla i gospođa iz SDS-a. Odgovorio sam : « Ja sam Bijeljinac i pišem o onome što se događalo u mom zavičaju. Nemam ni prava da pišem o drugima, jer to ne znam. Ali, zašto vi ne pišete o tome, vi ili neko drugi, zar ne mislite, kao i ja, da je to obaveza svakoga ko je u stanju da to učini?» Nije bilo odgovora.
Niko nije kriv
Fraza o tome da su zločine činili svi podjednako tipičan je produkt fašističke svijesti. Jer, ne samo da to nije tačno, već se time svi oslobađaju odgovornosti. Svi su činili zločine, dakle, niko nije kriv. Da li ste ikada čuli da neko tako govori o Drugom svjetskom ratu u kojem je, dakako, bilo zločina svuda? Da li iko normalan može izjednačiti fašiste i antifašiste? Agresiju na BiH pokrenuo je Miloševićev režim, s ciljem stvaranja države za sve Srbe, i o tome sve znaju i vrapci na granama. Prethodno su srušili Jugoslaviju, a, kako kaže Latinka Perović, samo su Srbi mogli to učiniti, jer su samo oni imali snagu za to. U tom cilju je pokrenuta golema mašinerija, vojna, policijska, obavještajna, politička, uz temeljitu pripremu u režiji Srpske akademije nauka, intelektualnih krugova, crkve, medija. Oživljeni su stari mitovi, iznijet na svjetlo dana stari četnički program «Homogena Srbija», mobilisane mase, pri čemu su izvučene iz otpada istorije fašističke metode i ciljevi, od teorije krvi i tla, priče o ugroženosti naroda i pravima toga izabranog naroda, do prava na osvajanje tuđih teritorija zbog stvaranja životnog prostora, pa čak i načini realizacije tog programa : etničko čišćenje, masovni zločini, koncentracioni logori, ubijanje sjećanja, istorije i kulture. Upotrijebljene su čak i najpoznatije hitlerovske parole koje su palile masu : «Svi Nijemci (to jest Srbi) u jednoj državi», « Gdje je jedan Srbin tu je Srbija», « Gdje je jedan grob srpskog vojnika to je srpsko», «Srpski narod ima pravo na samoopredjeljenje», pa sve do ideje : « jedan narod – jedna država – jedan vođa». Uz to je išla bjesomučna propaganda zasnovana na kolosalnim lažima, koja je neprekidno proizvodila neviđene količine ideološke magle. Lagalo se, što bi rekao Dobrica Ćosić, «stvaralački, maštovito, inteligentno», laž je bila i ostala, « vid našeg patriotizma.» Jer, « Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.»
Mnoštvo je primjera tih bezočnih laži u službi «srpskog patriotizma», od izjava Miloševića ( recimo, da na Kosovu živi samo 10 posto Albanaca, da Srbija nije bila u ratu, da su svi izvještaji o zločinima u Bosni laž itd) , pa do najnovijih slučajeva svjedoka u Hagu, koji su, braneći Karadžića, izgovorili takve laži, da je čudno kako sudije nisu popadale u nesvijest. Među tim svjedocima su bili i Bijeljinci Cvijetin Simić, dr Milivoje Kićanović, Dragomir Ljubojević, Živan Filipović, Svetozar Mihajlović, Dušan Spasojević, Stevo Pašalić. Neki od svjedoka su tvrdili da Srbi nisu pucali na Sarajevo, već su se samo branili, sjedeći mirno na okolnim brdima, mada svi znaju da se opsada Sarajeva odvijala pred kamerama svih svjetskih agencija, pred očima cijelog svijeta. Treba li podsjećati na morbidne laži o ubijanju bijeljinskih civila i na bitange koje masakr nad nedužnim ljudima slave kao oslobođenje?
Temeljita priprema
A već pomenuti Dobrica Ćosić, u knjizi «Bosanski rat», na strani 138, kaže : « Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.»
Na suđenju Karadžiću objavljen je sadržaj razgovora, čiju je autentičnost potvrdio i Aleksandar Vasiljević, čuveni šef srbijanskog KOS-a. U tom razgovoru Radovan Karadžić kaže Momčilu Mandiću, tadašnjem zamjeniku ministra policije BiH : « Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom, biće 500 hiljada mrtvih. Za mjesec dana Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni.» Datum razgovora : početak oktobra 1991. godine. Za mjesec i po uslijedila je čuvena izjava za govornicom Parlamenta BiH : « Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani, ako rata bude ovdje.»
Karadžić je znao šta govori. Bosna i Hercegovina je zaista otišla u pakao.
Agresija na BiH je bila do detalja pripremljena davno prije nego što je zapucalo. JNA je bila povučena iz Slovenije i Hrvatske i raspoređena svuda po Bosni, tako da su se svi gradovi našli na dometu njene artiljerije. Opkoljeno je Sarajevo, oružje iz magacina Teritorijalne odbrane podijeljeno Srbima u cijeloj BiH, a vojska je dodala i svoje. Već u jesen 1991. završeno je formiranje Srpskih autonomnih oblasti, kao sastavnog dijela Jugoslavije (kako je pisalo u njihovim aktima), formirana srpska policija i srpska Teritorijalna odbrana i krizni štabovi u svim opštinama. Zapisnici sa sjednica bijeljinskog Kriznog štaba, koji se nalaze u Hagu, pokazuju kako bijeljinski «rodoljubi», razrađujući smjernice iz Beograda, kroje planove za protjerivanje muslimane, dodajući svemu i svoje prijedloge. I to u vrijeme dok je sve još bilo mirno, a niko od nas nije mogao ni sanjati o ratu ili zločinima. Godinu ili dvije prije početka rata napravljeni su koncentracioni logori i utvrđen sistem njihovog «rada», formirane paravojne formacije, koje su imale za cilj da «zamažu oči» međunarodnoj zajednici. Te su jedinice nastale u krilu JNA i službi bezbjednosti, po uzoru na Hitlerove ajnzac-grupe i sa istim zadatkom : da, kao (formalno) paravojne snage, terorom nad civilima započnu sukobe, da bi regularne jedinice imale opravdanje za djelovanje. I sve se odvijalo po jednom istom scenariju, u svakoj opštini : svuda je počelo masovnim zločinima nad civilima, a nastavljeno stalnim, neprekinutim terorom, koji je za rezultat imao eliminaciju nesrpskog stanovništva. O tome je i Skupština u Banjoj Luci donijela posebnu naredbu – da može ostati do 5 posto nesrba. A na sjednici od 12. maja 1992. godine utvrđeni su već poznati « strateški ciljevi srpskog naroda», pa je čak i Ratko Mladić tada za govornicom izjavio : «…ja ne znam kako će Krajišnik i Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.»
Velikosrpski zločinci su posebno insistirali na ubijanju nedužnih, na silovanjima, na logorima i ponižavanjima, kako bi na taj način izazvali kontra-reakciju. Plan je bio jasan : kad mi sve to njima uradimo, neka i oni to isto učine Srbima tamo, da se konačno razdvojimo. Kako je to izgledalo, pokazuju i zvanični izvještaji dvije komisije UN-a (Mazovjeckog i Basjunija), koje se nisu bavile uzrocima rata, već samo brojem zločina. Obje su utvrdile da su, od ukupnog broja zločina, Srbi počinili 85 posto, Hrvati 10, a Bošnjaci 5 %. Treba li tome dodati nespornu činjenicu da su se kod Bošnjaka zločini dešavali samo sporadično (čudno je da nije bilo i više zločina iz osvete), da nije bilo nikakvog plana protjerivanja drugih, jer su svi ( a pogotovo vodeći ljudi) znali da je multietničnost jedini spas za Bosnu. Pa su tu sve vrijeme rata bili i Divjak i Šiber, i Lazović i Komšić, i mnogi drugi Srbi i Hrvati. A ostale su čitave crkve i u Sarajevu, i u Zenici, i u Bihaću, i u Tuzli. Pa čak i u Srebrenici.
Politika laži
Milošević je tada pisao Karadžiću : « Važno je da se ideja o Jugoslaviji održava, posebno zbog međunarodnog javnog mnenja, i da imamo taj međunarodni efekat, to je jako bitno.» Ratko Mladić je onda izdao i konkretnu naredbu : « Mi ne smijemo reći da ćemo uništiti Sarajevo. Reći ćemo da hoćemo da sačuvamo Sarajevo. Mi nećemo reći da ćemo srušiti dalekovod ili isključiti vodu, ne, jer to Ameriku diže na noge. Mi moramo mudro saopštiti svijetu, gađali su oni i pogodili dalekovod i nestalo struje ; gađali vodovod, a mi vršimo napore da to poravimo. To je diplomatija.»
I, kako tad, tako i danas. Mediji u RS-u ne govore o srpskim zločinima, a kad moraju da ih pomenu ( kao u slučaju Srebrenice), obavezno to začine pričom o zločinima nad Srbima, nekažnjenim, naravno, uz obaveznu laž da jedino Srbi i odgovaraju pred sudom. Političari ne govore, građani ne govore. Fašizam živi i dalje. Beogradski profesor Radoslav Ratković kaže : « Kriterij prepoznavanja obnovljenog fašizma je projekat stvaranja etnički čiste države. Realizacija projekta nije ( do kraja) uspela, ali se projekat održao. Projektanti i izvođači su ostali na svojim mestima. Oni se ne odriču cilja svoje politike : pošto nisu uspeli da ga ostvare ratom, sada hoće da to postignu drugim sredstvima.»
