Piše: Saud Grabčanović

ISTORIJA SUFIZMA- SUFIZAM KROZ VIJEKOVE

Sufizam se je od svoga nastanka kroz hiljadugodišnji razvoj mijenjao i transformisao. Učenje sufizma je dobijalo nove dimenzije i nastajali su novi tarikati unutar ovog pokreta. Razvoj sufizma možemo podijeliti na tri razdoblja karakteristična za ovaj pokret. To su   :

1. Rano-islamski period, vrijeme  nastanka sufizma,

2. srednjovjekovni sufizam  i

3. moderni sufizam.

 

1) Sufizam u rano-islamskom periodu

        Kada je sufizam nastao, istorijska nauka do danas nema tačnih podataka. Sam islamski misticizam, kao temelj sufizma,  imao je svoje temelje u prvim vijekovima postojanja islama kao religije. Osnove tog misticizma su bile : pobožno siromaštvo (fakr), potpuno predavanje Allahu (tawakkull), stalno ponavljanje božijeg imena (zikr), te slušanje vjerske poezije i muzike (sema). Postoje mišljenja velikih muslimanskih učenjaka i mislilaca da je sufizam bio neodvojiv dio ranog islama i da je sam Muhammed A.S. bio sufija i šejh. Oni smatraju da su i četvorica «pravednih» halifa  (Arapski الخلفاء الراشدونr. Hulefaurašidun) : Ebu Bekr,  Omer-ibn el Hattab, Osman ibn Affan i  Alija ibn-Ebu Talib takođe bili sufije i sufijski šejhovi! Ali, ovo su samo pretpostavke i neutemeljena nagađanja. Nakon smrti poslanika Muhammeda A.S. u muslimanskoj su se zajednici pojavile dileme o daljem načinu vjerske i društvene organizacije prvobitne muslimanske zajednice. To su bile sljedeće dileme: treba li staviti naglasak na rituale i zakone ili na unutrašnju vjeru i ljubav prema Allahu? Postavljalo se je pitanje : je li Allah  DŽ.Š. daleki gospodar ili je pristupačan u ljudskoj duši? Posebni problemi u organizaciji muslimanslog hilafeta pojavili su se kada se  on osvajanjima proširio daleko na sjever, istok i zapad. Ujedinjeni u islamu Arapi su stvorili jednu od najvećih imperija koje je svijet ikada vidio. Granice hilafeta su bile hiljadama kilometara daleko od kolijevke arapskog naroda- Arabijskog poluostrva. Prijestolnica hilafeta je tada, iz praktičnih razloga, preseljena u središte novosvojenih pokrajina, u grad Damask.

Muslimanski hilafet je, nakon Muhamedove smrti, zahvatila «stara» arapska boljka, koja je ovaj, iako veliki narod, prije Objave i Muhameda A.S. držala na marginama istorije. Bilo je to strašno arapsko nejedinstvo, plemenski razdori, unutrašnji plemenski obračuni i razmirice, otvoreni sukobi i ubistva koja su producirala krvnu osvetu. Sve su ove vrlo negativne  osobine bile karakteristika arapskog naroda hiljadama godina prije Božije objave i nastanka islama. To su, nažalost, i dan danas njihove osobine. To moćni i veoma bogati arapski narod gura u nazadak i pod skute lažnih prijatelja, čiji su jedini ciljevi  da Arape  podjarme i pokradu njihova, od Alahha data bogatstva- a posebno naftu. Radi svog nejedinstva i međusobnih sukobljavanja, predislamski Arapi, iako veoma veliki i brojan narod, nisu imali jedinstvene države na Arabijskom poluotoku. Da napomenem  – prije islama i hilafeta Arapi su skoro isključivo živjeli na Arabijskom poluotoku ( Saudijska Arabija, Oman, Jemen i Emirati). Ono što danas poznajemo kao arapski svijet,  nastalo je džihadom – osvajanjem teritorija. Arapi su se, jednim dijelom, naselili na novosvojene prostore, a jednim dijelom su asimilirali starosjedilačke narode. Muhammed A.S. je, donijevši Objavu među svoj arapski narod,  uspio, prije svega, svojom mudrom politikom pomiriti krvno zavađena plemena. Svjetski značaj Muhammeda A.S. je neprocijenjiv, ali njegov značaj za njegov arapski narod ima posebnu vrijednost! Muhammed nije bio samo vjerovijesnik, on je bio veliki mislilac, filozof, naučnik i političar koji je išao daleko ispred vremena u kojem je živio. Muhammed A.S. je uspio da napravi u praksi ono što u više hiljada godina staroj istoriji Arapa niko nije uspio : ujedinio je Arape i natjerao ih da zakopaju ratne sjekire! On je stvorio  jedan jedinstveni narod i moćnu arapsku muslimansku državu-hilafet. Od siromašnih  pustinjskih  naroda, kojima su se moćni susjedi zbog zaostalosti rugali i koji su živjeli krajnje oskudnim životom, on je stvorio jedinstveni i moćni arapski narod . Prije Muhammeda A.S. a i poslije njega, niko nije uspio ujediniti  Arape i  premostiti jazove koji vjekovima postoje među njima! Muhammed A.S. je stukao  arapske «rogove» u vreću, ali je znao da će kad- tad , posebno kad njega više ne bude, ti «rogovi»  izaći napolje! To je on lijepo jednom rekao :: « Moj će se ummet podijeliti na 73 grupe, ali će samo jedna od njih zaraditi džennet». Poslanikovo proročanstvo o daljnoj sudbini islama se  u praksi kasnije i obistinilo. Islam se  podijelio na tri osnovne grupe i na desetine pokreta i sekti, tako da se može sa sigurnošću tvrditi da to danas  nije jedinstvena religija, nego je podijeljen slično kao i kršćanstvo.  I  tri osnovne grupe u islamu : suniti, šiti i haridžije su se iznutra podjelile  na meshebe. Raslojavanje islama se posebno pojačalo kada su  ga  prihvatili i drugi narodi, a posebno oni koji su od ranije imali svoju državnost i visoku kulturu. To su : Egipćani, narodi Mesopotamije, Iranci, Indusi i Turci. Posebno je bio, a i danas je, veliki rivalitet između Arapa i Persijanaca (danas Iranci), i to se može usporediti sa rivalitetom između Rimljana i Grka u kršćanstvu. I za vrijeme Muhamedovog života  postojale su turbulentne i dezintegracione struje koje je samo on svojim velikim autoritetom i ugledom uspijevao obuzdati. Nakon smrti Muhamedove, ujedinjeni Arapi, koji su krenuli u osvajanja van Arabije i već stvorili hilafet, okrenuli su se ponovo staroj raboti. Iako je Muhammed A.S. ostavio iza sebe kao halifu svog ashaba i punca Ebu Bekra, prigušeni sukobi i međuplemenske razmirice se ponovo obnavljaju. Ti arapski stari neraščišćeni računi uzrokuju i otvorene međusobne oružane sukobe, pa i arapske građanske ratove. Sve ovo odlikuje period poslije smrti Božijeg poslanika. Uprkos stalnim osvajanjima novih teritorija i zgrtanjima velikih bogatstava među Muhamedovim naslednicima je došlo do otvorene borbe za vlast. U toj se borbi nisu štedjeli ni životi najvećih vjerskih velikodostojnika, a ni životi Poslanikove porodice i unuka. Od četvorice «pravednih» halifa, samo je Ebu Bekr umro prorodnom smrću ( iako se i za njega pretpostavlja da je bio otrovan). Omer-ibn el Hattab je ubijen u džamiji na džuma – namazu, Osman ibn Affan je ubijen  u svojoj kući, a  Alija ibn-Ebu Tali, ,poslanikov zet,  ubijen je u džamiji u Kufi za vrijeme klanjanja sabah-namaza! Unuk Muhhameda A.S. imam Husein,  na dan koji mi danas slavimo kao Hašure, ubijen je na Kerbali,  a njegova je glava odnesena Muaviji u Damask. Ovi strašni sukobi i borba za vlast  prijetili su totalnim raspadom i zatiranjem islama kao vjere i uzrokovali su podjele u islamu koje postoje i dan danas.  Ovaj sramni period u razvoju islama predstavlja njegovu  istorijsku crnu mrlju.

                                                                              ( Nastaviće se)

Komentari