Piše: Saud Grabčanović

Dželaludin Rumi

Veliki sufija Dželaludin Rumi  rodio se 1207. godine se u gradu Balku  u Afganistanu, u porodici učenjaka, sudija i sufija. Dok je još bio dijete, njegov otac, profesor Bahaudin Valad,  preventivno se iselio sa porodicom iz te oblasti, nakon što je predskazao (vrlo precizno) invaziju Mongola. Ovo njegovo predskazanje se  ubrzo pokazalo kao tačno i taj je kraj doživio strašno pustošenje od strane mongolskih hordi. Sljedećih šesnaest godina njegova porodica se seljakala po islamskom svijetu, putujući zemljama koje su danas poznate kao Arabija, Sirija, Jermenija, Iran, Irak i Turska, dok je Džingis Kan sa svojom hordom tutnjao Indijom, Afganistanom, Turkestanom i velikim dijelom Perzije, ubijajući, paleći, silujući i pljačkajući. Za vreme svojih putovanja, Rumijeva porodica je obavila hadž u Meki i posjetila Damask . U gradu Nišapuru su se upoznali sa čuvenim Šejhom Faridudinom Atarom, duhovnim autoritetom toga doba, koji je blagoslovio mladog Rumija i dao mu primjerak svoje knjige Rasprava o misterijama. Porodica Rumijevih se   na kraju nastanila u Konji, u Seldžučkom sultanatu, u današnjoj jugozapadnoj Turskoj. U Konji se  profesor Valad vratio svom pozivu islamskog učenjaka. Dželaluddin Rumi je bio u ranim dvadesetim godinama života kad mu je otac umro i ostavio mu  za ono doba veliku biblioteku. Rumi je već tada  privlačio veliku pažnju javnosti svojim poznavanjem šerijata , islamskog pravnog zakona, i teologije islama , te je naslijedio očev učiteljski položaj. Nekoliko godina kasnije, Burhan el-Din Muhakik, sufijski upućenik i bivši učenik Rumijevog oca, stigao je u Konju u nadi da će vidjeti profesora Valada. Istinski derviš i, po svoj prilici, napredna duša, Burhan je navodno dostigao vrhunce duhovnog ushićenja dok je meditirao u nekom zabačenom planinskom predjelu. Kad je saznao da je njegov uvaženi učitelj preselio, Burhan je riješio da svoj život posveti duhovnom podučavanju vaspitačevog sina Dželaludina Rumija. On mu je devet godina predavao nauk sufizma, dok su zajedno mnogo putovali po islamskom svijetu. Kad je njegov učitelj umro, Rumi se vratio u Konju da podučava Šerijat i Tasavuf.  Narednih pet godina Rumijevog života  bilo je veoma uspješno. Njegova predavanja su privlačila stotine ljudi, uključujući i one politički uticajne, kao što su sultani, prinčevi i veziri. Prema njegovom sinu, Sultanu Valadu (koji je docnije napisao knjigu o svom ocu), Rumi je u to vrijeme imao više od deset hiljada sljedbenika u Seldžučkom sultanatu! Dželaluddin Rumi je, u toj fazi svog života, bio jedan konvencionalan i vrlo pobožan učitelj. Poznat je bio po nadimku kao “stub šerijata“, a pored toga on je bio veoma ugledan porodični čovjek. Rumi se  dva puta ženio, imao je četvoro djece. Drugi put se  oženio kada mu je prva žena umrla. Na osnovu njegove biografije da se zaključiti da on baš i nije bio sasvim zadovoljan   ortodoksnim shvatanjima islama, ako se ima u vidu njegova duga izloženost slobodoumnim sufijskim učenjima. U islamskom svijetu  su, u njegovo vrijeme, postojale tenzije i sukobi između muslimana, Jevreja, hrišćana i zoroastrijanaca. Većina “religioznih ljudi“ ili je podstrekavala te sukobe ili je bila slijepa na njih. Rumiju se sigurno nisu sviđala tvrdokorna stanovišta tadašnje uleme. On je već probijao ljušturu šerijata, šireći svoje unutarnje horizonte. Niko od njegovih savremenika i sljedbenika, međutim, nije mogao da predvidi kakav će preobražaj uskoro kod Rumija nastupiti. U Konji se 1244. godine pojavio lutajući derviš Šems-e Tabriz (Šems od Tabriza). Šems je nosio stari iskrpljeni vuneni kaput i jedva da je imao svetovnih vezanosti i imetaka. Kad je sreo Šemsa, Rumi je istog trenutka znao šta je nedostajalo u njegovom životu, znao je da je sad to pronašao. U priči koju je kasnije napisao, a za koju se vjeruje da se odnosi na njegov susret sa Šemsom, rekao je: «Čim ga je vidio zadrhtao je, jer ljubav i strahopoštovanje su suprotnosti. On vidje te dvije suprotnosti u svom srcu.» Šems je knjige koje je Rumi čuvao kao blago, bacio u bazen i rekao mu da je za njega došlo vrijeme da živi ono što je naučio. Naložio mu je da se pridržava šutnje i da postane gluh za sve spoljne stimulanse, kako bi njegova unutarnja čula mogla da profunkcionišu. Kao što je Rumijev sin, Sultan Valad, kasnije napisao: «Istaknuti profesor postao je početnik u samousavršavanju.». Rumi je prestao da vazi i da podučava, raskinuo sve društvene veze i gotovo svaki trenutak provodio sa svojim učiteljem Šemsom. Svaki dan je predstavljao novo iskustvo učenja. Šems je imao mnogo načina da svog sljedbenika uči nevezanosti i da očisti njegov ego od brige za položaj i ugled u zajednici. Jednog dana Šems je Rumiju naredio da iz lokalne krčme donese veliki krčag vina. Pošto su za muslimane  strogo zabranjena sva alkoholna pića,  jednom čuvenom  muderizu ( profesoru šerijata ) nije bilo lako da kupi krčag vina i na ramenu ga pronese ulicama Konje.To je izazvalo zgražanje i osudu  kod običnih ljudi. Međutim, Rumi je to nepokolebljivo učinio kao odgovor na tu učiteljevu zapovjest. Godinama kasnije, u svom najpoznatijem književnom djelu Divaneems (koje sadrži dvije i po hiljade spontanih oda u mjeri stihova , koja svaka odgovara otkucajima srca), Rumi je napisao o Šemsu: «Kad je podstakao moju misao iz dubine mog psihičkog mora, podigao se duh svjetlosti -nur. Šems je bio svjetlost oka, bistrina razuma, raskoš duše i prosvjetljenost srca. Šems je bio univerzalni čovjek koji me je lišio razuma i religije. Bio je izraz svake sreće.». Derviš Šems  i profesor Rumi su zapravo postali jedna duša u dva tijela. Rumi je postao zemlja koja se okreće oko sunca, koje je bilo Šems. Šems bješe svjetlost njegovog života i izvor sve energije i ljubavi. U prisustvu Šemsa doživljavao je ushićenje. Odvojen od njega, bio je beživotna planeta koja se kovitla kroz tamu praznog svemirskog prostora. Kakva je to bila ljubav između ova dva čovjeka, čisto teološka ili još «nekakva» zemaljska , niko to pouzdano ne zna. Ima raznih nagađanja o odnosu Rumija i Šemsa, pa čak i veoma zlih i pokvarenih! Akademska i vjerska zajednica Konje, a naročito Rumijevi učenici, gledali su na taj njihov odnos sasvim drugačije . Za mnoge od njih Šems je bio uljez, hipnotizer, a sasvim mogućno i varalica. Učenici više nisu imali pristup svom učitelju, koji kao da više nije bio svjestan njihovog postojanja. Neki su govorili da je Rumi nesumnjivo izgubio pamet i razum. Kao što je Sultan Valad kasnije napisao: «Zbog čega nam je naš vođa okrenuo leđa? Svi smo mi bili odani sljedbenici koji su znali da mu nema premca u inteligenciji i razumijevanju. On je bio sultan učenjaka i nenadmašan kao učitelj. A sada je djelovao izgubljeno, nesvjestan našeg postojanja. Ko je taj opaki čovjek koji je našeg voljenog učitelja odvratio od njegovog odabranog posla?» Rumijevi učenici su skovali   plan kako Šemsa natjerati da napusti  Konju.  Oni su računali – kada maknu Šemsa, da će se njihov dragi učitelj vratiti svom normalnom biću. Protivljenje Šemsu je toliko  kulminiralo, da su posmatrači predviđali da će derviš biti ubijen ili nasilno odveden. Šems je, primijetivši urotu protiv njega, iznenadno sam napustio Konju i otišao u Damask. Ali, na zaprepašćenje Rumijevih učenika, njihov učitelj se nije “prizvao pameti“. Oči mu su mu bile prazne i on je djelovao  kao da je izgubljen u praznini. Sat za satom kružio bi oko direka u svojoj bašći, tragajući za središtem svog postojanja. Na kraju je njegov sin, Sultan Valad, u očajanju poveo grupicu Rumijevih privrženika u potragu za Šemsom. Kad su ga pronašli u Damasku, obasuli su derviša poklonima i počastima i preklinjali ga da njihovom učitelju vrati radost i zdravu pamet. Šems je prihvatio da se vrati u Konju. Masa naroda je na ulicama Konje dočekala povorku sa Šemsom na njenom čelu. Šems-e Tabriz je u svom dronjavom sufi kaputu jahao na bijelom konju, dok je Sultan Valad pješke hodao pokraj njega držeći uzde. Kad mu se  gospodar vratio, Rumi je bio u ekstazi.

Podozrenje i ljubomora Rumijevih učenika su istovremeno rasli. Među Rumijevim pristalicama nastale su dvije sukobljene frakcije, oni koji su bili spremni da trpe Šemsa i prihvate Rumija takvog kakav je sada postao, i oni koji su bili još odlučniji da se otarase tog derviša po svaku cijenu pa i da ga ubiju. Izbio je nered, i bilo je ubijenih na obje strane, uključujući i jednog Rumijevog sina. Šems-e Tabriz je za vrijeme te tuče nestao bez traga, pretpostavlja se da je tada ubijen i u tajnosti ukopan. To  se dogodilo 1248. godine, kad je Rumiju bila četrdeset i jedna godina. Mjesecima poslije je ojađeni Rumi kružio oko direka usvojoj bašči, vrteći se i obrćući i stalno ponavljajući Božije ime. Pošto mu je svjest bivala sve zadubljenija u beskrajno, taj ples žalosti je vremenom postao ples radosti i zanosa. Rumijev ples je postao čuven kao ples obrćućih derviša mevlevija. Taj mistični ples predstavlja simbol traganja zaljubljenika za Božanskim Voljenim, davanja Božje milosti aspirantu, kao i božanska tema stvaranja. Dok se svijet neprestano okreće, svijest se širi, a forme se pretvaraju u više forme, dok na kraju tragalac ne postane samo Biće za kojim je tragao. Preobraženje Rumijevog ego-uma u božanski ego njegovog učitelja trajalo je nekih deset godina, dok nije bilo sasvim dovršeno. A tada je iskusio konačnu promjenu, i prevazišao čak i svog učitelja. «Ja nisam Šems od Tabriza», rekao je. «Ja sam čista svjetlost.» I bio je oličenje ljubavi. Zračeći blaženstvo i samilost, živio je u stanju spontane kreativnosti. Pjesme velike dubine i ljepote tekle su mu sa usana, a njegovi učenici imali su pune ruke posla zapisujući i prepisujući bukvalno hiljade pobožnih  pjesama i priča koje su nam i dan danas poznate. Dželaluddin Rumi, hazreti Mevlana,  umro je u Konji  17. decembra 1273. Pripadnici pet vjeroispovesti pratili su njegovu dženazu. Noć  kada je hazreti Mevlana preselio  nazvana je Sebul Arus (Noć sjedinjenja). Još i danas derviši Mevlevije taj dan smatraju za praznik. Hazreti Mevlana je sahranjen u veleljepnom turbetu u sklopu svoje velike tekije u gradu Konji, koja i  danas postoji i u kojoj se obavlja mevlevijski zikr.

 

Pjesma o Allahu Dž.Š.  iz «Masnevije»  Dželaludina Rumija hazreti Mevlane :

Tražio sam ga u crkvama i katedralama,

Ali ne, On tamo nije bio,

Lovio sam ga po hramovima Šive,  Krišne, Kali,

ali ni traga od Njega ne nađoh!

Pretražio sam pagode i piljio u oči kamenog Bude,

nije bilo znakova da je tamo.

Zavirivao sam u islamske džamije i minarete,

i ljubio svetu Ćabu.

Ali ne, On ni tamo nije bio!

Konačno se zagledah u vlastito srce,

i  tamo Ga nađoh kako se krije iza mojih želja.

Sve vrijeme je bio tamo,

i  smiješio mi se!

 

                                                                             ( Nastaviće se)

Komentari