Piše: Saud Grabčanović

Danas, dvadesetak godina od rata, a prema podacima časopisa Kelamul šifa, koji izdaje tekija Mesudija u Kaćunima, nedaleko od Sarajeva, u Bosni i Hercegovini  ima ukupno 56 naseljenih mjesta gde se izvodi zikr. Od tih 56 mjesta, 17 su tekije u pravom smislu riječi, dakle, centri s propratnim objektima i prostorijama u kojima se izvodi zikr (semahana), konačištima, kuhinjama, odajama u kojima boravi šejh, itd. Ukupno 16 objekata su zavije – derviški mesdžidi, uglavnom privatne kuće ili njihovi dijelovi koji nisu prvobitno bili predviđeni za život derviša. Ostalo su džamije, u kojima se takođe izvodi zikr. Čak 84% ili ukupno 47 od tih objekata pripada danas nakšibendijama, ubedljivo najrasprostranjenijem tarikatu u BiH, dok pet tekija pripada kadirijama, tri rufaijama, a samo jedna (u okolini Tuzle) šazilijama. Nisu sve tekije pod okriljem Tarikatskog centra BiH : to, na primjer, nije većina kadirijskih, jedina šazilijska i sve rufaijske tekije u Bosni. Rufaija danas ima u Sarajevu, Varešu i Srebreniku, a šazilija u okolini Tuzle. Bosanske tekije, po pravilu, potiču još iz osmanskog perioda, ali ima i novih, kao što je tekija Mejtaš u Sarajevu. Ove grupe uglavnom rade pod blagoslovom Islamske zajednice, unutar njenih struktura (iako su registrovane i kao udruženja građana), ali treba imati u vidu da su derviški redovi tradicionalno imali izvjesnu autonomiju u odnosu na Islamsku zajednicu  BiH. Svaki tarikat bi, u principu, trebalo da djeluje kao nezavisna grupacija, bez kontrole centralne institucije, ali s njenim neposrednim ili prećutnim dopuštenjem. Halvetija danas nema u Bosni, iako su početkom 16. vijeka (prije 1531.) imali hanekah u centru Sarajeva, na mjestu današnje Gazi Husrev-begove medrese. To je bio svojevrsni „sufijski zavod“, centar u kojem su se obrazovali šejhovi i živjeli prema strogo propisanim pravilima (Ćehajić, 1986: 83). Halvetije su imale tekije i u Višegradu, Rudom, Bijeljini i Donjoj Tuzli. Do 1930-ih taj red je doslovno iščezao iz Bosne, a već krajem Drugog svetskog rata nije više imao nijednu aktivnu tekiju. Bijeljinsku tekiju je osnovao šejh Sejfulah Ebul-Eis zade Iblizović koji se  1879. godine doselio u Bijeljinu iz Sarajeva. On je u Bijeljini utemeljio halvetijski tarikat i podigao tekiju. Ta je tekija bila locirana u bijeljinskoj mahali Gvozdevići i bila je locirana u blizini današnje osnovne škole. Ta je tekija zatvorena 1927.godine a srušena je 1933.godine. Mevlevija, isto tako, više nema u BiH, ali je u toku projekat obnove istorijske Isa-begove tekije na Bendbaši, u Sarajevu, koja je pripadala mevlevijama i bila prva, najstarija tekija u Bosni. Nju je oko 1462.g. podigao osnivač Sarajeva i Novog Pazara, Isa-beg Ishaković. Srušena je 1957, a četrdeset godina kasnije otpočelo je iskopavanje na toj lokaciji. Nakon odluke o zabrani rada tekija 1952.godine, srušeno je još osam tekija u BiH, pa se tarikat počeo održavati preko domaćih i kućnih vjerskih okupljanja u strogoj tajnosti. To je, dakako, otežalo, ili potpuno prekinulo, sukcesiju pojedinih tarikata, jer su bile zabranjene i sve prateće ceremonije i obredi. Prestižne su, po ugledu svojih šejhova, bile još i tekije nakšibendija u Vukeljićima-Živčićima (osnivač Husein-baba Zukić), kao i u selu Oglavku, kod Fojnice, po šejhu Abdurahmanu Sirriji. Sultan Mehmed II je tu drugu tekiju fermanom oslobodio od svih poreza i davanja (Ćehajić, 1989: 56). Nakšibendije se u Bosni javljaju u 15.vijeku, a vrhunac dostižu u 18. i 19. Vijeku.

Hadži hafiz Husnija Numanagić (1853-1931) i Hadži šejh Behaudin Hadžimejlić smatraju se, možda, poslednjim velikim šejhovima u Bosni. Prvi je rukovodio tekijom u Travniku, uz Jeni džamiju, a drugi tekijom u Živčićima. Porodica Hadžimejlić, sa najstarijom tradicijom tesavvufa u BiH, a vjerovatno i na Balkanu, dala je nekoliko šejhova nakšibendijskog reda. Nedavno je u Kaćunima otvorena vrlo moderna tekija (Mesu- dija), najveća na Balkanu, s bolnicom (hastahanom) za liječenje od narkomanije, alkoholizma, različitih trauma i psihičkih bolesti, epilepsije, nesanice, teških kožnih bolesti i dr. Nakšibendije su tradicionalno bile bliske ortodoksnoj ulemi, a Islamska zajednica danas i sama ponekad šalje hodže i delegira pojedince da budu šejhovi u derviškim redovima. Kadirije danas imaju tekije u Sarajevu, Zvorniku, Travniku i Jajcu. U Sarajevu je čuvena Hadži Sinanova (Silahdar Mustafa-pašina) tekija iz 1640.g. I tu je nekad bila bolnica za duševne bolesnike, a njen prvi poznati šejh, Hasan Kaimija (umro 1691), liječio je travama i mehlemima, zapisivanjem i bajanjem. Ta istorijska tekija je djelimično stradala pod Austrijancima, restaurirana je 1956, a u ratu 1992. porušena. Tekija i turbe su ponovo uređeni tek nedavno. Aktivne tekije su, po pravilu, uvijek otvorene u vrijeme održavanja zikra (najčešće četvrtkom uveče, ili, rijeđe, petkom ili nedjeljom uveče), a manji broj njih stalno, jer imaju kućepazitelja. Neke tekije su skoro podignute, na primjer, tekija Mejtaš u Sarajevu, čiji šejh je svoju idžazetnamu dobio od Mesuda ef. Hadžimejlića i danas ima vrlo veliki broj sljedbenika, naročito među mladim ljudima. Pa ipak, veoma mali broj tekija je stalno aktivan ili neprekidno otvoren, s nastojnikom koji može u svako doba da primi goste. Čak i u Hadži-Sinanovoj tekiji, koja je istorijski spomenik od prvorazrednog značaja, tek s vremena na vreme neko dolazi da otključa prostorije i obavi redovne poslove. Ta tekija ima i prilično veliku  biblioteku. Zikr se, po pravilu, obavlja jednom sedmično, i to kod većine nakšibendija i kadirija četvrtkom uveče, a kod nekih i nedjeljom uveče, obično između akšama i jacije namaza. Tada ima i najviše derviša u tekijskim prostorijama, prije svega u semahani. Oni su različite dobi i profesija: ima tu i univerzitetskih profesora, i studenata; umjetnika, ljekara i zanatlija; omladine i penzionera, a nerijetko i žena i djece. U nekim tekijama (džamijama), kao što je Mejtaš (Sarač- Ismailova džamija), zikr se izvodi nedjeljom kasno uveče, nakon jacije. U Mlinima se, pak, to dešava petkom uveče, nakon jacije. Žene su ponegde aktivnije, pa i brojne (npr. u Kaćunima), ali učestvuju u zikru „iza tarikata“ i po pravilu se ne čuju, tj. ne izvode glasni zikr. U pojedinim tekijama njihovo mjesto je i na galeriji -balkonu (Hadži Sinanova tekija).

Kada je riječ o sufijskim publikacijama, od časopisa se u Bosni i Hercegovini izdvaja mjesečnik Kelamu’l šifa’(bukv. „zdrav govor“, od 2004.g.) i Šebi arus – časopis Udruženja derviških redova BiH, Tarikatski centar Sarajevo, koji je redovno počeo da izlazi još 1982. godine. Naziv tog drugog časopisa bukvalno znači „prva bračna noć“ i odnosi se na obilježavanje Rumijeve smrti kod mevlevija, 17. decembra 1273. Tada mevlevije ne izvode svoj sema ritual, već provode noć u razgovoru i postu, svojevrsnoj „duhovnoj akademiji“.Ova tradicija je obnovljena u Turskoj nakon 1953. godine, u formi tzv. „okupljanja u spomen na Mevlanu“ održavanih u Konji. Počevši od 1960. godine, Turistička organizacija Konje je preuzela obuku mladih plesača, ljubitelja Mevlane, koji su se na specijalnim kursevima pripremali za izvođenje mevlevijske seme. Instrumentalisti, neophodni za muzički dio tih svečanosti, bili su „regrutovani“ sa Radio Istanbula i Radio Ankare, među najboljim izvođačima turske klasične muzike (Uzel, 2006: 184). Danas se u Bosni i Hercegovini prevodi puno sufijskih dijela, bilo pri tekijama (tu je riječ o nešto slabijim prevodima i izdanjima), bilo pri boljim izdavačkim kućama, gdje su i sami derviši ponekad prevodioci, kao i pri Fakultetu islamskih nauka, gde je, ipak, daleko najstručniji i najkvalitetniji rad. Prevode se Ibn Arabi, Rumi, Gazali, a od domaćih mislilaca Abdulah Bošnjak i drugi. Paralelno ee u Bosni i Hercegovini odvija filozofski, spekulativni, kao i praktični put, onaj u okviru tarikata. Neki mislioci su tu vrlo cijenjeni kao stručnjaci za sufizam, ali oni sami se drže na izvjesnoj distanci od tarikata.

Spisak tekija koje danas postoje u Sarajevu:

1..Hadži Sinanova tekija, koju vode vekili Mustafa Orman i Hikmet Misirlić. Ovdje se sastaju derviši kadirijskog tarikata.

2.Tekija na Mlinima. Nju vodi vekil Seid Strik. U toku rata povremeno je u upotrebi ova tekija, gdje se sastaju nakšibendije.

3. Džamija Omera Žetice, u kojoj se sastaju derviši iz tekije na Mlinima. Zikrom i ostalim obredima, kao i svečanostima Šebi arusa rukovodi vekil Seid Strik

4.U tekiji u Čeljigovićima sastaje se kaderijsko-bedevijski krug derviša, kojima je šejh Zakir Bektić. Ovo derviško društvo je vrlo aktivno u izdavačkoj djelatnosti zahvaljujući naporima svoga šejha.

5. Rufaije nemaju svoju tekiju, ali zikr održavaju u džamiji u Lugavinoj ulici. Zikr vodi derviš Mustafa Karkin.
6. Gazi Husrev-begov hanikah nije u funkciji.

7. Također u Sarajevu djeluje više medžlisi-zikra na različitim lokalitetima u gradu, koje vode ovlašćeni imami ili pojedini derviši iz različitih derviških redova.

 

 

U izradi ovoga rada sam koristio sljedeću literaturu :

1)  Sufizam, Filozofijski rečnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1984.

2)  Sufizam, Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 2004.

3)  Sufizam, Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, 1996.

4). Annemarie Schimmel  Gärten der Erkenntnis: Das Buch der vierzig Sufi-Meister (Düsseldorf und Köln, 1982.)

5). Nedim Filipović ,Tasawwuf – islamski misticizam

6). Roger Garaudy ,Islam i duhovni život: sufizam

7). Huseyin Abiva ,Kratak pregled sufizma na Balkanu

8). Rešid Hafizović ,Suhravadi i Ishaqi škola sufizma

9). Rusmir Mahmutćehajić ,Sedam pitanja o sufizmu

10).Husein Nasr ,Gnoza i sufizam

11) Šebi arus – časopis Udruženja derviških redova BiH, Tarikatski centar Sarajevo

Komentari