Piše: Saud Grabčanović

Uvod

 

Tema ko su  derviši i i šta je to sufizam vijekovima zaokuplja pažnju mnogih .U ovom radu pokušaću da analiziram ovaj poseban fenomen u islamskom učenju, koji je nastao još u prvim vijekovima islama. O dervišima i sufizmu naši muslimani jako malo znaju, a postoji i dosta predrasuda o njima. Obični –normalni muslimanski vjernici, na različite načine gledaju na ove pokrete. Jedni ih osporavaju i potpuno odbacuju njihov pristup islamu,drugi ih prihvataju  sa rezervom,  a treći na njih gledaju blagonaklono kao na jedan dio normalnog sveislamskog korpusa. Mi Bošnjaci-muslimani,  koji pripadamo sunitskoj grani islama i hanefijskom meshebu, gledamo na njihove mistične obrede i njihov zikr kao na nešto što je strano islamu. Posebno nas frapira i čudi njihov zikr (prizivanje Božijeg imena), pri kojem, u zavisnosti od tarikata,  derviši koriste  muziku, vatru i obredni ples, a najviše nas se dojme derviški redovi koji u zikru koriste igle i bodeže za probadanje vlastitog tijela.  Mi smo na ovim prostorima  imali u istoriji jako malo kontakta sa različitim granama islama, koje su nastale i razvile se širom islamskog svijeta, a ima ih najmanje četrdesetak! Nama je od svih tih brojnih varijanti islamskog učenja, pored  naše varijante islama, koju su nam darovali Turci, bio poznat još  samo derviški pokret. Poslije pobjede komunista u Drugom svjetskom ratu i čim je stvorena socijalistička Jugoslavija, komunisti su zabranili rad sufijama i zatvorili sve derviške tekije i zavije u BiH i Jugoslaviji. Derviši su proganjani, zatvarani, mučeni i ubijani. Ovaj period od otprilike pola vijeka  uzrokovao je da smo mi u Bosni potpuno zaboravili na derviše i sufizam i danas obični ljudi o njemu skoro ništa ne znaju. Derviški pokret je djelimično nastavio život u tajnosti kao kripto-sufizam. Nakon demokratskih promjena na ovim prostorima, devedesetih godina prošlog vijeka, dolazi do obnove sufizma i derviških redova u BiH. Ponovo se otvaraju devastirane tekije i zavije, a novi derviši ulaze u obnovljena bratstva. Derviški pokret-sufizam u Bosni i Hecegovini ima korijene iz osmanskog perioda i pojavio se  na ovim prostorima paralelno sa sunitskim islamom i hanefijskim meshebom, i taj, nama poznati derviški pokret,  bio je usklađen sa učenjima sunitskog islama i šerijatom. Ostale varijante sufizma, koje su bile šiitske, heterodoksne ili uopšte nesunitske, u Osmanskom carstvu su bile strogo zabranjivane i progonjene kao krivovjerje  Što se tiče nastanka samog sufizma, on je nastao još u prvim stoljećima od Objave u arapskom hilafetu i  kasnije se  jako razvio i proširio unutar cijelog islamskog svijeta. Tako je stigao i  na prostore gdje su živjeli Turci, a preko njih i na naše prostore. Razvojem kroz vijekove  nastao je čitav niz sufijskih tarikata, od kojih većina i danas postoji, a jedan dio njih je bio zabranjen ili je sam od sebe nestao sa lica zemlje..

Otkuda dolazi ime sufizam? Sufizam ili tasavuf   (arapski تصوف, tasavuf, persijski عرفان, erfan) je zajednički naziv za razne filozofsko-mističke pokrete, koji su kroz vijekove nastali  unutar islama.  Ime sufizam ili tasavuf je nastalo od imena bijelog vunenog ogrtača kojeg nose derviši, a koji se na arapskom zove:»suf». Na  te se  pokrete  u sunitskom, a djelimično i u šitskom islamu, gledalo kao na krivovjerje, posebno u prvim decenijmnama njihovog nastanka. Derviški pokret je čak smatran i zasebnim sektama u islamu, slično kao što se gleda na sekte u kršćanstvu. Sufije-derviši su često od strane vladajućih dinastija u svim muslimanskim zemljama smatrani otpadnicima od vjere ( murteddima), a njihovi pokreti sektama, pa su bili  progonjeni i ubijani, a ti pokreti zabranjivani. Bilo je muslimanskih zemalja toga doba koje su te pokrete odobravale, a čak su im pristupali i velikodostojnici tih država. Po ovome su bili  poznati Turci i obje njihove srednjovjekovne državne tvorevine : Seldžučka Turska i Osmanska Turska. Skoro svi turski sultani su bili sljedbenici sufizma Turci su prihvatali i odobravali određene derviške tarikate, usklađene sa sunitskim islamom i njih su smatrali  «državnim» : mevlevije, halvetije, bektašije, kadirije, nakšbendije…Bektašije su, kao derviški red, kasnije bile zabranjene i ukinute u 16. vijeku zbog kritičkog stava prema osmanskom feudalizmu, pa ih je sultan, strahujući za svoju vlast, zabranio! Bektašije su službeno bile zabranjene pod optužbom da propovijedaju heterodoksiju ( zajedništvo sa otpadničkim šitskim islamom). Bektašije su zabranjene zbog sljedećih grijehova:  slaboga sunnizma, jer se silom vežu za hazreti Ebu Bekra, dominantnoga imama šiizma (ubijeđenost u nužnost da se slijedi hazreti Alija i dvanaest imâma); ekstravagancije (uticaj kalenderizma) i zuhda, asketizma (uticaj melamizma); šamanizma (pod uticajem vjerovanja turkmenskih kizilbaša); džefra, svetosti brojeva (pod uticajem hurufizma); apsolutne ezoterije (pod uticajem ismailizma); trojstva “Allah – Muhammed – Alija” (pod uticajem anadolijskih kršćanskih sekti); te općega sinkretizma.Uprkos progonu, ovaj je tarikat opstao u nekim dijelovima Osmanskog carstva, gdje i danas  postoje bektašije (Albanija, Kosovo, Irak…). I neke druge derviške pokrete –tarikate su Turci progonili i zabranjivali,na primjer : bajramije.Posebno je krvavo uništen jedan derviški pokret koji je nastao u našoj Bosni u 16. Vijeku, a zvao se je hamzevije. Ovaj tarikat je utemeljio šejh Hamza Orlović zvani Bali Bošnjak, koji je bio rodom iz Gornje Tuzle. Hamzevijski tarikat je imao heterodoksne korijene i  elemente bogumilskog učenja. Ovaj je pokret uhvatio jake korijene u sjeveroistočnoj Bosni. Turske vlasti, predvođene  velikim vezirom Mehmed –pašom Sokolovićem, zabranile su ga i u krvi ugušile. Hamza Orlović je pogubljen u Istanbulu, a oko 30.000 njegovih sljedbenika u Bosni je pogubljeno ili protjerano.

Koje su odlike sufizma?  Sufizam  se odlikuje insistiranjem na askezi, ljubavi, spoznaji duhovne istine i ekstatskom jedinstvu sa voljenim Allahom-Tvorcem, kao jedinim i  krajnjim ciljem svakog pojedinca. Sufizam još insistira na unutrašnjim aspektima islama, odnosno usavršavanju vjere i odricanju od ega, suprotno sunitskom  insistiranju na pravnim aspektima islama (šerijatu). Sufije  su organizovani u različita bratstva ili sestrinstva (tarikate). Tarikati mogu biti : sunitski, šitski, zajednički (heterodoksni) ili ne pripadati ni jednoj od tih zajednica. Pored ovih  derviških redova, imamo još dvije  posebne skupine derviša  a to su malamatije( kalanderi)  i lutajući derviši, koje su Evropljani nazvali fakirima. Kroz molitvu i meditaciju sufije  ili derviši žele ponirati sve dublje u Božju ljubav.  Zato se na turskom oni nazivaju i ašicima – zaljubljenicima u Allaha. Derviši mogu boraviti u posebnim objektima, gdje žive isposničkim životom ( slično kao kršćanski redovnici ), tu oni zajednički žive, rade i mole se cijelog života. Ti se objekti nazivaju tekije. Postoje i skupine derviša koji ne žive u takvim zatvorenim zajednicama, nego žive normalnim životom. Oni se  samo u vrijeme molitve sastaju sa članovima svoga bratstva. Ti derviši svoje obrede obavljaju u objektima sličnim mesdžidima,  koji se nazivaju zavije. Sufije-derviši  su od strane običnih muslimana oduvijek smatrani «odabranima»,  a njihovi se šejhovi smatraju «posebnim» ljudima koji posjeduju natprirodne moći, koje su im podarene od samog Allaha Dž.Š.! Derviški su šejhovi za života bili posebno cijenjeni i obožavani od običnih ljudi kao živi sveci, što je potpuno suprotno izvornom islamskom učenju koje zabranjuje obožavanje bilo kojeg čovjeka na zemlji. Poslije smrti,  šejhovi su ukopavani u posebne veleljepne građevine-turbeta, što je takođe suprotno izvornom islamskom učenju  Za nihove grobove se vjeruje da su to mjesta na kojima se dešavaju čudesa i da tu vladaju natprirodne sile, što se prema izvornom islamu graniči sa crnom magijom. Molitvama i paljenjem svijeća na tim mjestima obični ljudi su tražili, a i danas traže rješenja za svoje bolesti, kako fizičke tako i psihičke. Sve ovo je, u suštini, protivno izvornim načelima islamskog učenja i predstavlja ostatke paganskih, predislamskih vjerovanja  naroda u čijim je zemljama nastao taj tarikat. U ovakvim vjerovanjima ima primjesa i jevrejskih, kršćanskih, budističkih, zorastrijanskih i hindu vjerskih dogmi i filozofija. Zato današnji ortodoksni islamski «čistunci» koji propovijedaju vraćanje izvornom islamu ,vehabije (selefije) sa zadovoljstvom uništavaju ove objekte (kada im se za to ukaže prilika, kao u Siriji).

                                                                        ( Nastaviće se)