Piše: Almasa Hadžić
Da općinska vlast u Bijeljini ima i gram pbraza, u ovom gradu jučer bi bile spuštene zastave na pola koplja.
Pored bošnjačkih kuća čiji su sinovi prvih dana aprila 1992. godine na bijeljinski ulicama klani i ubijani, pognute glave prolazila bi lokalna politička, ali i sudska vlast i javno tražile oprost za sve zlo koje su u to vrijeme počinili njihovi slavljeni i nikad procesuirani nacionalni heroji, redom iznikli ispod Karadžićevog šinjela.
Nažalost, Bijeljina, grad u kojem su Arkanovi zločinci 1992. godine preporznali svoje utočište, zahvaljujući politici i političarima koji je vode, do danas nije imala hrabrosti da se suoči s nečasnim dijelom svoje biografije.
Niko od aktera ratnih i poslijeratnih događaja u ovom gradu još nije imao snage da barem jednom javnom ljudskom porukom osudi tadašnja hapšenja i likvidacije bijeljinskih Bošnjaka i Hrvata ili da se ogradi od patnji i mučenja nekoliko hiljada zatočenika logora Batković, od kojih se mnogima ni za grob ne zna.
A morali su! Ako ni zbog čega, ono zbog svoje djece čije mjesto rođenja na svakoj Google pretrazi najprije identificira po teških ratnim zločinima, pa tek onda po ostalim karakteristikama.
Zašto gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić ni 22 godine poslije nije imao ljudske hrabrosti pa da barem telefonom pozove starca Amira Fidahića, čijeg su tridesetogodišnjeg sina jedinca 02. aprila 1992. godine usred Bijeljine ubili pripadnici njegove stranke i da mu kao čovjek čovjeku kaže da mu je zbog toga žao. Znamo zašto!
Suočavanje sa zločinima počinjenim u Bijeljini istovremeno je suočavanje s vlastitom pripadnošću politici čija je ideologija, svojevremeno, te zločine hranile.
