Piše: Jusuf Trbić

Ima li kraja ovom propadanju? Ima li izlaza iz ovog mraka? Kako god se pogleda, još nema svjetla na kraju tunela, a iskru nade zapalili su građani koji su odlučili da počnu misliti svojom glavom, a ne glavom predvodnika stada. Ali, naši debelokošci na vlasti ne haju mnogo za to. Neki su morali dati ostavke, neke su se ispravke morale desiti ( recimo, ukidanje “bijelog hljeba” za političare u nekim kantonima), ali niko još nije spreman reći da i on snosi makar dio odgovornosti za ovo dugo posrtanje. Umjesto toga, ubiše se pričajući o huliganima koji su se, eto,  usudili da zapale zgrade, simbole njihove vlasti. Čudno. Demonstracija je bilo i ima ih svuda, i svugdje se dešavaju takve stvari, ali niko tamo nikad nije pominjao huligane, hjih ima samo kod nas. A meni se čini da  su mnogo veći huligani oni na vlasti i oko nje, oni su “popalili” desetine i  stotine preduzeća i istjerali na ulice hiljade radnika, oni su pokrali sve što su mogli, zaposlili sve svoje na lijepa mjesta, nafatirali se i nakupili stanova i vila, sve na naš račun. I sad im samo smetaju mladi ljudi skloni nasilju, koje su oni, svojom kulturom nasilja, i naučili da se ni za šta ne odgovara.

Dodik to koristi na svoj bahati, seljački način, ne prestajući da provocira i traži raspad države. Svuda u svijetu se pozivi na rasturanje države smatraju krivičnim djelom napada na ustavni poredak zemlje, samo kod nas niko ne reaguje na to. Ima li boljeg dokaza da su političari iznad zakona? Prije neki dan je istakao najnoviji prijedlog : da se BiH organizuje kao konfederacija. Ni manje, ni više. A konfederacija, zna se, nije država, to je savez država, iz kojeg svaka članica može istupiti kad god želi. Njegovi guzni produžeci su se odmah  nadovezali, pa isturili primjer Švajcarske. Kao, kad može Švajcarska, što ne možemo mi? Kad smo toliko slični. Oni, naravno, znaju da Švajcarska nije konfederacija, već federacija kantona, i, što je mnogo važnije : da je Švajcarska građanska država, tu su nosioci suvereniteta građani, a ne etničke skupine. Pa, hajde da i BiH prvo pretvorimo u građansku državu, pa da onda vidimo kako ćemo dalje.

Na ovu novu Dodikovu provokaciju nije reagovao niko. Ni OHR i Valentin Incko, ni Vijeće za implementaciju mira (PIC), ni zvaničnici EU, ni domaći političari, ni oni iz Srbije i Hrvatske. Samo Amerikanci ponavljaju staru frazu da neće dozvoliti ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Ali, to nikada ne kažu za druge države, za Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, o evropskim zemljama da i ne govorimo. Znači li to išta bosanskim liderima, zabavljenim brigom za fotelje?

Čini mi se da konačno treba skupiti sve snage i reći glasno : ovako više ne ide! Bosna ima hiljadu problema, ali jedan je ključni – etnička podjela. Tu su podjelu prije rata ozakonile nacionalne stranke, među njima i bošnjačka, a Dejton je priznao faktičko stanje, uključujući i ratna osvajanja, etničko čišćenje i genocid. Tako smo dobili monstrum-državu, u kojoj nema građana, postoje samo etničke skupine, izjednačene s religijom, postoje konstitutivni narodi, kojih nema nigdje u svijetu, a nacionalizam je zastava svih političkih stranaka i lidera. Kad u jednoj multietničkoj zemlji imamo tri nacionalizma, podjela je izvjesna, jer je to osnovna logika nacionalizma. Posebno je, pri tome, zanimljiva pozicija bošnjačkih stranaka. Kad najbrojniji narod formira nacionalne stranke, i istrajava na nacionalnoj i vjerskoj matrici, to ne samo da je glupost, to je – samoubistvo. Jer, time se daje i primjer i opravdanje ostalima. Ako se tome doda i vjerska isključivost, ako vjera postane mjerilo političke sposobnosti i podobnosti, ako se svako zavuče u sopstveni tor i svako muze svoje stado, eto divnog recepta za propast. Sumnjam da postoji i jedan običan čovjek, a pogotovo političar, koji ne zna da je jedina budućnost ove zemlje građanska država, dakle država u kojoj neće biti podjele na etnije. Ali, njima je ovako dobro, stadom se najlakše vlada. A ko će graditi građansku  državu? Ima li  ijednog Bošnjaka koji će ući u SNSD ili SDS, ima li  ijednog Srbina ili Hrvata koji će ući u SDA? A te i takve stranke  vode zemlju, i ni u čemu se ne mogu složiti. Pogotovo stranke iz RS, koje su ukrale polovinu teritorije države, pa se grčevito drže toga. Ali, ako srpskim ili hrvatskim  strankama odgovara podjela, šta je s Bošnjacima? Zašto oni i dalje podržavaju takvo stanje i ne čine ništa da ga promijene?

Jedini način očuvanja države jeste – ujediniti ljude iz različitih etničkih grupa, pretvoriti ih u građane BiH, izbrisati etničke granice u glavama i krenuti u Evropu. Ali, šta su takozvane probosanske stranke učinile da bosanskoj ideji privuku Srbe iz RS-a i Hrvate iz FBiH? Šta je učinila SDA, stranka čiji sam i ja član, da pokaže da u njenim redovima mogu biti i ostali, a ne samo Bošnjaci-vjernici? Šta je učinila SDP, koja za sebe tvrdi da je multietnička, šta ostali? Ništa.

Evo posljednjeg primjera. Nedavno je u Parlamentu BiH iznijet Prijedlog zakona o neradnim danima u vrijeme vjerskih praznika. Predlagač je Vijeće ministara. Zakočili su, po običaju, poslanici iz RS-a, koji ne žele ništa što je na državnom nivou. Ali, nikome nije palo na pamet da u ovoj zemlji ne žive samo vjernici, već i nevjernici, i da je, možda, njihovo nevjerovanje danas časno, bar onoliko koliko je bilo vjerovanje u komunističkim vremenima. Na kraju krajeva, religija je privatna stvar svakog čovjeka, a određivati slobodne dane samo vjernicima, a ne i drugima, drastičan je primjer diskriminacije. Ali, našim političarima je važno samo da se dodvore biračima, a pošto je religija u modi , a  vjernici čine većinu, nije ih briga za ostale. Njih samo njihovo stado interesuje.

Problem za njih je samo u jednom : ako hoćemo u Evropu, a sve mi se čini da to, na kraju krajeva, nećemo moći izbjeći, moramo prihvatati evropska pravila. Najvažnije od njih jeste  – građanska država. Kako doći do toga uz našu “etničku demokratiju”, kakve nema nigdje na svijetu, niti je može biti?

Evo jednog prijedloga, prije svega za probosanske stranke.

Ako se izbornim zakonom moglo odrediti da svaka kandidaciona lista na izborima mora imati i određeni broj žena, zašto se ne bi moglo odrediti da svaka lista ima i određeni broj kandidata iz ostalih etničkih grupa? To bi iz temelja promijenilo isključivi nacionalistički diskurs, i natjeralo političke stranke da se otvore i da svoje programe i svoje djelovanje prilagode građanima, a ne pripadnicima samo svoga naroda. Oni koji žele Evropu, mogli bi od EU tražiti da podrži takav zahtjev, a Evropa to ne bi mogla odbiti. Domaći političari koji to odbiju – nisu na evropskom putu. I tačka.

Pitanje je samo hoće li bosanski, a posebno bošnjački političari i dalje biti slijepi kod očiju, hoće li  će zbog sopstvenog šićara nastaviti da rasprodaju zemlju i sve nas vode na put bez povratka, ili će konačno vidjeti gdje smo i šta  nam je činiti.

Komentari