Piše: Sead Omeragić

Prije deset godina izrečena je Presuda Međunarodnog suda pravde na tužbu BiH protiv Srbije za genocid.

Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, aktuelni predsjednik i premijer Srbije su bili iznad opkoljenog Sarajeva. Bili su na pozicijama sa kojih su Sarajlije ubijane i pravljene invalidima u svojim domovima i na ulicama. Ljudi koji su Bosni i Hercegovini prijetili 1992. prijete i četvrt vijeka kasnije. Pitanje je otkud da oni ponovo budu birani i ponovo vladaju Srbijom? Je li to konačna istina o pomirenju i pravdi?

Vojislav Šešelj je pucao na Sarajevo. Karadžić je iznad Sarajeva doveo ruskog pjesnika Eduarda Limonova, čije je pucanje na grad i civile mogao vidjeti cijeli svijet.
Iznad opkoljenog grada sa automatom u rukama fotografisao se i Vojislav Koštunica, inače srpski demokrata. Partner Nikolića i Vučića u sadašnjoj vlasti Republike Srbije je Ivica Dačić, Miloševićev ratni šef kabineta. Sve je isto samo njega nema.

Iznad Sarajeva su dovoženi kadeti Vojske Srbije i tu su trenirali artiljerijsko gađanje grada. Cilj je bio pogoditi određeni prozor, razoriti nečiji dom. Radilo se to u pokaznoj vježbi i za školsku ocjenu na polaganju ispita. Iznad opkoljenog Sarajeva je dolazio i Zoran Đinđić i na ražnju okretao vola sa zločincem Karadžićem. Problem su bile njegove izjave iznad izmrcvarenog i razorenog grada. Đinđića je ubila ista ruka koja je pucala i ubijala po Sarajevu.

Suđeno je i Miloševiću, suđeno je i presuđeno oficirima Vojske Jugoslavije, preciznije Srbije.  Čitavom vojnom i političkom rukovodstvu Republike Srpske je suđeno u Tribunalu u Hagu.

Osuđeni su Krajišnik, Plavšićka uz priznanje zločina, Karadžić, Brđanin, general Mladić i čitav njegov štab. Četvrt vijeka kasnije njima se dodjeljuju priznanja za dostignuća u zločinima protiv čovječnosti i zločinu genocida. Spomenik se podiže Nikoli Koljeviću.
Je li presuda Međunarodnog suda pravde donijela pravdu i pomirenje na ove prostore ili se tretira kao nebitna činjenica.

Ruska Federacija je u julu 2015. Pred Vijećem sigurnosti UN-a uložila veto na Rezoluciju Velike Britanije i političkim aktom spriječila sudsku presudu. Da li su to po ljudskim i Božijim zakonima mogli učiniti? Kako je moguć politički veto nad ‘ius cogens’ normom, koja se odnosi na genocid i koja je iznad svih konvencija UN-a i iznad svakog prava? U članu 60 Statuta stoji da su „presude MSP-a konačne i bez prava žalbe“. Kako je onda bio moguć veto UN-a na presude „vrhovnog suda UN-a“?
Zbog apsolutnog nepoštovanja presude iz 2007. je li danas potrebnija ova revizija presude Međunarodnom sudu pravde nego li Bosni i Hercegovini?

Vidjeli smo kako u SAD-u Sud i pravo stoje neprikosnoveno iznad predsjedničke odluke. Tamo gdje vlada pravo nema prostora za politiku. Bilo je nešto neodrživo u tom ruskom negiranju odluke Svjetskog suda pravde. Da li je Sud pravde trebao još tada reagirati prema Vijeću sigurnosti UN-a na isti način kao i američki sudovi i sudije na odluku svog predsjednika?

Ovih dana ambasador Ruske Federacije u BiH Petar Ivancov je sazivao sjednicu PIC-a zbog kršenja Ustava i revizije presude. Ustav BiH i procedure su odjednom postale važnije od presude Svjetskog suda pravde. Ruski veto na Britansku rezoluciju o Srebrenici, kojom je obezvrijeđena Presuda MSP-a, bila je razorna politička odluka i nepoštovanje i destrukcija „vrhovog svjetskog suda“  i  ovozemaljskog prava?

Da li je na bilo koji način za ovih četvrt vijeka mira Republika Srpska postala legalan dio BiH? Ili je to i dalje samo mjesto jednonacionalnih ciljeva i jednonacionalne isključivosti. Mjesto gdje se prava drugih i drugačijih gotovo i ne poštuju. Gdje godinama politički lideri govore o otcjepljenju, negiraju postojanje države i prijete sukobima.

Svi se pozivaju na član 61. Statuta Suda pravde, kada govore o nemogućnosti revizije, ali niko ne spominje u tom članu i stav 3. po kojem „Sud može otvaranje postupka revizije uvjetovati  prethodnim izvršenjem presude“. Ova tvrdnja će se tumačiti različito, ali ni u kojem segmentu ta presuda nije provedena i ona danas kao da i ne postoji.
Kao da je u nekoj tami i pod prašinom, kao presude u ladicama sudova korumpiranih zemalja.

Sve je isto samo njega nema.

 

(nap.ba)

Komentari