Piše: Jusuf Trbić

Mnogi su govorili : u osnovi posljednjih ratova na Balkanu nije nikakva ideologija, već najobičnija pljačka i otimačina. Lešinari su namirisali krv, slutili su da će se Jugoslavija raspasti, jer se raspadao komunizam, pa su se potrudili da cijelu stvar poguraju na svoju vodenicu. Pakao se sam nudio, pa su dva glavna đavola, Milošević i Tuđman, ti stari komunisti koji su dobro naučili lekciju da se novi poredak rađa samo u krvi, pokrenuli smrtonosne mašinerije koje će njih, kako su se nadali,  uzdići u blizinu Titovog pijedestala. Rat je, kao divlja zvijer, krenuo iz Beograda, da napravi državu za sve Srbe na svim područjima koja Srbima trebaju. A ta su područja bila u Bosni. Da bi sve to lakše išlo, jadnu Bosnu je valjalo podijeliti između Srbije i Hrvatske, kao i u prošlom, velikom ratu, pa se javio i stari partner za taj posao : Nezavisna Država Hrvatska, Tuđmanova Hrvatska, kojoj je to bila prilika da “podeblja” tanki dio svoje teritorije na jugu. Uz bjesomučnu propagandu i nesebičnu pomoć medija, inteligencije, crkve i primitivnih patriota spremnih za sve, koji su priprosti nacionalizam podigli na nivo svetinje, valjalo je budućim borcima obećati i nešto konkretnije, nešto što će im zadovoljiti i dušu i džep. A to su bili nekažnjeni zločini i, naročito, pljačka. Otimajte, ubijajte, silujte, radite sve što želite, i za to ćete biti nagrađeni. Zločin i pljačka postali su ponos i dika, pa je malo ko htio da izostane. Krupne ribe su pljačkale državu, svoju i tuđu, sitnije su to radile nasitno, a režimima je odgovaralo da što veći broj ljudi uvuku u to đavolsko kolo, jer, ako se ikad postavi pitanje krivice, svi će biti krivi. Što znači da niko neće biti kriv. Oni što ipak budu platili neku cijenu, to je usputna šteta.

Tako je srušen do temelja moral koji je u Titovoj državi građen pedeset godina. Pljačkaši su postali idoli. I oni što su oteli državne firme, i političari koji su stekli bogatstva nepoznatog porijekla, i crkveni velikodostojnici koji su se obukli u zlato u svilu,  i surovi etnički čistači, i logorski zlikovci, i oni što su vodili zločinačku mašineriju, i oni što su švercovali šlepere cigareta, i oni koji su otimali i od svojih i od tuđih. Običan narod je naučen da cijeni novu sposobnost – sposobnost otimanja tuđeg, pa kad čuje da je neko i njih opljačkao, a pogotovo “one druge”, reakcija je skoro uvijek divljenje.  Gledao sam svojevremeno dio sjednice Skupštine Srbije, nakon pada Miloševića, kad je saopšten nalaz srbijanskog pravosuđa da je bivši vožd sklonio u strane banke desetak milijardi, ne sjećam se više u kojoj valuti. Umjesto da skoče i traže skidanje glava, poslanici su se smijuljili. Niko ni riječi. U očima im se moglo pročitati : “Svaka mu čast, i ja bih, kad bih mogao.”

U rat se išlo zbog pljačke, pogotovo u početku. Arkanovci, u koje se bijeljinski Srbi i danas zaklinju kao u oslobodioce, čim su došli u Bijeljinu, “oslobodili” su filijalu Privredne banke Sarajevo svih novčanih rezervi. Pokupili su pare gdje god su mogli, a iz Vatrogasnog društva odmah su odvezli novi kran, vrijedan dva miliona tadašnjih maraka. Niko nije smio  ni da pisne. Iz Brčkog i drugih bosanskih gradova odvezli su šlepere bijele tehnike, čitave fabrike su razmontirane i prebačene u Srbiju, među njima i pogoni bijeljinske fabrike “Mladost”, sve što je vrijedilo dobila su braća s one strane Drine. Domaći patrioti su se zadovoljili onim što je ostalo, a ostalo je dosta. Kad su pred 1. maj 1992. krenuli u Brčko, to je bila svečanost. Išli su kao da idu u svatove, jer su bili ubijeđeni da im se tamo niko ne može oduprijeti, pa će oni grabiti što stignu. Sa glavnog gradskog trga su kretali autobusi, okićeni cvijećem i zastavama, a doktor Milan Novaković, osnivač i predsjednik SDS-a, išao je od jednog do drugo “borca” i prinosio mu veliki krst, da ga cjeliva. Iz suprotnog smjera počeli su da stižu kamioni i autobusi puni svega i svačega. Bijeljinski Srbi su pričali : “Nisam znao da su Brčaci tako bogati”. Uzimali su sve na šta naiđu, bilo šta, samo da nisu džaba išli. Pričao mi je borac iz Brčkog kako su zarobili nekoliko ljudi iz bogatog semberskog sela. Džepovi su im bili puni iščupanih šaltera i utičnica. On je poznavao neke od njih, bili su iz imućnih porodica, pa ih je pitao što će im to. Odogovor je bio : “Pa, nije bilo ništa drugo.”

Zabilježio sam i priču jednog Bijeljinca koji je vidio kad su na željezničku stanicu dovukli crkveno zvono s neke katoličke crkve, pa su došli majstori i nekoliko dana strugali natpis sa zvona. A zatim se sa crkve u obližnjem selu začula pobjedonosna zvonjava. Bogu svejedno, a ljudima drago.

Srpska vlast je ustanovila jednostavno pravilo : protjeraj Bošnjake, Hrvate i ostale, a onda njihove kuće, na osnovu Karadžićevog zakona, proglasi napuštenom imovinom. Čuj, napuštenom! Te su kuće onda dijeljene šakom i kapom srpskim izbjeglica,  uglavnom uz odgovarajuću novčanu naknadu. Crkva je dobijala besplatno zemljište od opštine, pa to zemljište prodavala izbjeglicama, a na temeljima bošnjačkih kuća u centru grada sagradila je dvorac. A da bi se osiguralo sve to, donijeti su novi zakoni, po kojima prognanici teško mogu vratiti svoju sopstvenu imnovinu, a i kad je vrate, moraju platiti dojučerašnjim “stanarima” sve što su oni, navodno, ulagali u tuđe kuće. Ko nema para, oduzima mu se kuća. Na temeljima srušenih džamija građene su crkve, neke od njih je blagoslovio i nekadašnji patrijarh Pavle, novi srpski svetac. Za svaki slučaj, usvojen je i zakon koji kaže : ako vam otmu kuću, sruše je i na njenom mjestu sagrade nešto što je vrednije od vaše kuće, imaće obavezu samo da  vam daju novčanu nadoknadu. Ako budete imali sreće. Pljačka i šverc su postali najvažnija zanimanja, otimanje tuđeg pravi model modernog života.

Taj izokrenuti moral nastavio je, zatim, svoj bogati život i nakon rata. Njegovi nosioci su postali političari, crkva, novokomponovani biznismeni, krupniji i sitniji vlasnici udobnih fotelja, nestalo je odgovornosti za bilo šta, pa se i narod okrenuo korupciji i makar malom varanju države. Kome smeta to što funkcioneri zapošljavaju svokju djecu, što kupuju vile na Azurnoj obali i na Kipru, ili po desetak stanova u Sarajevu? Novine su pune priča o političarima koji su se obogatili preko noći, na narodnoj grbači. Da li se iko ikad zacrvenio zbog toga? Da li se narod pobunio zbog toga? Da li je iko mrdnuo prstom? Da li je iko dao ostavku zbog toga?

Najnovija afera vezana je (opet) za Srpsku pravoslavnu crkvu. Otkriveno je da je Kačavendina eparhija u ratu pokrala kompletnu arhivu katoličkih posavskih župa i smjestila je u podrume novog dvorca u centru Bijeljine. Pri tome je ubijeno više katoličkih svećenika, a ukradeno je i nekoliko zvona sa katoličkih crkava. Svim tim poslovima rukovodio je vladika Vasilije Kačavenda, jedini crkveni velikodostojnih, valjda u svijetu, koji ima čin generala Vosjke RS-a. Nikome ta krađa nije zasmetala, kao što nije smetalo ni to što je bijeljinska opština ( a vjerovatno i druge) poklonila crkvi sve na šta je veseli vladika pokazao prstom. Niko se nije javno oglasio ni povodom nečuvene pedofilske afere “đavoljeg vladike”, ni povodom dokaza da je vladika, u paklenom pedofilskom i homoseksualnom kolu, seksualno iskorištavao maloljetnu i siromašnu srpsku djecu, da je bludničio i bančio kao sam vrag,   nije to smetalo ni velikodostojnicima drugih vjerskih zajednica, ni običnom narodu, a svi srpski odbornici u Skupštini opštine( to jest Grada) Bijeljine, osim jednog, stali su u zaštitu dokazanog starog operativca OZNE-e ( od 1986. godine) koji je, kako piše Vuk Bačanović, bio “zadužen za nacional-šovinističku retoriku i širenje netrpeljivosti, i lično organizovao i nadzirao paravojske koje su u Posavini palile, pljačkale, razarale imovinu i ubijale stanovništvo…”

Sadašnji episkop Hrizostom Jević ne reaguje na sve to, očigledno pokušavajući  zataškati još jedan skandal vezan za đavoljeg izaslanika u mantiji. Šute i crkvene i svjetovne vlasti, šuti i narod, kao da se sve to nikog ne tiče. Kao da su zločini i pljačkanje tuđeg najnormalnije stvari. Kao da je nemoral postao zastava onih koji su zaduženi da se protiv nemorala bore. I nije to specijalitet samo “jedne strane”, gdje god se okrenete, vidjećete važne i moćne ljude, ljude koji kroje naše živote, do grla uvaljene u  korupciju, lopovluk, nemoral. Sve što im je rat pružio, sad im pruža mir. I koliko god pričali, pogotovo pred izbore, o velikim promjenama, lažu. Jer, njima nikakve promjene ne odgovaraju. Zato ova agonija i traje, bez ikakvog znaka da će se završiti.

Ukoliko mi ne ustanemo i ne kažemo da je dosta. Imamo li petlju za to?