Piše: Jusuf Trbić
Veliki argentinski i svjetski pisac Horhe Luis Borhes vidio je svijet kao biblioteku, a život kao knjigu. Knjige stvaraju jednu novu realnost, smatrao je on, nezavisnu od ove oko nas. Reklo bi se : novu, bolju realnost, u koju bježimo od sivila svakidašnjice. Ja mislim da grad koji nema biblioteku nije grad, a čovjek koji ne čita knjige nije kompletan čovjek. Jer, znanje i duhovno stvaralaštvo jesu motor koji vuče razvoj čovječanstva, koji stvara civilizaciju i čini svijet boljim mjestom za život. I ljude boljima nego što jesu.
Od kako znam za sebe volio sam da čitam. Gradska biblioteka je bila nekih sto-dvjesta metara od moje kuće, i ja sam, kao učenik osnovne škole, dovlačio knjige, neumorno, pa je majka često morala da me nagovara da ostavim čitanje i da se idem igrati s drugom djecom. Moj otac, poznati majstor limar odobravao je to što sam bio najbolji učenik u školi, ali mu nikako nije bilo jasno kako to da ne znam čekić držati u ruci. Kad se konačno uvjerio da od mog limarluka nema ništa, rekao je majci : “ Zekija, šalji ga u školu, vidiš da nije ni za šta.”
I tada sam, kao i danas, uživao u čitanju, u pogledu na redove knjiga, u kupovini starih knjiga, u onom gustom i teškom mirisu koji imaju knjige na policama. Najljepši prizor u mom svijetu jeste velika polica u mojoj kući, puna knjiga, i mislim da je mudri Borhes bio u pravu. Bez knjiga bi ovaj svijet bio pusta planeta. Bez knjiga ne bi vrijedilo živjeti.
A Bijeljina je gradsku biblioteku dobila davno, 20. novembra 1932. godine. Inicijatori osnivanja su bili neizostavni dr Vojislav Kecmanović Đedo, omiljeni ljekar i prosvetitelj, profesor Nikola Mačkić, veterinar Joakim Perendija i student prava Mihajlo Miko Bogdanović. Četiri godine prije toga, 1928. godine, osnovano je Društvo za narodno prosvećivanje i čuvanje narodnog zdravlja, koje je počelo sakupljati knjige i pripremati osnivanje biblioteke. U pravilima za rad Društva pisalo je i da je “ zadatak Društva prosvjećivanje grada i sela, u najboljem smislu, i rad na poboljšanju narodnog zdravlja podizanjem materijalne, higijenske kulture i higijenskog prosvjećivanja”. Danas bismo mogli reći da je čuitanje, zapravo, higijena duše.
Članovi Društva su knjige sakupili tako što su jedan dio kupili osnivači, a ostalo su poklonili građani, i te 1932. godine počela je s radom Knjižnica Društva. Bila je smještena u desnom dijelu prizemlja zgrade Opštine, i tu će ostati sve do 1982. godine, dok nije otvorena nova zgrada na glavnom gradskom trgu, koji se u to vrijeme zvao Trg oslobođenja. Prvi naziv je bio Knjižnica Društva za narodno prosvjećivanje, a 1934. godine biblioteka je dobila ime Prosvjetno društvo “Filip Višnjić”. Nakon rata, 1952. godine, postaje Gradska biblioteka, a od 1958. godine Narodna biblioteka “Filip Višnjić”.
Kad je osnovana, biblioteka je imala oko 5.000 knjiga, što je za ono vrijeme bilo mnogo. Tada je Semberija imala oko 80 hiljada stanovnika, pismenost je bila rijetka, pa je biblioteka počela proces masovnog opismenjavanja i prosvećivanja stanovništva. Danas je broj čitalaca oko 6 hiljada, a broj knjiga preko sto hiljada, i po tome je bijeljinska biblioteka prva u Republici Srpskoj. U njoj je već poodmakao proces digitalizacije knjiga, i danas je to ustanova bogate prošlosti i velikog spektra aktivnosti, koja pokriva područje opština Bijeljina, Ugljevik i Lopare i u svom sastavu ima dvije narodne biblioteke, 25 školskih, dvije fakultetske i dvije univerzitetske biblioteke.
Kao dijete, redovno sam dobijao nagrade kao jedan od najrevnosnijih čitalaca. I zato mi je bilo drago kad sam čuo da je na svečanosti povodom obilježavanja 80-te godišnjice Narodne biblioteke, nagradu za najboljeg čitaoca dobila nekadašnja gimnazijska profesorica književnosti Vesna 
Kapetanov. Tada je ona iza sebe već imala čitalački staž od ravno 50 godina, pokazujući na djelu kakav treba da bude pravi profesor. Čini mi se to posebno važnim u ovo vrijeme kad se profesorske i doktorske titule štancaju kao na drebangu, a djecu i omladinu vaspitavaju ljudi koji ne znaju ni sva slova.
I danas ja redovno uzimam, čitam i vraćam knjige. Što možda nije ni čudno, s obzirom na to da sam rođen i da sam živio 27 godina na mjestu na kojem se danas nalazi Narodna biblioteka “Filip Višnjić”. Pa mi tako biblioteka dođe – uži zavičaj.
A mi u “Preporodu” se već više od decenije trudimo, koliko možemo, da nadomjestimo ogromnu prazninu iz proteklog vremena, u kojem bijeljinski Bošnjaci nisu pisali knjige. Pa kad su ih pobili i protjerali, a čitavu njihovu istoriju izbrisali, učinilo se da njih, zapravo, ovdje nikad nije ni bilo. “Preporod” je do sad objavio dvadeset knjiga, osnovao je i biblioteku u Janji, sa više od 10 hiljada knjiga, ima i manju bilioteku u Bijeljini i veliki fond starih fotografija, i to je znak da naše pamćenje više nikada nećemo izgubiti.
Jer, knjige, dokumenti, fotografije, snimci, to je duboka riznica prošlosti i jedini garant da jedan narod, koji je tu boravio vijekovima, neće biti izbrisan s lica zemlje, kao da ga nikada nije ni bilo. I da će ostati pod svojim nebom i na svojoj zemlji.
