Piše: Jusuf Trbić

U današnje vrijeme sveopšte komercijalizacije sporta i njegovog pretvaranja u masovnu, industrijsku zabavu koja se rukovodi profitom, teško je nekome objasniti da je sport nekada bio radost, uživanje, amaterizam, način života. Taj bijeljinski svijet sporta očigledan je u primjeru rukometa. Šezdesetih godina prošlog vijeka taj je sport još bio u povoju, kao i odbojka, a u Bijeljinu su ga donosili studenti. Dugo su, na neki način, košarka i rukomet bili spojeni, jer su se i jednim i drugim sportom bavili isti ljudi : proslavljeni košarkaši Pero Živković Lic, Miroslav Poljak, Slobodan Popović, pa Đojo Mitrović, Dževad Tahirović Kirk, Bogdan Gospić. Među njima je bio i Šerif Sobo.

11650797_10204458995021954_262927428_n    – “Tih šezdesetih godina učili smo od studenata”, priča Šerif Sobo, “većina njih su bili košarkaši, a Mladen Popović nas je učio odbojku. Počeli smo u osnovnim školama “Radojka Lakić” i “Fadil Jahić Španac”, a nastavili u Gimnaziji i Učiteljskoj školi. Treneri su bili naši profesori fizičkog vaspitanja : Izo Alijagić, Ćiro Božović, Savo Kovačević, Tomo Srdanović, Ratko Radovanović. Igrali smo za školske ekipe, u međuškolskim takmičenjima, a gradska SOFK-a ( Savez organizacija fizičke kulture) organizovala je takmičenja gradova. Sve smo to radili o svom trošku, i na svoje zadovoljstvo, nije nam smetala ni šljaka na kojoj smo igrali, i od koje i danas nosim ožiljke po nogama, ni naporna putovanja, ništa. Radovali smo se svakoj utakmici. Sjećam se brojnih saigrača. Svi mi igrali smo i košarku, i rukomet, i fudbal, i odbojku, samo smo se selili s jednog terena na drugi.  Glavni su bili košarkaši : Poljak i Popović, recimo, a igrali su i Gospić, Omić, Musemić, pa Hajrudin Beća, Momo Despotović, Sead Dervišević Ekana, Ibrahim Husagić Lora, Milorad Maksimović ( zvali smo ga Mićo Krava), Avdo Gruhonjić, Radomir Mitrović zvani Bato Obraz, Slobodan Simić, on je bio iz Bogatića, a ovdje je išao u Gimnaziju, golman Slobodan Kukić…Interesantno je da su tada rukomet igrali i najpoznatiji bijeljinski fudbaleri Mahmut Brkić i Ramo Duraković. Mahmut Brka je bio vrlo dobar golman.

Pošto  smo bili dobri košarkaši, većina nas, lako smo pobjeđivali protivnike, bili smo visoki, s dobrim odrazom, jaki šuteri. Ja sam, recimo, kao pivot, davao prosječno najmanje osam golova na svakoj utakmici. A sjećam se jedne utakmice u Zvorniku, između dvije gradske ekipe. Krenulo me, pa sam dao 41 gol, što i danas zvuči nevjerovatno. Tada nas je, kao trener, vodio Tomo Srdanović, a Pero Lic je najčešće organizovao te susrete.

Poslije su došli Raško Delić Čvarak, Edib Hujdurović, Škoro, igrali su odlično i košarkaši Osman Bukvić i Nešo Lazarević, izvrstan golman je bio Veljko Lukić Kujro, igrali smo iz ljubavi prema sportu, i mislim da se ta vremena neće nikad ponoviti.”11652168_10204458994981953_1666584555_n

Zanimljivo je da u to vrijeme odličnog rukometa, nije bilo rukometnog kluba. Valjda su važnim ljudima drugi sportovi bili privlačniji, mada je, kako se čini, rukomet imao tada najveći potencijal, što su kasnije potvrdile i rukometašice. Prvi pravi rukometni klub formiran je 1. avgusta 1977. godine, pod okriljem Fabrike za preradu žice “Mesud Mujkić”, a nosio je ime RMK Bijeljina. Zaslužan za to je svakako bio direktor Nedžib Osmanović, a većina igrača i stručnog osoblja bila je zaposlena u fabrici. Novi klub teško se izborio za svoje mjesto pod suncem u bijeljinskom svijetu sporta, jer je tada bilo više sportskih klubova koji su se takmičili u saveznim i republičkim ligaškim takmičenjima.  Prva ekipa je igrala u sastavu : Džemal Dedić, Bato Benović, Slobodan Latinović, Selim Duraković, Slobodan Todorović, Milivoje Trifković, Mihajlo Šilda Trifković, Rifat Rifatbegović, Nurdin Selimović i Aco Stojković. Rukometni klub je, osim u sezoni 1981/82. godine, kad se takmičio u jedinstvenoj Republičkoj ligi BiH, igrao u Sjevrskoj grupi Regionalne lige. Te godine u sastavu ekipe su bili : Selimović, Alagić, Dervišević, Tirić, Hamidović ( tada poznati igrač Ibrahim Hamidović Francuz), pa Smajić, Marković, Salihović, Andrić, Mitrinović i Hasanagić.

U sezoni 1989/90. Bijeljinci su nadmoćno , sa pet bodova prednosti, osvojili prvo mjesto. Ekipa je bila sastavljena od nekoliko iskusnih igrača i grupe talentovanih mladića, koji su tek tražili afirmaciju. Ali, zbog povrede najboljeg igrača Nermina Hasanagića, koji je biran i za sportistu godine 11652282_10204458994621944_150208406_nopštine Bijeljina, i odlaska nekih igrača u JNA, Bijeljinci se nisu direktno kvalifikovali za viši rang takmičenja. Ali, bili su uspješni u kvalifikacijama za Drugu ligu. Najprije su, nakon velike borbe, porazili Konjuh iz Živinica, a onda su otišli u Valjevo, na kvalifikacioni turnir. U odlučujućoj utakmici protiv Rudara iz Kostolca vođena je divovska borba, a junak utakmice je bio mladi golman Enid Tahirović, koji će kasnije dostići svjetsku slavu, kao kapiten reprezentacije BiH. On je na toj utakmici odbranio pet sedmeraca, dok su braća Hasanagić postigla 14, od ukupno 18 pogodaka. Na tom kvalifikacionom turniru, u dvije utakmice  su igrali : golman Tahirović, pa Ibro Hamidović ( postigao 3 gola), Marković, Aničić (4), Alagić (4), Hujdurović, Berković, P. Hasanagić (9), Latinović, Atić, Tirić, M. Hasanagić (17), Agić i Vićanović. Trener je bio Ibro Hamidović, koji je bio i jedan od glavnih igrača.

Ali, uskoro je počeo rat, i sve je stalo.

Klub je ipak obnovljen već 1993. godine, i zaigrao je u Istočnoj grupi Prve rukometne lige RS. Trenerski posao preuzeo je dugogodišnji igrač Milivoje Trifković, i Bijeljinci i danas uspješno nastupaju u Prvoj ligi RS.

Pored onih koje smo već pomenuli, treba se sjetiti da je prvi predsjednik uprave kluba bio Miladin Vidić, sekretar Enver Berković, trener Izet Alijagić, a članovi uprave : Vladimir Savić, Mirsad Alajbegović, Zvonko Čolak, Nemanja Lazarević, Rifat Rifatbegović i Dragan Milošević.  Od igrača treba pomenuti još  i Predraga Rajića, Slobodana Perića i Nurdina Selimovića, koji su ostavili traga u ovom klubu.

Ljubitelji rukometa svakako će dugo pamtiti trojicu ljudi koji su dali značajan pečat rukometu: Rifata Rifatbegovića, koji je bio i igrač, i trener, i sportski radnik, neumornog Envera Berkovića, koji je godinama bio sekretar kluba, i Željka Savića, vrijednog sportskog radnika.  Ni jedan od njih nije više među živima.