Piše: Jusuf Trbić

Mirsad Duratović iz Prijedora :

« Batković je bio radni logor, gdje su logoraši dodjeljivani kao roblje za poljoprivredna dobra i radionice velikim gazdama, a odvođeni su i na linije ratišta na kopanje rovova. Korišteni su kao živi štit u akcijama koje su izvođene na Majevici. Tako su 16. marta 1993. godine na Majevici poginula 22 logoraša. Uslovi u logoru su bili vrlo teški. Jedan kruh se dijelio na četrnaest dijelova, bez osnovnih higijenskih uslova i ljekarskog nadzora. Posjete nisu bile dozvoljene. Logor je bio na evidenciji Međunarodnog Crvenog križa, što ničim nije poboljšalo uslove života. Pri svakoj posjeti skrivani su teško premlaćeni i povrijeđeni logoraši. U logoru su bili  zatočenici sa šireg prostora Bosanske krajine, istočne Bosne, Semberije, Posavine, a bili su i zarobljenici iz hrvatske vojske. 26. juna 1992. iz vlaseničkog logora Sušica dovedena su 153 civila.

  1. decembra 1992. godine, pri raspuštanju logora Manjača, u logor Batković upućeno je 530 logoraša ( 153 Hrvata i 378 Bošnjaka). Većina je bila iz Grapske kod Doboja, Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora. Kasnije su neki prebačeni u zatvor Kula kod Sarajeva.

Komandant logora je bio Čakić Savo, a batinaši i egzekutori Vojkan Đurković, Dragan Čobić i drugi. Odvođenja i ubijanja su se događala noću. Bego Bukvić je pržen željeznom šipkom i teško premlaćen odveden u nepoznatom pravcu. Pero Đokić, oficir i komandant, posebno se isticao u privođenju u logor Batković, a potom i odvođenju na front. Odveo je Huseina Spahića na Majevicu, odakle se ovaj nije vratio… Na žalost, zločini u logoru Batković nisu do kraja rasvijetljeni, a zločinci nikada nisu privedeni pravdi. U Vanekovom mlinu, vojnom zatvoru, poslije zarobljavanja je bio zatočen komandant odbrane Žepe Avdo Palić. Za njegovo skrivanje je bio zadužen podređeni oficir Ratka Mladića….Avdo Palić do danas nije pronađen. Neki od ubijenih logoraša u logoru Batković ukopani su na logorima i mezarjima na području Bijeljine. Jedan broj nikad nije pronađen.»

……………………………………..

     Nihad Ključanin, predsjednik Udruženja logoraša Sanskog Mosta, doveden je u grupi logoraša iz logora Manjača 13. decembra 1992. godine.

« Logori su možda nešto najstrašnije što se dogodilo u minulom ratu. Manjača je bila ponor bez dna koji je gutao ljude. A kad su nas povezli odatle, gledao sam cijelim putem putokaz  za Beograd. Išli smo dugo u tom pravcu, u pravcu Beograda, iz kojeg nam je ovo zlo i stiglo, i konačno stigli u ove hangare, u bodljikavu žicu. Logor Batković.

Kako mi je bilo u Batkoviću? Moja iskustva su mračna, strašna. Nikome na svijetu ne bih to poželio. Nema zla koje nisam za to vrijeme iskusio na svojoj koži. Preživio sam i smrt 22 logoraša na Majevici, na koju smo odvedeni kao živi štit. Preživio sam čudom. I danas mogu svima reći : osudite svaki zločin nad ljudima, nemojte dozvoliiti da glave vaše djece pomiluju zločinci, jer se nikad ne zna kad će poželjeti da otkinu glave toj djeci.

Mi, logoraši, bili smo ljudi bez identiteta, bez lika i imena. Svako je mogao da vam učini što hoće, i da sve to, i vas i njegovu krivicu, proguta mrak. Nikad neću zaboraviti čovjeka koji je umro nakon mučenja, negdje na početku našeg robijanja u Batkoviću. Samo su ga pokupili i odnijeli, i za njega se više nije znalo. Ko je on, koga je ostavio iza sebe, ko je zaplakao za njim, ko ga, možda, i sad traži, mrtvog, ko će to znati? I, što je još gore, ni danas niko o nama logorašima ne vodi računa. Mi nemamo nikakva prava, a Đoko Pajić, nekadašnji komandant logora Batković, bio je poslanik u Parlamentu Bosne i Hercegovine, upravljao je ovom državom. To je, zaista, ruganje nama žrtvama.

Mi smo dovedeni ovdje kad je, kako smo tada čuli, prošao prvi talas mučenja i ubijanja i režim malo «popustio», da tako kažem. A ako je nama bilo tako strašno, kako je tek bilo onima prije? Jednom nam je jedan čuvar rekao : «Imate sreće što ste sad došli, da ste došli prije, već biste bili pobijeni.»

Odveli su jednom nas šestericu na liniju, da kopamo rovove. Slučajno se dogodilo da su tu bila tri Hrvata i tri Bošnjaka. Svi su poginuli, osim mene. Jednom mi je četnički vojvoda Mando iz Ugljevika stavio nož pod grlo, htio je da me kolje, jer nisam mogao nositi municiju. Opet me čudo spasilo Imao sam sreće, ali mnogi drugi nisu. U Batkoviću sam bio deset mjeseci, iza mene su još čitavu godinu ostali neki ljudi iz Bosanskog Šamca. Došao sam ovdje da pozovem sve, da se ne zaboravi ono što je bilo, i da se zločinci kazne, ma ko oni bili. Jer, samo tako možemo nastaviti živjeti, nikako drugačije.»

Elhad Talić iz Sanskog Mosta je jedan od onih koji su, iako su bili civili, optuženi da su se « pobunili protiv ustavog poretka zemlje» i da su «pripremali oružanu pobunu.»

« To je bila optužba. Nevjerovatno. Oni koju su se pobunili protiv priznate države Bosne i Hercegovine i organizovali oružanu pobunu s ciljem uništenja i države i čitavog jednog naroda, optužili su nas, civile, za to isto! Osuđena su ukupno 152 čovjeka u jednoj «turi», jedni su dobili kaznu zatvora, to jest logora, a nas pet osuđeno je na smrt. Osudio nas je sudija Ljubomir Kitić. Šta smo sve preživljavali zbog toga, ne može se ni ispričati. Imali smo specijalne čuvare i poseban zatvor, i nismo se smjeli miješati s «običnim» logorašima, jer nas je čekala smrt. Bio sam deset i po mjeseci ovdje, i svaki dan mi je bio dug kao godina. Poslije su i nas odvodili na kopanje rovova, trebala im je radna snaga. Jednom su nas na Majevici četnici oteli, pa nas poveli da nas pobiju, ali, srela nas je jedinica vojske iz Srbije. Oni su otjerali četnike i nas vratili na rad. Bila je zima 1993. godine, snijeg, hladnoća, a mi se vraćamo veseli na taj strašni posao. Možeš zamisliti!

Moram reći i to da je bilo i dobrih ljudi u Batkoviću. Sjećam se kako je jedan mještanin došao i poveo nas trojicu na rad, na njivu. Ali, kad smo stigli tamo, nije nam dao da radimo. Nahranio nas je i napojio, odmorili smo se kao rijetko kad.»

Fahira Hadžić ( rođena 1938) iz Janje bila je jedna od rijetkih žena-logoraša iz Janje.

« Kad su nas poveli Vojkan Đurković i njegovi, tražili su da im svako da sve što ima, do zadnjeg dinara. Bilo nas je na hiljade, krkljanac, zapomaganje, strahota. Ja sam sakrila nešto para, pa su mi to našli. Onda su me izdvojili i zatvorili s nekom djecom u staru školu, bilo je devetnaest mladih ljudi iz Janje, sve sam ih znala. Tu sam ostala čitavih šest sedmica, nisu nam dali ni kroz vrata da prođemo. Muka živa, ne možeš to zamisliti. A onda nas povezu, pa u Batković. Bio je septembar 1994. godine. Kad su nas istovarili ispred hangara, priđe mi nekakv brko, omalen, pa me pita : «Šta ćeš ti ovdje?» Ja slegnem ramenima, šta da mu kažem. Tu sam našla skoro hiljadu Janjaraca, sva moja familija je bila tu.  Emin Zakomac mi je pomogao da se nekako smjestim, da mogu spavati. Pokušala sam da im pomognem, što mogu. A šta se sve dešavalo, ne mogu ti reći, šta ja znam, još se mi bojimo onoga što je bilo…Izvodili su ljude noću, čula sam svašta…

Zovu me poslije nekoliko dana moji, kažu : stigao Crveni krst, dijele odjeću. Pođem i ja, a tamo žene, samo što im oči nisu ispale kad su me vidjele. Ispitivala me neka Žaklina, i zapisivala, da nije bilo toga, ko zna šta bi bilo. Tada su me pustili. U Bijeljini sam bila dva i po mjeseca kod Mustajbegovce Čemerlićke, odveo me Mensur Bišanović, a onda sam uspjela izaći. Tako je to bilo.»

Komentari