Piše: Jusuf Trbić

Priča mi kolega koji je do početka rata živio i radio u Bijeljini, kako je, malo prije nego što je zapucalo, odnio stari porodični prsten zlataru Đoki Simiću ( Đoka se izgovara s kratkim “o”) na manju popravku. Onda se džehenem sručio na Bijeljinu, zemlja se prevrnula, a ljudi razišli kud koji. On je s porodicom završio u Norveškoj. Prsten je, dakako sasvim zaboravio, ko bi pamtio takvu sitnicu u moru nesreće koja je odnijela živote i imanja, kao da ih nikad nije bilo. Godinama kasnije javio mu se poznati glas : majstor Đoka, koji se dugo raspitivao za njega na sve strane, dok konačno nije nabasao na nekoga ko je znao broj njegovog telefona. Zvao ga je da mu kaže da je njegov prsten u radnji, da ne brine,  može doći ili poslati po njega kad god želi. A što je naručeno – to je i urađeno. I još je Đoka napomenuo da za popravku prstena ne treba ništa platiti, jer njemu je dovoljno što je teret duga skinuo s leđa i obavio svoju dužnost.

Znam da će majstor Đoka, ako pročita ove redove, biti začuđen što se tome pridaje pažnja. Jer, za svakog pravog čaršijskog čovjeka, a pogotovo za majstora iz stare i ugledne porodice, sasvim je normalno ovakvo ponašanje. Nema majstora bez čaršijskog reda i morala! Ostali čitaoci, pogotovo oni mlađi, pomisliće možda da je ovaj primjer poštenja nešto što se ne sreće često, jer su već godinama naviknuti na krađu, nemoral, korupciju, kupovanje diploma, na državu koja otima od građana i političare koji su svima nametnuli svoj primitivni i bezobzirni model ponašanja. Zaista, nekad je bilo sasvim drugačije. Za čaršijske ljude poštenje (ili obraz, kako se govorilo) bilo je najvažnija stvar na svijetu. Glava je mogla otići, ali obraz se nije smio ukaljati, jer se s ukaljanim obrazom ionako nije moglo živjeti. Moj otac, stari bijeljinski majstor limar, pričao mi je mnogo puta kako bi neki njegov poznanik poslao sina ili komšiju da mu uradi to i to, i sve bi bilo urađeno kako je rečeno. Nikad se nije dogodilo da majstor ne obavi svoje, ili da onaj, što je posao naručio, ne dođe odmah da plati. To je bilo nezamislivo.

A majstor Đorđe Đoka Simić potiče iz stare čaršijske porodice kujundžija i zlatara s dugom tradicijom. Kažu da je njegov daleki predak Pero Simić došao u Bijeljinu krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog vijeka iz nekog mjesta na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bosne, i ovdje otvorio kujundžijsku radnju. Od tada pa sve do danas ta radnja radi, očevi su djeci davali dedino ime, i svi su bili zlatari.  Nema starije porodice u čitavoj Semberiji koja nema bar jedan komad nakita koji su Simići napravili. A kao pravi čaršijski ljudi oni su bili i prvi u pjesmi, u igri, u glumi, u sportu. Đokin brat Pero bio je istaknuti sportski radnik i trener bijeljinskog Radnika, Đoka je bio pjevač, aktivista, lovac, sestra Zagorka je bila prva bijeljinska spikerka, a njihov otac Arsen, Aco, kako su ga svi zvali, bio je jedan od najpopularnijih ljudi u čaršiji i jedan od najboljih glumaca amatera koje je ovaj kraj ikada imao.

Ovo je priča o njemu.

 

Daske koje život znače

 

Austro-Ugarska je donijela prve znake evropskog života u ovaj dio Balkana, a nakon Prvog svjetskog rata ovdašnji ljudi su požurili da se uključe u Evropu. U svim gradovima nicali su muzički ansambli, pozorišne družine, sportski klubovi, nova klasa je hrlila u hotele, otmjene kafane i balske dvorane, procvjetali su bioskopi, pojavili se listovi i časopisi, i u oči i duše ljudi uselio se novi, šareni i burni svijet. Ubrzo nakon rata u Bijeljini su grupe mladih ljudi počele formirati amaterske, ili diletantske družine, kako se tad govorilo, s muzičarima, pjevačima, recitatorima i glumcima, da bi mogli nastupati na svečanostima koje su priređivali građani, gospoda, vjerske organizacije i zanatlije, sve u nadi da će sustići vrijeme koje je zavladalo svijetom. Jednu takvu grupu osnovali su mladi zanatski radnici, pa su počeli pripremati za izvedbu pozorišni komad tada popularnog pisca Koste Trifkovića. Među njima je bio i Arsen – Aco Simić, šegrt na zanatu kod svog oca Pere, najpoznatijeg zlatara u gradu. Sve je mladi Aco radio, samo nije mogao stupiti na daske koje život znače, jer mu to otac nije dozvoljavao. A imao je razlog : Aco je tek počeo učiti zanat, koji je u to doba bio na visokoj cijeni, jer je nakit, srebrni i zlatni, bio veoma tražen, nije se mogla sustići potražnja, pa bi svako odsustvovanje Acino itekako uticalo na posao. Očeva riječ je bila svetinja, pa je Aco morao da čeka dok ne postane majstor, što nije bilo lako. Radio je on, krišom od oca, u slobodno vrijeme u svojoj pozorišnoj družini sve poslove, od rekvizitera do suflera, znao je sve uloge napamet, ali na pozornicu – nije smio. Usput je nabavljao i proučavao knjige o pozorištu, čitao sve što mu dođe do ruku i gledao predstave. I tako sve dok konačno nije postao majstor i otvorio svoju radnju. U jesen 1927. godine konačno je zaigrao pod svjetlima pozornice, u sali Zanatskog doma, u predstavi “Djevojačka kletva” Ljubinka Petrovića. Izuzetnu scenografiju uradio je čuveni slikar i profesor u Gimnaziji Milenko Atanacković, a mladi Aco Simić ostvario je takvu ulogu da je čaršija bila ushićena. Visok i stasit, gromkog glasa i istančanog glumačkog nerva, ostvario je nezaboravnu rolu u tada popularnom komadu. Nakon toga se skoro u potpunosti okrenuo pozorištu, pa je čak i svoju radnju počeo pomalo zapostavljati. U jesen 1930. godine u Bijeljinu je stigla profesionalna pozorišna družina Milana Tomića iz Beograda, poznata u cijeloj zemlji. Narod je pokupovao karte, ali dan uoči predstave, posvađali su se glumci, sujetni kakvi već jesu, pa je dio njih otišao za Zvornik, da tamo daje predstavu. Vlasnik Milan Tomić je bio van sebe – sporedne uloge je mogao dati drugima, ali nema glavnog glumca, a bez njega nema predstave. Tada mu je neko ispričao za Acu Simića, pa nastane kuknjava, preklinjanje, molba za molbom, dok Aco nije prihvatio. Zatvorio se tad u radnju, za 24 sata naučio ulogu i izašao na scenu. I briljirao. Ulogu je tako dobro odigrao, da ga je Tomić nagovorio da se, kao profesionalni glumac, pridruži njegovoj ekipi. Mladi glumac se pročuo i u Beogradu, gdje se sprijateljio sa tadašnjim pozorišnim velikanima Dobricom Milutinovićem, Žankom Stokić, Ljubišom Jovanovićem, Čiča Ilijom Stanojevićem  i drugima. Ponuđen mu je stalni angažman u Beogradskom dramskom pozorištu. A onda su uslijedile molbe familije i prijatelja, zov zavičaja i porodice bio je prejak,  i Aco se vratio kući.

Ali, pozorište nije nikad napustio.

 

Život za “Scenu”

 

Imao je 27 godina te 1934. godine, kad je osnovano Amatersko pozorište “Scena”. On je bio jedan od osnivača, i nosilac glavne uloge u prvoj predstavi “Svijet” Branislava Nušića. Od tada pa do kraja života bio je vezan za pozorište, glumio je, režirao,  organizovao, pravio scenografije, birao predstave, a o nekim njegovim ulogama pričalo se godinama i decenijama. Zapamćene su njegove kreacije u Nušićevoj “Ožalošćenoj porodici”,  “Narodnom poslaniku” i “Sumnjivom licu”, pa u “Šumi” Ostrovskog, a pogotovo uloga Hadži Zamfira u “Zoni Zamfirovoj”. Uz sve to, Aco Simić je pisao jednočinke i izvodio ih pred bijeljinskom publikom.

Sa svojim pozorištem nastupao je u mnogim gradovima, dobijao je nagrade na pozorišnim festivalima, a čitav tridesetogodišnji period rada “Scene” bio je vezan za njegovo ime. Svaki normalan grad na svijetu našao bi načina da se ovakvim ljudima oduži na neki način.

U Bijeljini se još čeka na to.

Komentari