Piše. Jusuf Trbić

 

Čudo jedno kakvi su Bošnjaci! Dok su svi drugi narodi učili u školi tablicu množenja, oni su, kako izgleda, učili tablicu dijeljenja. Pa im malo bilo što su ih gurali, brisali gumicom, tjerali, progonili, ubijali i zatirali, što im nisu dali ni svoje rođeno ime da nose, ni svojim jezikom da govore, što im nisu dali da postoje, već se i danas, kad ih više niko ne tjera na to, sami dijele između sebe.  Popis stanovništva, prvi nakon 1991. godine, dočekujemo, eto, s gomilom Bošnjaka koji, jedini u svijetu, još ne znaju šta su i kojem narodu pripadaju. Kao da su zaboravili i sebe i svoju prošlost.

A svi znamo : prvo su, da bi lakše bili uništeni, Bošnjaci svedeni na vjersku skupinu, pa su, po Ustavu, bili muslimani po nacionalnosti, što nije bilo nigdje ni nikad, od kako je gavran pocrnio. Onda su im dozvolili da se izjašnjavju kao neopredijeljeni. Bio je to jedinstven izum, koji je imao za cilj da ponizi i zatre Bošnjake. Jer, ako su neopredijeljeni, onda su još neopredijeljeni, dok ne dođu tobe i shvate da su ili Srbi ili Hrvati. Zamislite da se to primijeni u Americi ili bilo gdje u svijetu : Amerikanac, al neopredijeljen. Ni bijelac, ni crnac, ni katolik ni protestant, ni evropski, ni azijski, ni afrički, već nako. Podrazumijeva se da drugi narodi u sastavu Jugoslavije nisu imali takvih problema. Ali, čak i takvi, Bošnjaci su smetali, pa su vazda bili glavna meta : starih četnika u onom, novih četnika u ovom ratu. Ali i prije i poslije tih ratova.

Danas je na redu popis, koji treba da zamijeni fizičku silu u eliminaciji Bošnjaka. Jer, cilj četničkih klanja bio je smanjenje broja Bošnjaka, ali ako se ne može više tako, može na drugi način. Koliko puta smo se pitali ko napravi onakav zakon o popisu i popisni materijal, i gdje su bili bošnjački političari kad se to radilo. Ali, poslije pjevanja nema kajanja. Sad smo tu gdje jesmo, među krvnicima Bosne, kojima smeta i njeno ime, i njena istorija, i njen jezik, pa pokušavaju da nas brišu i negiraju  i danas, kad ništa više nije isto. Ali, nije nama problem što nas negiraju Dodik i slični njemu, već što mi negiramo sami sebe. Neko bi da i dalje bude musliman po nacionalnosti, ali vjerujem da je tako tvrdih glava sve manje. Problem su oni «pametni», oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci, mada je već i djeci jasno da je Bosanac odrednica države, pa se to odnosi na sve koji imaju bosanski pasoš. I nema nikakve potrebe da se tako izjašnjavaju. Kaže mudri profesor Esad Duraković : « Bježanjem od povijesnog nacionalnog imena ( Bošnjak), mnogi pokušavaju – na potpuno pogrešan način – «izraziti»  svoj navodni internacionalizam, kosmopolitizam, navodnu svijest o nadnacionalnom, tačnije – o anacionalnom kao vrlini. I to je posljedica kompleksa  koji je ljudima dugo nametan. Svi narodi u modernom, civiliziranom svijetu s ponosom ističu svoj nacionalitet, znajući da to nema nikakve veze s njihovim internacionalizmom, naprotiv : nacionalnosti grade internacionalizam.»

Zanimljivo je da u čitavoj Bosni nećete naći pet Srba i pet Hrvata koji se izjašnjavaju kao Bosanci. Njima je dovoljno da budu to što jesu, i nikoga ne muče problemi internacionalizma. Bosanci će biti kad odu u svijet i pokažu pasoš. I kaže profesor Duraković kako je pogrešno misliti da je izjašnjavanje na popisu isključivo lični čin. «Skup individua čini društvo, i stoga je pogrešno misliti kako se moje izjašnjavanje tiče samo mene : ono se tiče i mene, ali i svih mojih, kao i cijele zajednice.»

Naša država, na žalost, funkcioniše na nametnutim principima etničke podjele, pa nije svejedno koliko će Bošnjaka biti na popisu. Svi drugi imaju rezervne domovine, samo Bošnjaci nemaju kud. Ako i dalje budu manjina u sopstvenoj državi, ne piše im se dobro. Zbog toga su svi Bošnjaci koji se tako ne popišu odgovorni svima nama, ali i sebi i svojim potomcima. I precima takođe.

Treba vidjeti kako to rade drugi. Radomir Pavlović, predsjednik Skupštine opštine Srebrenica, nedavno je u Beogradu organizovao veliki skup Srba koji su se iz Podrinja iselili u Srbiju, bez obzira na to kad se to desilo, i dao im detaljna uputstva. Ne moraju biti lično prisutni, može ih popisati bilo ko kome daju svoje podatke, nije važno što  godinama žive u drugoj državi, nije važno prebivalište, sve može na popisu, pa i to da se mogu popisati čak i djeca koja nemaju bh. državljanstvo. Objasnio je to borbom za očuvanje imovine Srba u BiH. Inače, i sam Pavlović živi u Srbiji, u Bajinoj Bašti.

A Bošnjaci, ako se ne popišu u mjestima iz kojih su protjerani, sami će potvrditi rezultate etničkog čiščenja i sami sebe izbrisati. Ako ne mogu doći lično, mogu dati svoje podatke drugome, i poručiti : živi smo mi još, i još smo tu, i ne damo sebe, i ne damo ono što je naše. Samo tako će čista obraza moći sutra izaći na svjetlo dana.

Komentari