Piše: Jusuf Trbić

            Nakon svega, ostala su samo sjećanja. Sve drugo je utonulo u mutnu vodu zaborava. Stari bosanski gradovi, koje je prekrio džehenemski vakat i smjestio ih u tamni vilajet, ostali su da žive još samo u srcima ljudi rasutih širom svijeta. Ljudi koji dotrajavaju, gledaju kako njihova djeca i unuci postaju stranci, i umiru, sa očima punim nekadašnjeg bosanskog neba.

A sve je počelo u Bijeljini, 1. aprila 1992. godine. Smrt je tada prošetala njenim ulicama, obučena u šarene maskirne uniforme  i s beogradskim naglaskom na usnama.  U njenu službu poslušno su se stavili i opštinska vlast, i vojska, i policija, i pravosuđe, i direktori, i novinari, a oduševljeno su je pozdravili mnogi, do tada obični, mirni i dobri građani. U Bijeljini je sve bilo spremno za generalnu probu u velikom teatru smrti. Još od ljeta prethodne, 1991. godine, te pripreme su bile očigledne, samo što mi, buduće žrtve, nismo mogli povjerovati sopstvenim očima. Tutnjalo je u Vukovaru, s druge strane Save, crne vijesti su preticale jedna drugu, jedinice bivše JNA su dolazile u Semberiju i raspoređivale se oko grada i na Majevici, okupljala se srpska teritorijalna odbrana, a srpskom narodu u selima stizali su kamioni puni svakojakog oružja, koje se dijelilo kao halva. Bošnjaci su redom istjerivani s posla, a već 16. septembra proglašena je SAO “Semberija i Majevica”, kao dio nove srpske države na teritoriji BiH, koja će se priključiti Jugoslaviji, kako je pisalo u osnivačkom aktu. Ubrzo su formirane i druge SAO, iako su Srbi svuda uglavnom bili u manjini ( u Posavini ih je bilo samo 20  posto). Do proglašenja Republike Srpske 9. januara 1992. sve je bilo spremno za krvavi teatar, a prije bosanskog referenduma za nezavisnost nova srpska država dobila je čak i svoj ustav, kojim je secesija ozvaničena. Ostala je samo sitnica : da se sa teritorija koje ulaze u sastav nove državne tvorevine uklone ne-Srbi, jer bi bez toga buduća Velika Srbija, koja bi objedinila sve “srpske etičke prostore”, kako je zamišljena, imala samo 52 posto Srba, i to u varijanti koju su Miloševićevi ideolozi smatrali najoptimalnijom. Jasno je da bi u takvoj državi Srbi vrlo brzo postali manjina. Jedino racionalno rješenje je bilo : etničko čišćenje, ili “humano preseljenje naroda”, kako je govorio Dobrica Ćosić. A kako to izvesti? Uzor je lako nađen : bio je to četnički plan iz Drugog svjetskog rata, pod nazivom “Homogena Srbija”. Plan koji je, kako su utvrdili Dedijer, Kočović i Žerjavić, ubio više od sto hiljada muslimana, koji su, nakon Jevreja, procentualno bili najveće žrtve fašizma na balkanskim prostorima. Zato se krenulo u oživljavanje i rehabilitaciju četničkog pokreta i ubijanje antifašizma, uz istovremenu masovnu proizvodnju nacionalizma, koji je odjednom buknuo nezadrživim plamenom. Iako se novim Ustavom od 28. septembra 1990. Srbija sama izdvojila iz sastava Jugoslavije,  Miloševićev režim je gromoglasnom propagandom tvrdio da, štiteći Srbe i objedinjujući teritoriju Velike Srbije, zapravo čuva Jugoslaviju. Sve smo mi to gledali, i nismo vjerovali. Čak i kad je jugoslovenska armija, krajem 1991. godine, i zvanično postala srpska vojska, i kad je promijenila oznake na kapama, i čitav komandni sastav, i kad je napustila Sloveniju i dijelove Hrvatske, a time i svoju osnovnu funkciju – da brani granice Jugoslavije.

A onda se dogodila Bijeljina. Taj je grad bio odabran za pozornicu generalne probe rata protiv Bosne – iz jednostavnih razloga. Vlast SDS-a tu je bila potpuna i neupitna, srpski narod naoružan i spreman, vojska je bila tu, kao i sve ostalo, a grad je, uz to, na samoj granici sa Srbijom, povezan s njom novim Pavlovića mostom (  sagrađen je zato što preko starog mosta u Rači nisu mogli prelaziti tenkovi i borbena vozila) opkoljen srpskim selima i potpuno u rukama Karadžićevih sljedbenika, i to do te mjere, da bosanska ptica nije mogla preletjeti nebom iznad njega. Bijeljina je tih dana bila u potpunoj medijskoj blokadi, i teatar je mogao da počne. SDS-ovci su sve držali u rukama, a arkanovci su se šepurili gradom kao manekeni zločina. Pozirali su pred kamerama i foto-aparatima pucajući u izloge i nišaneći u zidove, pucali su s visokih zgrada, pa koga pogode, a domaći rodoljubi su išli s njima da im  pokažu koga treba, a koga ne treba. Izvodili su civile iz njihovih kuća ili ih ubijali na ulicama, hladno, kao da se igraju. Arkan je čak dozvolio američkom fororeporteru Ronu Havivu da ih snima, planirajući da mu, nakon svega, oduzme i film i aparat.  Što je i učinio. Bio je to, srećom pogrešan film, i fotografije dijelova velikog bijeljinskog zločina obišle su svijet. Na jednoj od njih arkanovac, sa sunčanim naočarima na čelu i cigaretom među prstima, uvježbano i elegantno šutira u glavu mrtvu Tifu Šabanović koja leži pred svojom kućom, zajedno sa dvoje komšija Albanaca, mužem i ženom. Nedaleko odatle, preko ulice, u dvorištu džamije ležao je leš njenog 17-godišnjeg sina, a u kući je, pored njenog muža, ubijeno još nekoliko ljudi. Arkanovac je Srđan Golubović Maks, beogradski disk džokej. I on i ostale ubice ponašaju se sasvim opušteno, oni poziraju izvodeći svoj smrtnosni ples, jer znaju da im ne može niko ništa, da će za zločin biti nagrađeni, da će ubijanje civlila za njih biti samo igra.

Vidio sam te ljude mrtve na ulici, dok me je četnički vojvoda Mirko Blagojević vodio u Arkanov štab. A tamo – krv, udarci, jauci, odvođenje u mrak.  Gorčina u stomaku i bespomoćnost pred zlom. Nekim čudom, ipak sam ostao živ. Prebijen, izmučen, desetak puta vođen na streljanje, pa vraćan. Ali živ. A mediji su brujali o navodnim borbama na ulicama Bijeljine, o muslimanskim  ekretremistima koji su pucali s munara, pa nestali, odjeletjeli na letećim ćilimima. I niko ih nije ni vidio ni čuo. Ni tada, ni kasnije. Niko od njih nije ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, niko nije ni fotografisan ni snimljen, nikome nije suđeno. Ne zna se ni ko su ti ljudi bili, ni odakle, su, ni šta je bilo s njima. A krizni štab SDS-a je, kao krunski dokaz velikog zločina, objavio tada spisak ubijenih. Na tom spisku je 40 imena ( mada je broj ubijenih mnogo veći), i svi su civili, među njima mnogo žena i starih ljudi. I svi su ubijeni ili odvedeni pred svjedocima.

O tome, do današnjeg dana, niko u Bijeljini neće ništa da zna. Ni političari, ni policija, ni pravosuđe, ni mediji. Poznata BN televizija svake godine spektakularno obilježava navodni zločin u Tuzli poznat kao “Tuzlanska kolona”, mada se to dogodilo u gradu udaljenom 70 kilometara, mjesec i po dana nakon zločina nad bijeljinskim civilima, i sa bar tri puta manje žrtava nego u Bijeljini, pri čemu su u Tuzli stradali vojnici, a u Bijeljini samo civili. Ali, za bijeljinski zločin ta televizija nema vremena. Kao što nije nimala vremena da bar sa deset sekundi obilježi našu komemoraciju za 22 ubijena člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo sedmoro djece i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina. Kao što ni bijeljinsko Okružno tužilaštvo, na čelu s glavnim tužiocem Novakom Kovačevićem ( nekadašnjim Mladićevim vojnim sudijom), kome teče treći mandat, do danas nije pronašlo ni jedan jedini ratni zločin nad Bošnjacima na prostoru od Brčkog do Srebrenice. Bijeljinski tužioci nisu čuli čak ni za rušenje džamija, mada se najstarija od njih – Atik džamija – nalazi dvadesetak metara vazdušne linije od njihovih prostorija. A kako bi onda čuli za zločine arkanovaca,, ili za protjerivanje 35, od ukupno 37 hiljada Bošnjaka, koliko ih je prije rata živjelo u Semberiji, za pljačanje, odvođenje ljujdi u logor i na kopanje rovova na Majevici, za zločine Vojkana Đurkovića?

Umjesto suočavanja s istinom i dalje imamo državnu, programiranu, sistematsku i temeljitu politiku zaborava, kao nastavak zločina. I imamo, svake godine, morbidnu proslavu kojom boračka organizacija obilježava “Dan odbrane i oslobođenja Bijeljine”. U jednoj takvoj prilici postavili su i izložbu fotografija, a  ispod slika mrtvih Bošnjaka napisali su da su to Srbi. Čak su sa pomenute fotografije Rona Haviva “isjekli” arkanovca, a ispod toga napisali : “ A poslije su uslijedile i druge nevine srpske žrtve”. Mi smo ih, kao i ove godine, javno upitali : od koga su to oni oslobodili Bijeljinu, i zašto su je, tako “oslobođenu”, nastavili “ oslobađati” svakoga dana, sve do kraja 1995. godine, mada ovdje nikakvog rata nije bilo? Naravno, odgovor nikad nismo dobili. Šute borci, šute političari, novinari, intelektualci, šute sudije i tužioci, šute obični, dobri i mirni ljudi, šute i u Sarajevu, i u cijelom drugom bosanskom entitetu, i tišina polako prekriva i nas, i naše živote, i naše uspomene, i ovaj dio nekadašnje divne zemljice Bosne polako tone u mrak, iz kojeg se sve teže izlazi.

 

                                                                          (Sutra: Smrt u Bijeljini)