(odlomak iz knjige “Mjastori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Čuli smo mnogo priča o tome da li je Srbija znala za ono što se događa u Bosni, u njenom susjedstvu. Mnogi su tvrdili da nisu znali, pa smo bili svjedoci zakašnjelih reakcija, iznenađenja , pa čak i kajanja. Ali, ko je htio, mogao je i tada da sazna. O zločinima u Bosni pisali su i govorili i tada mnogi, na čelu sa Natašom Kandić, direktoricom Fonda za humanitarno pravo. Mnogo toga moglo se pročitati na stranicama Borbe ili časopisa Vreme. Prenosim najzanimljivije dijelove dva stara teksta, objavljena u Borbi u ranu jesen 1994. godine. Prvi nosi naslov «Humanitarac ili zločinac», drugi «Kafić za slobodu». Autor je Vesna Radivojević.

 

Humanista ili zločinac

 

«Misteriozni «major» Vojkan Đurković iz Bijeljine, o kome se ovih dana dosta govori i piše, niti je major, a nije  ni misteriozan. Njegovo ime se u javnosti pojavilo još tokom septembra 1993. godine, kada je u izveštaju Fonda za humanitarno pravo identifikovan kao jedan od najodgovornijih za proterivanje Muslimana iz Bijeljine, koja su punim intenzitetom započela – nekoliko meseci ranije.

Samo tokom avgusta 1993. godine, u organizaciji Vojkana Đurkovića je, prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo, iz Bijeljine proterano četiri-pet grupa Muslimana, odnosno 250 do 300 ljudi. Proterivanja su počela kada je Vojkan Đurković, odlukom vlasti sa Pala, postavljen na mesto predsednika Komisije za razmenu civila i ratnih zarobljenika za regiju Semberije. On je, dakle, neposredno sprovodio politiku Pala. Tokom 1993. godine Đurkovića su uhapsile bijeljinske vlasti upravo zato što se, pri tako konfuznoj hijerarhiji, nije znalo čije on odluke sprovodi, kaže Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo, čiji su istraživači prvi došli do podataka o Đurkovićevim zlodelima.

Istraživanje koje je Fond sproveo na terenu tokom septembra prošle godine otkrilo je da su Đurkovićeve akcije u direktnoj vezi sa odlukom paljanske vlasti o smanjenju procenta muslimanskog stanovništva, koga je, po istoj odluci, na teritorijama pod kontrolom Republiike Srpske, moglo biti najviše pet odsto, objašnjava gospođa Kandić.

Prema rečima direktorke Fonda, nasilno iseljavanje Muslimana iz Bijeljine i Janje odvijalo se po ustaljenoj šemi.

  • «U kancelariji Vojkana Đurkovića prvo su pravljene liste sa imenima Muslimana koji treba da idu. Na osnovu te liste, članovi njegove komisije za iseljavanje, pojačani pripadnicima takozvane Mauzerove garde, odlaze kod ljudi, saopštavaju im da se nalaze na listi za iseljavanje i odmah ih odvode. Sabirno mesto je tokom cele 1993. godine bila Poljoprivredna škola u Bijeljini. Tu su ljudi prvo pretresani i oduzimane su im sve dragocenosti, vrednije stvari i, naravno, novac. Potom bi svi bili ukrcani u autobuse i upućivani ili na srpsko-mađarsku granicu, ili na neku od linija fronta prema Tuzli. Teritorija Srbije je za proterivanje Muslimana korišćena sve do kraja avgusta prošle godine. Prema saznanjima Fonda, poslednja grupa je «izvezena» iz Bijeljine i ostavljena na mađarskoj granici 29. avgusta, objašnjava Nataša Kandić.
  • …………………………………….

Proterivanja su od juna do septembra ove godine, kako saopštavaju izvori Fonda za humanitarno pravo, poprimila izuzetno širok obim. Iseljavanje je, tokom ovih meseci, izvršeno proterivanjem 10 do 15 grupa nesrpskog stanovništva, koje su brojale od 70 do 160 ljudi.

– «U julu i avgustu ove godine iseljavanje je vršeno pod specifičnim uslovima, u formi odvođenja Muslimana na radnu obavezu. Jedna takva grupa odvedena je 10. jula, tako što su članovi Đurkovićeve komisije, uz pratnju Mauzerovih gardista, kupili muškarce Muslimane iz kuća, bez obzira na njihove godine, i odvodili ih u osnovnu školu u selu Hase. Prema saznanjima do kojih je došao Fond, birani su isključivo bogatiji i ugledniji ljudi. Jedan od odvedenih je bio i Edib Hujdurović, poznati bijeljinski veterinar. Na sabirnom mestu ljudi su prvo premlaćeni. Hujduroviću je tom prilikom povređeno oko, pa je preko ličnih veza uspeo da bude pušten i da ode na lečenje u Beograd. Posle nekoliko dana, u Bijeljinu su ga vratili neki uniformisani ljudi. Pretpostavlja se da je trebalo da prepiše Đurkoviću neku svoju imovinu. Njegova dalja sudbina je nepoznata, objašnjava gospođa Kandić.

Nakon premlaćivanja  ljudi se odvode na razne linije fronta prema Tuzli, najčešće na Jablanicu, a nekoliko dana docnije na scenu bi ponovo stupao Vojkan Đurković. On sa imućnijim Muslimanima sklapa aranžmane o povratku u Bijeljinu, pod uslovom da mu predaju imovinu. Kada sklope «ugovor», Muslimani se vraćaju u Bijeljinu, do sledeće prilike za proterivanje.

 

Kafić za slobodu

 

Nekada mirni prekodrinski grad Bijeljina ovih dana ponovo je u centru pažnje međunarodne javnosti, izazvane novim talasom etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva iz ovog regiona. Prema izveštajima Visokog komesarijata za izbeglice u Ženevi, samo je prošlog vikenda iz grada iseljeno oko 800 Muslimana. Prema nekim informacijama, koje sada nije moguće proveriti, iseljeni su svi Muslimani iz Janje, sela u blizini Bijeljine.

Istraživači Fonda za humanitarno pravo razgovarali su sa nekolicinom Muslimana koji su proterani iz Bijeljine, tako da je Borba, zahvaljujući predusretljivosti direktorke Fonda Nataše Kandić, u mogućnosti da prenese autentična svedočanstva proteranih ljudi.

Penzionisani M. L. bosanski Musliman iz Bijeljine, iz koje je pobegao pre 20 dana, veoma dobrog imovnog stanja, pozvan je u julu ove godine da u odeljenju za teritorijalnu odbranu opštine potpiše izjavu o ustupanju svoje kuće i lokala u korist izvesnog kapetana vojske Republike Srpske. Posle nekoliko dana, po njega dolaze dvojica vojnika koji ga odvode u selo Hase. Osnovna škola u ovom mestu je sabirni centar za Muslimane koji će kasnije biti odvedeni na prinudni rad.

U jednoj od školskih prostorija u koju uvode M. L-a već se nalazilo tridesetak Muslimana. Odmah po dolasku, M. L. koji ima više od 60 godina, je pretučen i oduzeto mu je sve što je od vrednijih stvari imao kod sebe, uključujući i venčani prsten. Taj dan i noć M. L. provodi sa ostalima u školi, uz povremena maltretiranja i batine, da bi sledećeg dana sa grupom bio odveden na borbenu liniju na Majevici, na prinudni rad. Muslimani koji su tamo dovedeni imali su zadatak da kopaju rovove i zemunice.

– «Pušten sam 10. avgusta, sa još tridesetak ljudi. Rekli su nam da smo svoje završili i da idemo kući. Odveli su nas prvo u Suho Polje, u lovački dom. Tu sam video Vojkana Đurkovića. Bio je odeven u neke bele pantalone. Pozvao je mene i još nekoliko Muslimana i naredio da nas kamionom vrate u Bijeljinu. Kad smo stigli, Vojkan mi je naredio da sutradan dođem kod njega u kancelariju», priča M. L.

– «Kad sam stigao kući, saznao sam da sam se našao na spisku za povratak kući zato što je moja supruga, kad je saznala gde sam, otišla kod Đurkovića i tražila od njega da me vrati. Prvo joj je za tu uslugu tražio tri hiljade maraka, a kad ga je uverila da nema novac, tražio je kafić mog rođaka, koji je bio preveden na mene.

– Kao što mi je i naređeno, otišao sam sledećeg jutra u kancelariju Vojkana Đurkovića. Odmah mi je rekao da kafić moram da prepišem na nekog borca. Objasnio sam mu da to ne mogu da uradiim, jer ja nisam vlasnik, već samo opunomoćenik. To ga uopšte nije zanimalo. Odveo me je u opštinu, gde je pretnjama i vikom iznudio dokumenta za kafić. Sa tim papirima smo otišli kod advokata, gde sam potpisao da kafić ustupam nekom borcu, čije ime nije pisalo na dokumentu. Kasnije sam na kopiji dokumenta vidio da tu ne stoji ime nikakvog borca, nego Đurkovićeve žene», kaže M. L.

Prema navodima ljudi koji su izbegli iz Bijeljine kako bi pobegli od najavljenog iseljavanja, Muslimani koji se još uvek nalaze u gradu, osim pritisku zvaničnih organa vlasti, izloženi su i samovolji mnogobrojnih milicija koje formiraju srpske izbeglice. Izbegli Muslimani tvrde da nema ni jednog organa civilne ili vojne vlasti koji pokušava da održi bilo kakav red. U slučaju da takvih pokušaja bude, to izaziva prave terorističke akcije. Kada je, na primer, tokom jula ove godine, podignuta optužnica protiv nekoliko mladića, od kojih su neki izbeglice, zbog ubistva 12 Muslimana, među kojima je bilo i troje dece, odmah po otpočinjanju procesa, ispred zgrade u kojoj živi predsednik okružnog suda, eksplodirala je bomba.

…………………………………..

Kada je septembra 1993. godine objavljen izveštaj Fonda za humanitarno pravo «Pocrnela Bijeljina», u kome se Đurković identifikuje kao jedan od «najzaslužnijih» za etničko čišćenje u Bijeljini, major Vojkan je dolazio u prostorije Fonda da kaže kako takav izveštaj nije smeo da bude objavljen.

– «U razgovoru mi je rekao da Fond ne razume da je njegova funkcija naprosto humanitaran posao i da je njegov zadatak da odvodi ljude tamo gde će im biti bolje», kaže Nataša Kandić, direktorka Fonda.

    – «Moje tvrdnje da  svi sa kojima je Fond razgovarao govore o oduzimanju novca, nakita, iznuđivanju potpisa  na ugovorima o prenosu imovine prilikom proterivanja, Đurković nije poricao. To je objašnjavao time da imovina proteranih Muslimana ne može biti privatna svojina, jer je sve to stvorila Republika Srpska i da samim tim proterani ljudi ne mogu da odnose ono što je imovina RS», priča gospođa Kandić.