Piše: Jusuf Trbić

Iz epske tame narodnih pjesama tamni vilajet se, još prije dvadeset i dvije godine, preselio u naše živote. I još traje, jednako mračan i težak kao nekad.  U njemu nema mira, nema pravde, nema posla, nema ljudskog gesta za one koje su protjerivali, ali ih se nisu uspjeli kutarisati. “Niko ne sme da vas baš sve pobije”, odjekuje glas balkanskog kasapina. Kao i u svakom tamnom vilajetu, i ovdje  je život sveden na trpljenje. Ko ode, kajaće se. Ko ostane, kajaće se.

Tako nekako izgleda danas sudbina Bošnjaka, Hrvata i ostalih pripadnika nepodobnih naroda u onome što se zove Republika Srpska. Ili Republika Šumska, kako joj tepa Petar Luković. Na dejtonskom papiru, u koji se zaklinju  Baja iz Laktaša i njegovi sljedbenici, llijepo piše da je to entitet tri ravnopravna naroda i ostalih. Ali, u stvarnosti, ovdje postoje samo Srbi i pravoslavna vjera, i ni za koga drugog tu mjesta nema. Džaba Dejton, džaba Ustav i zakoni, Baja sve to preskače svakodnevno, kao kozliće. Sve je ovdje srpsko : i šume i vode, i vazduh i zemlja, i sela i gradovi, i vlast i sudovi, i pravo i pravda, i istorija i budućnost. A ono malo Bošnjaka i Hrvata, što je još ostalo, samo su nužno zlo, i pitanje je vremena kad će i njih poslati na put bez povratka. Naravno, ukoliko oni sami sebe ne promijene, ne usprave se i ne zaustave fašizam koji maršira preko njihovih glava.

A da im se u banjalučkoj i beogradskoj kuhinji ponovo spremaju pogromi, koji će dovršiti Miloševićevo i Karadžićevo djelo, u to se uvjeravamo svakodnevno. Naš svijet je trpećiv, pa se nekako navikao na svakodnevno zlo : ambijent u kojem živimo, bez i jednog znaka države BiH, srpstvo na svakom koraku, slavljenje zločinaca koji su nas ubijali, negiranje i potiskivanje Bošnjaka i Hrvata na svakom koraku, etnički ( skoro) čiste entitetske institucije i firme, diskriminacija svuda i na svakom mjestu, vrijeđanje, ignorisanje masovnih grobnica i obnove džamija, sudske prijave majkama koje odu da prouče fatihu ubijenim sinovima, crkve u Fatinim avlijama, zabrana bošnjačkoj djeci da uče svoj jezik i istoriju u školama, otvoreni pozivi na cijepanje države – na sve smo se to, Bože sačuvaj i sakloni, nekako navikli, pa još šutimo i čekamo da neko u svijetu vidi i osudi svu tu bruku i sramotu. Ali, niko ni mukajet. Kažu : rješavajte sami svoje probleme.

Pa je ova vlast krenula i dalje. Najavila je donošenje svog Zakona o prebivalištu, kad joj to nije pošlo za rukom u državnom parlamentu. Džaba svi upozoravaju da je to isključivo državna nadležnost, oni nastavljaju po svom. Može im se. A ako usvoje taj zakon, najmanje 70 hiljada  Bošnjaka će biti brisano sa biračkih spiskova, kako su izračunali u Udruženju “1. mart”.

I sve im to malo. Pa su krenuli sa otvorenom otimačinom bošnjačke imovine.

U Bijeljini se nastavlja progon Bošnjaka iz centra grada. Poznato je kako je, na početku rata, protjerano ( pored ostalih)  jedanaest porodica iz ulice između Opštine i parka, a onda je vlast te (tuđe) kuće darovala Kačavendi, da na njihovim temeljima podigne svoj velelepni manastir. Svijet je pričao o tome, Bošnjaci se bunili, ali uzalud. Po Karadžićevom zakonu ( koliko znam, on i danas važi), nije zabranjeno otimati bošnjačke kuće i imovinu. Ako vam je neko uzeo kuću i na tom mjestu sazidao nešto što je, po ocjeni suda, vrednije od onoga što je bilo, biće vam isplaćena naknada. Pa vi idite gdje hoćete. Ako se neko uselio u vašu kuću u ratu, pa, navodno, nešto tu dograđivao, vi morate da mu isplatite koliko srpski sud kaže. Inače, ode vam kuća, kao što se desilo Faiku Zulčiću i tolikim drugim Bošnjacima. Njih ne interesuje ni to što je OHR povrdio da se to može odnositi samo na nužni dio, mada nije jasno kako neko može nešto raditi u tuđoj kući, bez dozvole vlasnika, i još tražiti da mu se to plati. U Šumskoj – može.

Najnovija vijest : u Bijeljini je Gradska skupština ( sad je to Skupština Grada, Bijeljina je dobila status grada, pa na teritoriji bivše opštine nema više seljaka, svi su građani. Mašala!) donijela odluku da se protjeraju i preostale tri bošnjačke porodice, koje su ostale u blizini manastira. Razlog : tu će biti bogoslovija, a budući popovi vole tenis, pa im treba tenisko igralište. Što im Mićo Mićić ne da svoju zemlju, pa nek igraju tenis do sudnjeg dana, rekli biste vi. Da, ali ni vaše ni naše se ne pika. Odbornike nije interesovao ni zakon, koji jasno kaže da se ne može utvrđivatii opšti interes i vršiti eksproprijacija za potrebe vjerskih zajednica. Pa su oni poslali Ministarstvu u Banju Luku prijedlog da se utvrdi kako je popovski tenis – opšti interes svih građana RS-a. I nas, dakako.

Tako će tri porodice Dubravčevića, koje su se dugo opirale iseljavanju, vjerovatno morati otići sa svoje očevine, po sili zakona. Jedna od njih je Sadeta Dubravčević -Delić, čijeg su muža Berzada, zajedno sa braćom Sulejmanom i Berizom i ocem Redžom, odveli u smrt bijeljinski policajci. Sve muške glave iz kuće Delića. Malo im je, dakle, što su njih pobili, što se za Berzadovim kosrtima još traga, sad će, makar na ovaj način, pobiti i njegovu porodicu. I sve nas s njima. Jer, sad samo ostaje pitanje : ko je sljedeći?

U ugljevičkoj opštini  to se pitanje više ne postavlja. Tamo se zna ko je sljedeći. To su mještani četiri bošnjačka sela : Atmačića, Janjara, Glinja i Srednje Trnove, četiri jedina bošnjačka sela u ovom kraju. Planom eksproprijacije predviđeno je da se, za navodne potrebe Rudnika, oduzme skoro sva obradiva zemlja mještana ovih sela, zajedno s izvorištem vode, i čitav atar sela Atmačića, koje bi tako nestalo s lica zemlje. A skoro tri hiljade Bošnjaka iz ovih sela bilo bi prinuđeno da se iseli. Uzalud se mještani bune, uzalud nalaz stručnjaka sa Rudarsko-geološkog fakulteta Tuzla da ne postoji opravdan razlog za širenje koncesionog polja na ovo područje, uzalud ukazivanje na svu osjetljivost ovakvog međuetničkog problema. Nije beznačajno ni to što su Rudnik i Termoelektrana danas  privatna imovina, u kojoj Vlada RS-a ima samo deset posto udjela. Ni to što se radi o povratničkim naseljima, u kojima se život odvija sve bolje. Ili je, možda, baš to razlog. I činjenica da se uklanjanjem ovih sela, osobito Atmačića, prekida svaka veza ovog područja s Teočakom.

Ugljevička vlast, odlučna da se pridruži Dodiku u ovom naumu, neće čak ni da razgovara o mizernoj cijeni za eksproprijaciju, mada zakon utvrđuje da se mora uvažiti tržišna vrijednost onoga što se oduzima. A cijena je – dvije marke za metar kvadratni zemljišta i 500 maraka za kvadrat stambenog prostora. I ništa više.

Šta će dalje preduzimati vlast ovoga entiteta, to više nije upitno. Pitanje je : dokle ćemo mi da trpimo ovu otimačinu i ovu diskriminaciju? Do sad su  Bošnjaci uglavnom ćutali i čekali da neko drugi rješava njihove probleme. Ali, đavo dolazi po svoje, i, čini se, uskoro će zakucati na svačija vrata. Ukoliko i dalje budemo ćutali, pitanje će biti samo : ko je sad na redu? Zajednička lista za naredne izbore, koju je napravio “1. mart” sa probosanskim strankama ( SDP je, izgleda, ušao u koaliciju sa Dodikom, pa neće na ovu listu), samo je prvi korak. Moramo učiniti više. Jer, u zabludi su ljudi bez kičme, koji misle da će saginjanjem glave izbjeći nevolju. “Samo su slabi izvan opasnosti”, pisao je veliki pjesnik Branko Miljković u pjesmi pod naslovom “Tamni vilajet”. Da, oni koji se usprave rizikuju, ali bar mogu reći da su učinili što su mogli. Oni drugi će puzati i ćutati, sve dok im opasnost sama ne dođe na vrata.

A tad može biti kasno za sve nas.

Vlast u srpskom entitetu to nam jasno pokazuje.

Komentari