Aktuelni režim u Banjoj Luci, da bi opstao, svakodnevno kreira društveni ambijent u kojem građane drži u konstantnom stanju straha i potencijalnoj opasnosti.

Piše: Meša Pargan

Bauk “islamskog terorizma“ kruži bh. entitetom RS. Svi “ozbiljni“ mediji u ovom entitetu, u svojim vijestima i dnevnicima, poput rubrike vremenska prognoza, kultura ili sport, imaju i rubriku “islamski terorizam“. Kultura se u vijestima može i preskočiti, ali “islamski terorizam“ ne. U ovom entitetu su kroz ublehe poput Dževada Galijaševića podignute generacije uplašenih (ali i probuđenih) Srba, uvjerenih da svaki musliman u sebi nosi opasnost po Srbe, a da je Allahu ekber isključivo uzvik koji se može čuti prije aktiviranja bombe na pojasu samoubice. Inaugurisani su na društvenoj sceni analitičari, koji na tragu beogradskog učitelja Miroslava Lazanskog, pokušavaju konstruirati stvarnost zarobljenu famom o “islamskom terorizmu“ u svakoj društvenoj pojavi i kreirati stanje permanentne fobičnosti društva. Oni se čaki predstavljaju kao “eksperti za islamski terorizam“, a plaćeni su obično sredstvima budžeta RS-a. Sijanjem straha oni daju opravdanje svakom potezu sistema.

Ibn Malik i nobelovci

Stotine godina suživota na ovom prostoru pokušavaju se ideologijom nacionalne, vjerske i političke isključivosti koju šire vlasti ovoga entiteta proglasiti falsifikatom. Mediji, potpuno nesvjesni odgovornosti, stavljeni su bezuslovno u funkciju takve ideologije. Stoga se svaki, pa i najmanji incident u svijetu, koji se povezuje sa teroristima muslimanima, objavljuje u lokalnim medijima u entitetu RS. Mediji ne objavljuju dobitnike Nobelove nagrade i Oskara, ali im važno mjesto zauzima neki Ibn Malik, iz planinskog masiva na granici Pakistana, koji je ispalio rafal na nelegitimni vojni cilj. Jer taj Ibn Malik spašava ideologiju mržnje, radikalizma i nacionalne, odnosno vjerske isključivosti, koju je nemoguće drugačije održati.

Pri tome niko ne vodi računa da strah koji mediji u RS-u siju od različitosti dovodi do brojnih društvenih procesa, do udaljavanja među ljudima i nacionalnim grupama, stvaranja nepovjerenja i osjećaja življenja u neizvjesnosti. Ljudi počinju smatrati susjede opasnošću, a Bosnu mogućim leglom terorista. Otvoreno se plasira teza o Bosni kao nemogućoj zemlji, a u miru djelimično modificirana paljanska ideologija čini sve da zemlja ne može funkcionisati.

Kako funkcionira tehnologija kontaminacije javnosti u RS-u ovakvim diskursom? Najsvježiji primjer je slučaj Radovana Karadžića od prije nekoliko sedmica. Mediji su mjesecima prenosili stavove političara i sistemu bliskih “intelektualaca“ da je Tribunal u Hagu osnovan da bi sudio isključivo Srbima. Tako karakteriziran, on već u startu u srpskom društvu gubi kredibilitet i legitimitet. Mediji se, naravno nacionalno osvješteni, ne žele upustiti u analitičko propitivanje i traženje odgovora zašto je među optuženima i osuđenima najveći broj Srba. Dalje, da bi Karadžić pred sudom dobio podršku javnosti i sa njega se skinuo teret odgovornosti, te se sud zaista učinio nelegitimnim, svaka informacija plasirana u javnost je otpočinjala: “Radovan Karadžić, prvi predsjednik i osnivač Republike Srpske“. Jasno, uvjereni da je RS nastala voljom srpskog naroda i njegovom borbom za slobodu, građani RS-a počinju Karadžića smatrati žrtvom svjetske zavjere, u kojoj su se zajednički protiv Srba urotili islamisti iz Bosne, ali i cijelog svijeta, Evropa i Amerika.

Relativizacija genocida

Potpuna relativizacija genocida i ratnih zločina Radovana Karadžića, dostignuta je nakon suđenja kada su mediji prenijeli njegovu izjavu bez provjere autentičnosti i bez razmišljanja o njenoj funkciji. Radovan Karadžić je nakon prvostepene presude u Hagu, gdje je osuđen na četrdeset godina zatvora za genocid i ratne zločine, izjavio: “Zar Evropska unija poslije Pariza i Brisela ne zna protiv koga smo se borili?“, aludirajući da su Srbi u Bosni bili branik Evrope od islama.

Preko noći Karadžićeva izjava je postala politički program mnogih u ovome entitetu. Javni servis RTRS dao je priliku da njegovi sljedbenici s ponosom opravdavaju Karadžićeve zločine, tumačeći ih kao sprečavanje narastanja ISIL-a u Bosni početkom devedesetih.

Zašto se takva politika vodi u RS-u? Posljednjih godina aktuelno političko rukovodstvo bh. entiteta RS, zarobljeno je u mrežu vjersko-političkih i finansijskih interesa, čije vrhove zatežu skriveni autoriteti od Banje Luke i Beograda, do Moskve i Brisela. Ovo društvo se nije obračunalo sa ideologijom zločina. Godinama se svijet pita: kako je moguće da jedan društveni sistem podržava zločine i baštini zločinačku ideologiju, održavajući njen kontinuitet već dvije i po decenije.

Aktuelni režim u Banjoj Luci, da bi opstao, svakodnevno kreira društveni ambijent u kojem građane drži u konstantnom stanju straha i potencijalnoj opasnosti. A Srbe je najlaške mobilisati kada im se kaže da će RS biti ukinuta. Iako bošnjačka politika više ne spominje gašenje RS-a, o tome svakodnevno trube svi, od Aleksandra Vučića, do Milorada Dodika. Najlakše ih je držati u strahu prisustvom “islamskih terorista“ i slikama odrubljenih glava. Iako su bošnjački vjerski politički predstavnici javno kazali da se odriču bilo kakve ideologije koja podrazumijeva nasilje, u RS-u se takav stav ne smatra posebno važnim, jer se ne uklapa u koncept zastrašivanja vlastitog naroda. Ako bi Bošnjaci bili predstavljeni kao prijatelji, čemu onda politički, vjerski, nacionalni i drugi bunkeri u koje vlast uvlači Srbe, da se zaštite.

 

(Faktor.ba)

 

Komentari