Intervju sa Jusufom Trbićem

U BIJELJINI SE BOŠNJACIMA SVAKOGA DANA DAJE DO ZNANJA DA SU NEPOŽELJNI

Jusuf Trbić je i uoči rata bio poznati novinar. U toku rata je preživio teška mučenja i samo čudom ostao živ. Njegova knjiga „Majstori mraka“ postala je svjetski priznata. Trbić je danas u svom gradu i bori se hrabro za istinu o počinjenim zločinima i za ravnopravnost Bošnjaka. Predsjednik je Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. Danas piše za mnoge medije u BiH i inostranstvu.  Njega snažno podržavaju Bošnjaci Semberije i u zemlji i u inostranstvu.

PATRIA: Bijeljina iz aprila 1992. je bila neka vrsta otrežnjenja za cijelu BiH. Kad su ljudi na televiziji vidjeli napad na vaš grad znalo se da je to rat i da isu užasi. Vi ste te prve dane jedva preživjeli. Bili ste izloženi strašnoj torturi. Čovjek ne može a da se ne divi toj vašoj hrabrosti. Još ste tu sa svojim sugrađanima i komšijama. Vas je nakon teškog premlaćivanja primila porodica Đoje Krstića i pokazala čestitost.

TRBIĆ: Bijeljina je bila generalna proba velikosrpskog zločinačkog projekta,  i tu je isprobano sve što smo kasnije gledali u bosanskim gradovima koje su okupirali Karadžićevi fašisti. Bio je to šok za sve nas, jer se nije radilo ni o kakvom ratu, bila je to hladnokrvna, davno pripremljena egzekucija bespomoćnih civila, žena, djece. To je, istovremeno, bila i pokazna vježba –  za Srbe, da vide kako se to radi i šta im valja činiti, za Bošnjake – da znaju šta ih čeka. Ja sam čudom ostao živ, pa sam zato smatrao da nekome nešto dugujem, ljudima, zavičaju, domovini… Zato sam se vratio, iako nisam morao, i trudim se da učinim što mogu. U tim  danima pomogli su mi  Đojo Krstić i njegova porodica, i ja sam im na tome neizmjerno zahvalan. Činili su to i drugi, ali većina njih nerado priča o tome, jer je strah okovao ljude, i ne pušta ih ni danas.

PATRIA: Dopire li istina o tim zločinima do mlađih komšija Srba? Postoje li ljudska, makar pojedinačana priznanja tih zločina, da ne kažem pokajanja?

TRBIĆ: To je pitanje koje zadire u kolektivnu odgovornost, u velikorspski patriotizam, u vjeru, u identitet, u politiku koja vlada i ovdje i u Srbiji, u čitavu tu ideologiju koja je dovela do ratova i zločina i ne zaustavlja se ni danas.  Nikome ovdje ne treba istina, niko ne govori o svojoj krivici i nema suočavanja s onim što je bilo. Naprotiv, ovdje vlada kultura poricanja zločina, i sve ostaje kao što je bilo. Djeca u školama uče falsifikovanu istoriju, slave se zločini i zločinci, mediji to podržavaju, a obični ljudi okreću glavu od svega. Republika Srpska je postala pravoslavna kvazi-država u kojoj nema mjesta za druge. Mir se ovdje shvata kao nastavak rata političkim sredstvima.

PATRIA: Nakon brutalnog napada na Atik džamiju u Janji, kako su reagirale vaše komšije Srbi na te napade, je li bilo osuda? Je li bilo pokušaja približavanja, smanjenja animoziteta. Postoji li dijalog dvije nacije, dvije konfesije, ima li pokušaja miješanja kulturnih zajednica?

TRBIĆ. Niko ne raguje na takve stvari, ovdje je to postao dio političkog folklora. S ljudima na ulici možete razgovarati o tome, ali politika i mediji sve ignorišu. Crkva podržava sve što je upereno protiv nepoželjnog naroda, a o miješanju ili prožimanju kulturnih djelatnosti nema ni govora. U ovoj prilici dobili smo samo saopštenje Međureligijskog vijeća, i ništa drugo. Ali, na to smo već navikli.

PATRIA: Kako danas žive Bošnjaci u Bijeljini i Janji? Kakav je njihov položaj u društvu, a kakvo ekonomsko stanje? Ima li ih u javnim preduzećima i u opštinskoj administraciji?

TRBIĆ: Bošnjaci u Bijeljini i Janji žive nešto slobodnije nego u drugim gradovima u RS-u, zahvaljujući, prije svega, gradonačelniku Mići Mićiću i nekim ljudima oko njega. U opštinskoj administraciji radi oko deset posto Bošnjaka, što je pravo čudo za RS. U javnom sektoru pod entitetskom upravom nema zaposlenih Bošnjaka, a entitetska vlast kreira ukupni ambijent. Ekonomska situacija je teška, ovdje vlada zakonski utvrđena diskriminacija, djeca uče u školama o tome da je Bosna neprijateljska i strana država, ovdje se slave zločini, ulice i ustanove nose imena četnika i vjerskih ličnosti, a krsne slave imaju svi, od entiteta i opština, do dječijih vrtića. Ovdje se Bošnjacima svakoga dana daje do znanja da su nepoželjni. I nikome od nas nije ovdje lako živjeti. Ostaje nam samo da se borimo, pa dokle doguramo.

PATRIA: Koliko znam napisali  ste knjige o zločinima. „Majstori mraka“ su potresno sjećanje na zločine u Bijeljini. I nedavna knjiga „Istine i laži“, kažu da je pravi odgovor na zločine iz 1992. U „Gluhom dobu“ ste pokazali neka ubistva i opisali dolazak „Velikog zla“. Vas je priveo vaš komšija Mirko Blagojević.

TRBIĆ:  Objavio sam četiri knjige o zločinima u mom kraju. „Majstori mraka“, prvi i drugi dio ( objavljene 2007. godine), ušle su i u dokazni postupak protiv Karadžića u Hagu. U njima je slika velikog broja zločina u Bijeljini i Janji, s imenima, datumima, izjavama očevidaca, a niko do danas nije osporio ni jedno slovo. Na žalost, pravosuđe je tako sporo, da se bojim da nećemo dočekati hapšenje zločinaca. Mene je iz kuće odveo vojvoda Mirko Blagojević i predao me arkanovcima, i nisam jedini, a on i danas mirno živi i čak radi kao advokat. Mirno živi i Vojkan Đurković i toliki drugi. I sve to predugo traje.

jusuf

PATRIA: Koliki je tačno broj ubijenih bijeljinskih Bošnjaka civila? Jesu li svi dostojno sahranjeni?

TRBIĆ: U Bijeljini je ubijeno nekoliko stotina ljudi, samo u prva tri dana aprila više od stotinu, i to u gradu u kojem nije bilo nikakvog rata, nikakvih borbi. Većina je ubijena ili odvedena pred svjedocima, ali to nije bio razlog za bijeljinsko Okružno tužilaštvo da samostalno pokrene makar jedan jedini slučaj. Mnoga tijela nađena su na groblju u Sremskoj Mitrovici i Šapcu, a za više desetina ljudi još se traga.

PATRIA: Rade li tužilaštva svoj posao?  Nedavno je uhapšeno pet policajaca koji su napravili zločine. Šta je s tim procesom? Šta je sa brutalnim ubistvom 16 Bošnjaka, koji su pokupljeni sa ulice, jedan po jedan zaklani na obali Drine i gurnuti u vodu? Ima li istraga?

TRBIĆ: Istraga za sada nema čak ni u slučajevima za koje se sve zna. Ja sam u „Majstorima mraka“ objavio sve detalje velikog zločina nad članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, kad je ubijeno njih 24-oro, među njima i sedmoro djece i osam žena. Objavio sam imena svih koji su učestvovali u tome, od Tome Kovača do onih koji su pucali, organizovali, čuvali stražu,  planirali sve to. I do danas – ništa od toga. Hapšenje nekadašnjih policajaca iz Janje dalo nam je nadu da će se u budućnosti možda nešto ipak primijeniti. Ali, na čelu Okružnog tužilaštva u Bijeljini je Novak Kovačević, nekadašnji Mladićev vojni sudija, koji već godinama izbjegava da išta uradi u rasvjetljavanju ratnih zločina. A dokle će tako, ne zna se.

Vladika Kačavenda je bio inspirator i predvodnik zločina  

PATRIA: Bošnjaci Bijeljine su imali teške trenutke sa Vladikom Kačavendom, koji je redovno podizao nacionalističke tenzije širio mržnju, uzurpirao bošnjačku imovinu? Gdje je danas?

TRBIĆ: Vladika Kačavenda je bio inspirator i predvodnik zločina, svjedočanstva govore o toj njegovoj prljavoj ulozi, od direktne saradnje s Karadžićem do onog čuvenog govora uoči napada na Srebrenicu. Podvodili su mu maloljetne Bošnjakinje, da ih siluje, o njegovim homoseksualnim aktivnostima sve se zna, i ne bi mu falila ni dlaka s glave da nije izbila ta afera unutar Srpske pravolavne crkve, zbog koje je smijenjen. Eno ga , živi raskošno u velelepnom zdanju nove crkve u ruskom stilu, kao da nikad ništa loše nije uradio.

Ubijanje djece 

PATRIA: Svojevremeno sam razgovarao sa jednim stranim istražiteljem, koji mi je rekao da je istraživao ubistva porodica Sarajlić, Maglajlić i Sejmenović. Interesovalo ga je isključivo ubistvo sedmero djece i osam njihovih majki. On je sumnjao u pedofilska silovanja nad mladim žrtvama, nakon čega su ubijani mučki sa njihovim majkama. Imate li vi saznanja o tim užasavajućim ubijanjima dječice.

TRBIĆ: Zna se skoro sve o ubijanju djece. Prije nekoliko godina su Dječija ambasada i naš „Preporod“ organizovali i konferenciju o zločinima nad djecom, i to u sali Skupštine opštine. Organizovali smo i komemoracije povodom godišnjice ubistva Sarajlića i ostalih, ali ovdašnja javnost i mediji neće za to da znaju. Mislim da sumnje tog istražitelja u ovom konkretnom slučaju nisu opravdane, jer imamo izjave ljudi koji su morali bacati leševe te djece u vodu. Ali, moguće je da je toga bilo u drugim slučajevima. Uostalom, ako je Kačavenda bio tu, a uvijek je bio najuticajniji i najmoćniji među ovdašnjim Srbima, ništa ne bi bilo čudno.

Arkan je u Bijeljini imao specijalni zadatak

PATRIA: Iako sporo stvari idu naprijed. Arkana više nema, mnogi zločinci i vođe zločinačke politike su kažnjeni, a istina neumitno dolazi. Kakvo je vaše iskustvo sa tim vođom zločina u Bijeljini. Pričali ste svojevremneno o tom susretu sa Arkanom.

TRBIĆ: Arkan je u Bijeljini imao specijalni zadatak –da kanališe zločin, i da pokaže domaćim rodoljubima kako se to radi. A bio je apsolutni autoritet, kome je sve bilo podređeno – i političari, i vojska, i policija, i sud, i teritorijalna odbrana, sve. Njemu je salutirao general Marijan Praščević, njega su svi bespogovorno slušali. Zanimljivo je da se on i njegovi ljudi nisu ni najmanje krili, snimala ih je televizija, on je uživao u krvavoj slavi. Pa ipak, tek ovih dana je, i to na inicijativu Nataše Kandić, započela stidljiva istraga o zločinima te jedinice.  Zamislite suituaciju, bilo gdje u svijetu, da specijalna policijska jedinica iz jedne države dođe u drugu, pobije desetine civila, i to javno, radi šta hoće, a da to nikome nije čudno, ni sudstvu, ni političarima, ni medijima, ni običnom narodu. Ni tada, ni sad. I niko o tome neće da govori. Pitao sam to i tužioca Novaka Kovačevića na jednom skupu. Nije imao nikakav odgovor.

O Vojkanu Đurkoviću

PATRIA: O Vojkanu Đurkoviću, jednom od pripadnika Arkanovih jedinica, nedavno su pisali sarajevski mediji. On je optuživan u javnosti kao čovjek koji je dovršio etničko čišćenje u Bijeljini, a ipak nije ni u primisli pravosuđa. Kako je moguće da se sa takvim masovnim iseljavanjima, kakva su se dogodila 1993. godine, nikada nije bavilo pravosuđe?

TRBIĆ: Koliko mi je poznato, Vojkan Đurković je jednom privođen, ali je, pod nama nepoznatim okolnostima, pušten i slobodno živi, kao svaki pošteni građanin.  A radi se o čovjeku koji je simbol etničkog čišćenja, i to ne samo u Bijeljini, o čovjeku koji je istjerao, opljačkao, ponizio i glave koštao hiljade i hiljade nedužnih ljudi, i sve je to radio po naređenju Momčila Krajišnika i po odobrenju Radovana Karadžića. On danas živi lagodno i šeta bijeljinskim ulicama. Kako je to moguće – to treba pitati pravosuđe, u prvom redu Okružno tušilaštvo u Bijeljini i Tužilaštvo BiH.

Ostavljen sam od države BiH da se sam borim za istinu

PATRIA: Jeste li vi od države BiH ostavljeni sami da se borite za istinu o zločinu u vašem gradu? Mnogi ljudi se osjećaju usamljenim i nastavljaju boriti za istinu.

TRBIĆ: Na žalost, odgovor je potvrdan. Ali ima neko ko neće dozvoliti da zločini prođu nekažnjeno. Ne tražim ja pomoć ni od koga, radim ono što mislim da mi je dužnost, pišem, govorim javno, pomažem svakome koga zločini i zločinci interesuju. Ali, tužno je kad vidite da niko drugi ne piše o tome, da svi okreću glavu, da se bosanski i bošnjački političari bore za fotelje i vide samo do posljednjih kuća svojih glasača, da nema nikakve državne strategije očuvanja Bosne i da se svako drži svoga stada. Etnička podjela, iskovana u ratu, postala je naša nevesela svakodnevica, i bojim se da je stanje sve teže, pogotovo u manjem entitetu. I da nas ovo, sve zajedno, možda vodi u novu katastrofu.

 

(nap.ba)

Komentari