Piše: Jusuf Trbić

Katastrofalne poplave zasjenile su, za kratko, sve ostale teme, pa je pomalo nezapaženo prošao nedavni istup srpskog patrijarha Irineja, koji je otvoreno iznio neugasle velikosrpske ideje, koje ne zastupaju više ni najokorjeliji nacionalisti. Beogradski portal E novine Petra Lukovića ocijenio je patrijarha kao “ hladno oružje onog najgoreg što postoji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i što živi na tuđoj krvi, nesreći, otimačini i genocidu…on je posljednja odbrana crkvenog zla”, napisano je u tekstu na tom portalu. A čelnik Srpske pravoslavne crkve, koji se, ne tako davno, pročuo po rasisitičkim stavovima o muslimanima, podržao je ideju o referendumu u RS-u, i, uz ostalo, rekao i ovo : “To ne bi bilo nikakvo čudo. Taj proces je već krenuo. Ako može Kosovo da se odvoji od Srbije, zašto se RS ne bi odvojila od Federacije BiH i pripojila Srbiji? Za tako nešto ima mnogo više razloga, jer se oduzimanjem Kosova sada prave dve albanske države, a Srbija s RS bi bila jedna srpska država kao što je bila vekovima.”

Nevjerovatno. Nije isključeno da je demencija učinila svoje, ali ipak je neko mogao da došapne patrijarhu da se RS ne može odvojiti od Federacije BiH, kao što se ni Vojvodina ne može odvojiti od uže Srbije, jer su i RS i pomenuta Federacija dvije regije u sastavu jedne države, Bosne i Hercegovine. A da Srbija i RS nikad nisu bile, niti su ( “oduvek”) mogle biti dijelovi jedne iste države, iz jednog prostog razloga : RS, stvorena etničkim čišćenjem i genocidom,  je, kao dio BiH, prihvaćena tek 1995. godine u Dejtonu, i nije postojala nikad prije. A Srbija nikada nije držala pod svojom vlašću ni jedan veći dio Bosne. Ali su zato bosanski vladari upravljali povelikim dijelovima današnje Srbije.

Patrijarh je rekao i ovo o Bošnjacima : “ Nećemo ulaziti u to kako su i zašto oni postali to što jesu, sigurno ne od vrućih kolača. Samo njihovi preci znaju šta ih je uslovljavalo da promene veru…Svi su oni potomci Svetog Save i to treba da znaju.”

Žalosno je da i danas treba odgovarati na takve primitivne laži i tlapnje, ali ako one dolaze od čelnog čovjeka srpske crkve, to je znak da crkva, a valjda s njom i njeni vjernici, nije odustala od zločinačkog plana istrebljenja Bošnjaka i širenja srpstva na tuđe teritorije. A onda se na to mora obratiti pažnja.

Poznata istoričarka Nada Klaić kaže da je Bosna počela svoj politički razvoj bez Srba i Hrvata, koji su se tek krajem osmog vijeka pojavili u dinarskim planinama. Vremenom ona postaje mješavina naroda, kultura i religija. Srednjovjekovni Bošnjani nisu bili Sloveni. Najstariji stanovnici Bosne bili su Iliri i Tračani (Basanisi, po kojima je Bosna dobila ime), a zatim Goti. Istraživanja švajcarske Igenee potvrdila su da ta tri naroda u etnogenezi bosanskohercegovačkog stanovništva čine 64 posto, Kelti 15, a Huni 6 posto. Samo 15 posto porijekla bosanskohercegovačkog naroda otpada na Slovene. Dakle, Srbi ne samo da nisu najstariji narod na ovim prostorima, već ih među Bošnjacima nije ni bilo sve do sredine 18. vijeka, kad su tako počeli da se izjašnjavaju pod pritiskom srpske i hrvatske hegemonističke politike. Sve dotle su svi stanovnici Bosne bili Bošnjani, različitih vjera, kao što je oduvijek bilo. Zanimljivo je da se nikad ne postavlja pitanje prelaska Srba sa stare religije na hrišćanstvo, niti se spominje činjenica da je prva srpska kraljevska kruna stigla od pape iz Rima. Prelazak na hrišćanstvo, u to vrijeme, kao i prelazak na islam, kasnije, samo su izraz širenja naprednije religije i civilizacije, i to nije bio ni kratak, ni jednostavan proces, ni u jednom, ni u drugom slučaju, već viševjekovno složeno društveno kretanje, koje je pratilo tokove istorije.

Bosna je već u desetom vijeku bila samostalna zemlja, prema vizantijskom caru Konstantinu Porfirogenetu ( djelo “De administrando imperio”), a od 1180. godine ban Kulin počinje uspostavljanje države. Titulu bana imali su svi bosanski vladari do 1377. godine, a tokom većeg dijela desetog, jedanaestog i dvanaestog vijeka trajale su borbe za njenu nezavisnost i kratki periodi vladavine stranih vladara, koji nikada nisu ostvarili značajniji uticaj na bošnjački narod. Kinnamos, vizantijski istoričar s kraja dvanaestog vijeka, bilježi da Bosna u njegovo vrijeme nije bila pod vlašću srpskih vladara, i da su Bošnjaci imali svoj poseban način života, svoju Crkvu bosansku i svoju nezavisnu državu.

Bosanski kralj Tvrtko I (1353-1391) krunisan je za kralja Srbije i Bosne 1377. godine, u srpskom manastiru Mileševo, na Limu, nakon ratne pobjede, a zatim je osvojio i znatan dio hrvatskih teritorija, uključujući i nekoliko dalmatinskih gradova. Godine 1390. njegova titula je glasila : kralj Bosne, Srbije, Hrvatske i Dalmacije. Inače, nakon njega svi bosanski vladari su bili domaći ljudi, Bošnjani. Od šesnaest srednjovjekovnih bosanskih vladara šest je pripadalo crkvi bosanskoj, pet katoličkoj, četvorica su prelazila iz jedne vjere u drugu, dok za jednog vladara nije utvrđeno kojoj je vjeri pripadao  (prema istraživanju Vere Kržišnik Bukić).

U srednjem vijeku Bosna je bila zemlja otvorena za svakog dobronamjernog čovjeka, a u tursko doba azil za sve koji su bježali od hrišćanskih progona. Tu su se, pored ostalih, naselili i Jevreji nakon progona iz Španije i drugih evropskih zemalja, jer je tolerancija prema drugim narodima i religijama bila dio zvanične politike Porte u toj multinacionalnoj imperiji. Begova džamija i stara pravoslavna crkva u Sarajevu pravljene su u razmaku od 14 godina, jedna blizu druge. Inače, početkom devetnaestog vijeka, muslimani su u Srbiji bili u većini. U jedanaest nahija Beogradskog pašaluka bilo je 58 posto muslimana, a u Pomoravlju između 60 i 65 posto. U Užicu je od 12 hiljada stanovnika 96,7 posto bilo muslimana, a u tom gradu su postojale 34 džamije. Šta se desilo s muslimanima u Srbiji, to zna i patrijarh – već 1887. godine u Beogradu je od 15 džamija ostala samo jedna, svi muslimani su protjerani i pobijeni, u cijeloj Srbiji, i od njih nije ostao ni kamen na kamenu. Isto tako su prošli muslimani u posljednjem ratu, u kojem je Srpska pravoslavna crkva bila duhovni vođa zločina.  Na prostorima koje su okupirali Karažićevi veliki vjernici, u ime crkve i srpstva pobijene su desetine hiljada civila, protjerane su stotine hiljada, počinjeni su najstrašniji zločini za koje svijet zna, porušene sve džamije, Republika genocidna posijana masovnim grobnicama, krvlju i suzama žrtava, a   ni sadašnji patrijarh ni njegovi saradnici nikad nisu  uzrekli ni jednu riječ kajanja, ni osude zločina. Što nije ni čudno, jer je Srpska pravoslavna crkva bila idejni vođa zločinačkog pohoda, ona je osvajački rat pretvorila u vjerski, i time unaprijed oslobodila od odgovornosti sve zločince. Popovi su ih naučili da nikakav zločin u ime srpstva i vjere nije grijeh, da je ubijanje žena i djece bogougodno djelo, da je silovanje herojstvo, da je pljačkanje i ponižavanje bespomoćnih patriotski čin, da su progoni, koncentracioni logori, spaljivanje živih ljudi, klanje i mučenje, djela za svaku pohvalu, da je rušenje džamija gest u slavu srpskog Boga, da je genocid – oslobađanje vjekovnih srpskih ognjišta. Crkva je dala moralno opravdanje i oprost za sve. I patrijarh Irinej samo nastavlja tamo gdje su stali nakon NATO bombardovanja. I tačno zna šta govori.

Ali, morao bi da zna još nešto. Da je vrijeme velikosrpske sile, i svačije sile u ovom regionu, prošlo. Da je prošlo vrijeme srednjovjekovnih opsesija mantijom i tamjanom, da je prošlo vrijeme kad su se nožem i metkom ostvarivali bolesni snovi, kad  se bezočnim laganjem mogla prekrajati istorija i krojiti sadašnjost, da je prošlo vrijeme kad su se mogli, bez ikakave kazne, ubijati i progoniti, u ime vjere i nacije, svi koji smetaju. Da je prošlo njegovo vrijeme.

I da se nikad više neće vratiti i ponoviti.

Komentari