RAHMET i POKOJ

BOŽJI MIR DUŠAMA ŽRTAVA

TOMAŠICE

Piše: Atif Kujundžić

Baš tako, početkom jula prije /22/ godine, Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine munjevitim napadom najuri četnike s brda i iz sela Grič kod Lukavca.

Brdo su zauzeli ozrenski četnici mjesecipol ranije, početkom juna, 1992. godine uz pomoć specijalaca iz Niša koje je Jugoslavenska Armija u tu svrhu dopremila helikopterima.

Odmah su pobili sve živo što su i kako su zatekli. U kućama, na njivama i stazama, u podrumima i na tavanima, pa bogme i u onih nekoliko rovova koje su teritorijalci iskopali prema Orahovici i Ozrenu.

 

Grič im je bio važan na putu prema Lukavcu, pa su četnički racionalno svoju odbranu i postavili tako da mogu nadzirati prilaz Griču od Lukavca i utvrdili su svoje položaje prema pravilima vojničke vještine Jugoslavenske Armije. Pobijene/mrtve na toj strani, polivali su kerozinom i palili kako im ne bi zaudarali pod nosovima, a one na zadnjoj strani brda i sela Grič, ostavili su da se raspadaju na suncu i kiši.

 

U podrumu veće vikendice /još živ vlasnik/, branitelji Griča su organizirali spavaonicu u kojoj smo zatekli četiri ugljenisana leša. Ispred vrata spavaonice, na dvorištu, zatekli smo dvadesetak kašika ručnih bombi, kašikara. Četnici su zatečene u spavaonici, nastojali pobiti ubacivanjem bombi. Pri bacanju bombi, kašike bi frknule na dvorište, a bombe u podrum.

Tako smo shvatili kakva im je bila smrt. Kad su se domogli vrata, četnici su ubacili i flaše sa zapaljivom smjesom i tako okončali posao.

 

Najduže i u najvećem čudu, zadržali smo se na raskršću seoskih putova pored česme, ispod razgranate jabuke. Na oba kraja se vidjelo da je deblje i duže drvo na sredini izgorjelo i da je tamo gdje je vatra bila najveća i najžešća, kao i uvijek, ostala neizgorjela ljudska utroba. Na krajevima ostali su neizgorjeli dijelovi drveta i na njima žicom dobro stegnute dvije šake i dva stopala. Tako smo mogli lako rekonstruirati događaj.

 

Usred tog jada i nijemog čuđenja zbog užasa koji smo shvatili da se na tom mjestu dogodio, ugledasmo kako putom, laganom nizbrdicom dolazi naš znanac, Jakub Memić gurajući tačke /limena kolica sa jednim točkom/. Išao je polagano i plakao.

 

– Šta to voziš Jakube? – upitah.

– Brata – reče Jakub, spusti tačke, a zaguši ga plač.

 

Priđem i vidim u kolicima golu lobanju, dio kostura ruku, rebara i kičme, zgužvane i blatnjave pantolone, cipele…

 

– Pa, gdje ga nađe, pobogu? – upitah.

– Tamo u potoku iza brente /Brenta je primitivna seoska pilana./ Sigurno je bio ranjen, sakrio se i umro u šipragi. – reče Jakub.

– Ama, dragi Jakube, kako znaš da je to tvoj brat? To što se vidi može biti bilo ko… – upitah.

– Prepoznao sam ga po toki /kopča na kajišu pantolona/ niko nije imao takvu. Pogledah i vidjeh kraj kajiša koji visi preko ivice kolica sa lešom, a kopča na kraju – srebreni grb SFRJ…

 

Onda smo obišli četničke rovove. Junaci su pobjegli kad je napad počeo. Iz obližnjih kuća su iznijeli prostirku i posteljinu, pa i nekoliko kuhinjskih ormarića i komforno uredili svoje rovovsko boravište, a u muslimanske kuće na Blecima i Griču su uveli krave čak i na spratove. I, dakako, nisu ih hranili.

 

* * *

        Nažalost, ovo je samo dio priče o Griču, ali nasreću, živ je veliki broj ljudi koji mogu o svemu svjedočiti. Živ je i moj dobri prijatelj Jakub Memić. Ot tog kršnog čovjeka ostala je sjenka koja se kreće tiho i govori malo, a kad se sretnemo, vidimo istu sliku i duže šutimo tužno se osmjehujući jedan drugom. Zajedno proučimo Fatihu i uglas kažemo: Allahrahmetile. Pa se duže rukujemo do sljedećeg viđenja. Dogodi se ljudima pa se lijepo i nabrzinu pozdrave i nikad se više ne vide.

Ali, viđamo se sve rjeđe. Obojica smo oboljeli.

 

* * *

OVO BILJEŽIMO ZA RAHMET I POKOJ DUŠAMA NEDUŽNIH ŽRTAVA TOMAŠICE I PRIJEDORSKIH POLJA SMRTI MA DAN NJIHOVOGA UKOPA

i našim rahmetlijama na Blecima i Griču.

Komentari