Piše: Jusuf Trbić
U današnje vrijeme opšte površnosti, egoizma i pada morala, teško je shvatiti da su postojali ljudi kojima je najvažnije bilo opšte dobro i koji su se tom cilju nesebično predavali. Takvi ljudi ostavili su trag svuda gdje su živjeli. U Bijeljini je jedan od njih bio veterinar Joakim Perendija.
On je bio prvi školovani stručnjak te vrste, a zbog svog rada i poštenja bio je toliko popularan, da su Semberci decenijama njegovo prezime, neobično za ovu sredinu, poistovjećivali s pojmom veterinara. Pa kad, recimo ode mladi čovjek da studira veterinu, za njega se govorilo : Otišao da uči za perendiju.
U vrijeme kad je on došao u Bijeljinu, veterinar, ili, kako se tad govorilo, hajvan hećim, bio je sasvim rijetka pojava. Možemo samo zamisliti kako je to izgledalo kad je u zaostalu kasabu stigao mladi, školovani i uglađeni doktor, koji je gimaziju učio u Sarajevu i Sremskim Karlovcima, a studirao u Beču i Bernu. Rođen 22. septembra 1888. godine u imućnoj jevrejskoj porodici u Čajniču, rano je otišao “na škole”, a nakon završenog veterinarskog fakulteta doktorirao je u Beču 1911. godine. Nakon toga se vratio u Bosnu, pa je službovao u nekoliko mjesta ( Konjic, Drvar, Maglaj, Brčko), da bi krajem 1919. godine došao u Bijeljinu, i tu ostao do kraja života. Šta mu se toliko svidjelo u tada maloj i prilično siromašnoj kasabi, teško je dokučiti. Tek, on je Bijeljinu smatrao svojim drugim zavičajem i nikad je više nije napustio.
Kao i drugi veliki čovjek Bijeljine iz njegovog vremena, Đedo Kecmanović, bio je neumoran u pomaganju ljudima, pa je znao i usred noći uskočiti u čeze i odjuriti s kraja na kraj Semberije, da pomogne gdje treba. Za svakoga je imao lijepu riječ, i sa svima se savršeno razumio – on, evropski doktor nauka i svestrano obrazovani čovjek. Zahvaljujući svemu tome, semberski seljaci su veterinarsku nauku vrlo brzo prihvatili, i cijenili je jednako kao i ljekarski rad.
Ali, Joakim Perendija je imao i volje i sposobnosti da se bavi i drugim stvarima. Bio je jedan od vodećih ljudi u Društvu za narodno prosvjećivanje i čuvanje zdravlja “Filip Višnjić”, a bio je i jedan od osnivača Biblioteke “Filip Višnjić”, zajedno sa Đedom Kecmanovićem, Nikolom Mačkićem i studentom Mikom Bogdanovićem. I da ništa drugo u životu nije uradio, to bi bilo dovoljno da zauvijek bude upisan u istoriju ovoga kraja.
Njegov stručni rad bio je veoma zapažen, jer je on objavio mnogo radova iz veterine u stručnim časopisima, pa je dobio poziv da pređe na mjesto profesora fakulteta, ali je on to odbio. Nije mogao da se odvoji od Bijeljine i naroda s kojim je živio. Nastavio je da neumorno radi širom Semberije, da drži predavanja, dijeli knjige i publikacije, govori o zdravstvenom prosvjećivanju, o unapređenju sela, o naučnim dostignućima i političkim odnosima u svijetu.
Ali, naporan rad ga je iscrpio. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata razbolio se od tuberkuloze, bolesti koja je tada harala u ovim krajevima, i umro u bolnici Kasindo u Sarajevu 5. jula 1947. godine.
Osim male biste koja je postavljena u krugu Veterinarske stanice, Bijeljina se nikad nije dostojno odužila ovom čovjeku.
Nadam se da će jednom i za to doći vrijeme.
