Jubilej najslavnijeg praznika u istoriji Bosne i Hercegovine

ZAVNOBiH je počivao na nekoliko neprolaznih ideja, koje su danas vrlo aktuelne…

Piše: Goran Marković

Obilježavanje sedamdeset godina od održavanja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a ponovo predstavlja pogodnu priliku da se raspravlja o Bosni i Hercegovini, njenoj istoriji, političkoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Taj praznik ne obilježava se u čitavoj državi, a i tamo gdje se održava, to se čini na pogrešan način. Obilježavanje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a pokazatelj je, prije svega, odnosa prema opstanku države Bosne i Hercegovine. Zato, njega ne žele da obilježavanju svi oni koji se protive postojanju ove države. Budući da je Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a značilo uspostavljanje Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice, što znači kao političke jedinice koja vrši državnu vlast, negativan odnos prema Bosni i Hercegovini istovremeno je negativan odnos prema ZAVNOBiH-u. Ništa ne mijenja na stvari što su vijećnici ZAVNOBiH-a bili prije svega komunisti, a zatim pripadnici drugih partija ili partijski neopredijeljeni ljudi, među kojima je bilo sveštenika, a ne mladi muslimani ili ustaše.

Negacija ZAVNOBiH-a

Nihilistički odnos prema Bosni i Hercegovini, kao, po prirodi stvari, nerazuman odnos, vodi negaciji ZAVNOBiH-a u cjelini. Odbijanje obilježavanja 25. novembra pokazuje ili nepoznavanje istorije i politike ili zaslijepljenost nacionalističkom ideologijom. Jer, ZAVNOBiH u sebi nije sadržao nijednu negativnu ideju ili poruku. Njegova temeljna poruka je da „Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska“. Ta poruka je i danas vrlo aktuelna i pozitivna, ona je demokratska, humana i u interesu velike većine građana Bosne i Hercegovine. Ta ideja ukazuje na to da svi koji žive u Bosni i Hercegovini treba da budu ravnopravni, što znači da u njoj ne smije biti nacionalnog tlačenja. Zar se upravo srpski nacionalisti, barem na riječima, nisu 1992. godine borili protiv tlačenja srpskog naroda u unitarnoj Bosni? Ako zaista jesu, onda je ZAVNOBiH počivao na ideji koja je stajala u osnovi njihove borbe.

Ipak, srpski nacionalisti su načinili i do danas zadržali najpuniji i najkonačniji otklon od ZAVNOBiH-a. Naravno, pošto je njih zanimalo samo to da na teritoriji Bosne i Hercegovine naprave što veću srpsku državu. A, kad su je već napravili, istina ne kao državu već kao federalnu jedinicu u sastavu dejtonske Bosne i Hercegovine, ZAVNOBiH im je smetao, jer je on podsjećao na dvije ideje koje su direktno suprotne programu srpskih nacionalista. Prva ideja je samo postojanje Bosne i Hercegovine, a druga ideja je nacionalna ravnopravnost. Srpski nacionalisti su ratovali protiv obje ideje, a poslije rata su se našli u neprijatnoj situaciji. Ne samo da moraju da tolerišu postojanje Bosne i Hercegovine kao države, nego su morali, protiv svoje volje, da prihvate izmjene vlastitog ustava, kako bi, barem na riječima, prihvatili ideju nacionalne ravnopravnosti. Pošto im je to, naravno, bilo previše, odlučili su da barem protjeraju ZAVNOBiH iz zakona o praznicima, čime su pokazali koliko su snažni. Ili jadni?

Šta slavi zvanično Sarajevo?

Kako ko. Zvanično Sarajevo, slaveći ZAVNOBiH iz svojih razloga, zaista baca ljagu na ovaj istorijski događaj. Jer, šta je zvanično Sarajevo uzelo od ZAVNOBiH-a? Uzelo je samo činjenicu postojanja Bosne i Hercegovine kao multietničke države. To je jedini razlog zbog kojeg se insistira na slavljenju ovog događaja. Ali, to je duboko negiranje same suštine ZAVNOBiH-a.

Prvo, vijećnici ZAVNOBiH-a nisu ni u snu sanjali da uspostave nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Njihovo opredjeljenje je bilo jugoslovensko, i Bosna i Hercegovina je uspostavljena kao federalna jedinice nove Jugoslavije. Nasuprot tome, mnogi koji danas obilježavaju 25. novembar već su od 1990. godine negirali Jugoslaviju, čime su napustili jedan od bitnih principa ZAVNOBiH-a.

Drugo, ZAVNOBiH ne mogu obilježavati nacionalisti, poput onih otvorenih iz SDA, pa i onih manje otvorenih iz SDP-a, jer je za vrijeme njihove vladavine, pogotovo tokom rata, ali i prije i poslije njega, ideja ravnopravnosti naroda ne samo napuštena u političkim programima nego i temeljno kršena u praksi. Ne samo da su ljudi protjerivani iz svojih kuća zbog „pogrešne“ nacionalne pripadnosti, nego u kantonima Federacije BiH nacionalna ravnopravnost nikad nije zaživjela.

Treće, ZAVNOBiH nije u sebi izričito nosio ideju komunističkog preuređenja Bosne i Hercegovine, iako su komunisti bili organizatori ove slavne partizanske skupštine, ali je počivao na ideji socijalne pravde i stvaranja pravednijeg i humanijeg društva. Nigdje se u Mrkonjić Gradu nije izričito govorilo o izgradnji socijalizma, ali je ta ideja sigurno bila u mislima i srcima većine vijećnika. U svakom slučaju, iz ZAVNOBiH-a je moralo proizaći jedno socijalno pravednije društvo, jer je kapitalizam kraljevske Jugoslavije bio duboko nehuman, nepravedan, ekonomski zaostao i nedemokratičan.

Današnji „obožavaoci“ ZAVNOBiH-a, u ruhu funkcionera SDA, SDP i njima sličnih, uveli su društvo koje je zasnovano na socijalnom raslojavanju, velikom siromaštvu, nezaposlenosti, ogromnim socijalnim razlikama, odsustvu demokratije, pogotovo u sferi radnih odnosa. Takvo društvo nema ničeg sličnog sa društvom čije stvaranje je proklamovao ZAVNOBiH. Jer, ZAVNOBiH nije odlučio samo da Bosna i Hercegovina postoji kao federalna jedinica u Jugoslaviji, već je dao ideje o tome kakvi treba da budu društveno-ekonomski i politički temelji tog postojanja.

Bošnjačkoj političkoj eliti je ostalo da obilježava okrnjeni i time oblaćeni ZAVNOBiH. Jer, njoj je važno samo to što je ZAVNOBiH insistirao na postojanju Bosne i Hercegovine, a kakva će ona biti i šta će donijeti svojim građanima, na čemu je ZAVNOBiH posebno insistirao, danas je zaboravljeno. Moralo je biti zaboravljeno, jer je u dubokoj suprotnosti sa idejom ZAVNOBiH-a.

Šta treba da slavimo?

ZAVNOBiH je polazio od toga da je bosanskohercegovačko društvo multietničko, multikonfesionalno i multikulturno. On je pokušao da nađe demokratski politički izraz te činjenice. Jedini demokratski izraz je da se Bosna i Hercegovina uredi tako da u njoj budu ravnopravna tri naroda. Ali, ZAVNOBiH nije pronalazio komplikovane ustavne konstrukcije. Njemu nisu bili potrebni dvodomi parlament, entitetsko glasanje i zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Razlog za to je jednostavan. Svi ovi mehanizmi potrebni su u državi u kojoj postoji strah od kršenja principa ravnopravnosti tri naroda. Stoga, potrebni su mehanizmi koji bi taj strah otklonili. U današnjoj Bosni i Hercegovini, bez ovih mehanizama, nacionalno preglasavanje i neprincipijelne dvonacionalne koalicije protiv trećeg, bili bi stalna pojava. U zavnobihovskoj Bosni i Hercegovini takvo što nije bilo moguće, prosto zato što je nacionalizam bio satjeran u podrume i zatvorske ćelije.

Dakle, suština je u tome koja je politička ideologija dominantna u datom istorijskom trenutku u Bosni i Hercegovini i čiji politički program se ostvaruje. ZAVNOBiH je nastao ne samo na temelju borbe protiv fašističkih okupatora, već i protiv domaćih izdajnika, koji su svoje djelovanje temeljili na nacionalističkim ideologijama. Ideje ZAVNOBIH-a je dominantno formulisala Komunistička partija Jugoslavije, koja je bila opštejugoslovenska partija, kojoj je svaki nacionalizam bio stran. Kasnije je ona razvila ideje ZAVNOBiH-a. Zato je bilo moguće da jedno multietničko društvo funkcioniše na osnovu ravnopravnosti tri naroda.

Danas je funkcionisanje multietničkog društva „nategnuto“, samo društvo je duboko podijeljeno, a država funkcioniše zahvaljujući mnogobrojnim ustavnim mehanizmima koji treba da spriječe nacionalno preglasavanje. S te strane, u Bosni i Hercegovini nema ZAVNOBiH-a ni u tragovima. Jedina sličnost današnje Bosne i Hercegovine sa ZAVNOBiH-ovskom je u njenoj teritoriji i generalnoj nacionalnoj strukturi stanovništva, barem na državnom nivou, pošto su svi dijelovi teritorije temeljno izmijenili nacionalnu strukturu.

ZAVNOBiH, naravno, treba obilježavati. On je počivao na nekoliko neprolaznih ideja, koje su danas vrlo aktuelne. Prva ideja je da Bosna i Hercegovina može i treba da postoji kao multietničko društvo i država. Druga ideja je da je Bosna i Hercegovina, sama za sebe, suviše mala i slaba, da bi mogla razvijati progresivne i demokratske odnose bez oslonca na druge jugoslovenske narode i države. Otud potreba prijateljske i bratske saradnje sa drugim jugoslovenskim državama, koja postepeno treba da preraste u čvršće veze – političke, ekonomske, kulturne i državnopravne. Treća ideja je ideja nacionalne ravnopravnosti, stvarne, a ne one koja mora da bude čuvana od strane bilo koga i poduprta mnogobrojnim ustavnim mehanizmima. Da bi to bilo moguće, potrebna je pobjeda nad nacionalizmom, koji, dokle god je dominantna ideologija, predstavlja prijetnju ne samo za opstanak Bosne i Hercegovine kao države već i za dobrobit najvećeg broja njenih građana. Četvrta ideja je ideja socijalne pravde. Društvo zasnovano na kapitalističkim principima, pogotovo ako se radi o neoliberalnom kapitalizmu, ne može dovesti do sloma nacionalizma, jer političke elite, da bi opstale sa svojim kapitalističkim programima, moraju da „hrane“ građane nacionalizmom, kad već ne mogu hljebom, čime jačaju svoj legitimitet. Da bismo došli do društva socijalne pravde, potrebno je prevazići etničke i entitetske linije podjele. Čini se da je čovjek najsigurniji dok ne pređe tu granicu, dok se nalazi u svojoj „prirodnoj“ grupi – naciji. U stvarnosti, tada su najsigurnije političke elite, jer samo tada mogu manipulisati svojim sunarodnicima. Socijalna pravda može biti ostvarena samo onda kada se za nju zajedno bore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i svi drugi građani, nezavisno od svoje nacionalne pripadnosti, jer socijalna pravda ne poznaje nacije i entitete. Ona poznaje samo klasne razlike koje treba prevazići.

 

(buka.com)

Komentari