Piše: Hamid Deronjić

Izborna obećanja, bez obzira na kongresne dokumente, ono su na čemu će javnost testirati rezultate SDA i njenog novog predsjednika.

Bakir Izetbegović je, očekivano, novi predsjednik Stranke demokratske akcije.

Nadmoćna volja stranačke baze, potvrđena na 6. kongresu, samo je pratila podršku birača koju je Izetbegović dobio za člana Predsjedništva BiH na općim izborima. A upravo izborna obećanja, bez obzira na kongresne dokumente, ono su na čemu će javnost testirati rezultate SDA i njenog novog predsjednika.

Pritom će Izetbegoviću najmanja smetnja biti činjenica da je i na funkciji predsjednika stranke i člana Predsjedništva BiH. Prigovori da nije dobro da se u jednoj političkoj ličnosti sjedine funkcije “predsjednika države” i predsjednika stranke mogu biti na mjestu. Ali negdje drugo, ili u Bosni u neka druga vremena. Radovan Karadžić je bio predsjednik stranke, ali nije bio u Predsjedništvu BiH. Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik nikad nije ni pomislio da se kandidira za člana Predsjedništva. Kad bi se po njima sudilo, zaključilo bi se da su predsjednici stranaka koji nisu bili i “predsjednici države” najviše radili protiv države. Naravno, zamjerke trećem predsjedniku SDA više ciljaju na ime, nego na funkcije. Isti oni koji danas Izetbegovića uče demokratiji nisu ni sličnu lekciju održali dr. Harisu Silajdžiću. A, recimo, Zlatku Lagumdžiji se svojevremno prigovaralo zašto se kao predsjednik SDP-a ne kandidira za člana Predsjedništva.

Dodik živi od destabilizacije

Veće prepreke na putu reformi mogle bi izazvati smišljene Dodikove provokacije. Toga bi morali biti svijesni svi koji kritiziraju “mlake” reakcije predsjednika SDA na Dodikovu samovolju u RS-u, od koje pate povratnici. Ne treba sumnjati u dobre namjere onih koji vjeruju da predsjedniku RS-a treba pokazati zube, ali realno to predstavlja amatersko sekundiranje Dodiku. Jer, on sve što radi i radi samo zato da otvori politički sukob koji bi vlast iscrpljivao u retoričkim borbama za prava naroda i entiteta. Predsjednik SNSD-a i čeka napad kako bi imao razlog da, braneći, navodno, RS od Sarajeva, brani svoju vlast u tom entitetu. On živi od destabilizacije.

Ni obećanje o 100.000 radnih mjesta za dva mandata ne bi trebalo da brine Bakira Izetbegovića. Ako se zaposli “samo” 77.777 građana, desilo bi se dosad neviđno ispunjenje predizbornog obećanja.

Pravi problem za provođenje reformi i ostvarenje izbornih obećanja javlja se tamo gdje SDA nije, praktično, ni imala mogućnost izbora. Fluidnost jednog od federalnih koalicionih partnera prijeti da se s reformama završi prije nego se i počne. Malo kome je jasno šta predstavnici Demokratske fronte u vlasti, zapravo, hoće. Ako ne znaju da to što traže neće proći kod HDZ-a, onda su zalutali u vlast. Ako znaju, onda oni rade na rušenju vlasti, a time, paradoksalno, rade u korist HDZ-a, koji bi rado zamijenio postojeću koaliciju.

Sva su predizborna obećanja naših političara uvjetovana, jer njihovo ispunjenje zavisi od izbornih obećanja koalicionih partnera, a ona su, osim na deklarativnom nivou, najčešće suprotna. Još dok govore znate da obmanjuju, jer ostvarenje onoga što se govori ne zavisi samo od govornika. Veći lažljivci su samo oni koji s vlasti padnu u opoziciju, kad propalice glume učitelje. Prigovori kako nova vlast nema nikakvog programa i strategije važe i za sve ranije koalicije. Ako su nekad i postojali programski dokumenti, kao što je bila SDP-ova “platforma”, koalicije nisu krizirale zbog onog što na papiru piše, već zbog onoga što na njemu ne piše. Apstraktna saglasnost se raspadala na konkretnim multipliciranim interesima.

Posljednji koji je imao “državnu startegiju” bio je visoki predstavnik Paddy Ashdown. Njegove nametnute odluke bile su prisilno vezivno tkivo vlasti i motor iznuđenih reformi. Prepuštanjem države u ruke lokalnih političara otvorio se sav ponor koji postoji između potencijalnih koalicionih partnera. I ključno pitanje nije, ili barem ne bi trebalo da bude, kako dotući partnera u vlasti, nego kako premostiti ponore razlika između, uglavnom, zadatih koalicionih partnera. Tu je odgovor i na pitanje zašto se “popušta” neizbježnom HDZ-u.

Izetbegović je prvi put imao kakvu-takvu mogućnost izbora i, između Dodikovog separatizma i politike reformi, izabrao je Savez za promjene. Odlučio se za koaliciju sa srpskim političkim strankama koje su konačno shvatile da se stanje u RS-u ne može popraviti ako se ne poboljša stanje u cijeloj Bosni. To je dosad najznačajniji pokušaj promjene političkih (i nacionalnih) odnosa u državi. Izetbegovićeva odluka prevazilazi buđava mišljenja iz fioka. Prepušta im da i dalje samozadovoljno javnost teroriziraju stereotipima da svi naši političari i ne žele, u stvari, u Evropu, jer im ovo stanje odgovara i jer ih sve, tobože, pred Evropom čeka “Sanaderova sudbina”?!

Prilika kakvu više nećemo imati

Koaliranjem sa strankama iz RS-a, s kojima postoji barem šansa za dogovor u sprovođenju reformi neophodnih za evropske integracije, predsjednik SDA nije ostao samo na retoričkom zalaganju za Bosnu u Evropi. Za usporavanje evropskog puta i ostajanje na politikama podjela najbolji partner bio bi Dodik.

Biranjem Saveza za promjene u državnu koaliciju pružena je šansa reformama, ali ne zavisi samo od Izetbegovića i SDA hoće li se mogućnost dogovora i iskoristiti. Kome je država na prvom mjestu, taj ne bi trebao dopustiti da nadzorni odbori bilo kojeg preduzeća dovedu u pitanje koaliciju na federalnom, a potom i na državnom nivou. Gigantizacijom sopstvene uloge u vlasti možda se i može u dva, tri preduzeća zavesti takva pravda da se napravi “pariška komuna”, ali je država mnogo više od “Aluminija” ili telekoma. Ako se izgubi iz vida cjelina, onda će neke nove vlasti, s obaveznim HDZ-om, srušiti i ono što se promijenilo u detalju.

Nismo, srećom, u 92., ali je Bakir Izetbegović i zvanično preuzeo stranku u prijelomnim godinama za Bosnu. Predsjednik SDA je napravio iskorak iz matrice političkih i nacionalnih sukobljavanja u trenutku kad je Evropa pružila Bosni priliku kakvu, kažu, više neće imati. Ta prilika je u neposrednoj vezi sa očuvanjem koalicije sa Savezom za promjene, kao šansom za državu koja se ne smije propustiti. A propustit će se bude li se i dalje destabilizirala federalna koalicija, pa se poslije nadzornih odbora posije novo sjeme razdora.

Samo po sebi se razumije da bez stabilne vlasti nema reformi. Pitanje je samo hoće li aktuelna federalna vlast položiti ispit zrelosti i zauzdati samoživost koalicionih partnera koji su komotniju poziciju u vlasti već osigurali planiranim povlačenjem na rezervne položaje ujedinjenog SDP-a? Ili će Bakir Izetbegović i SDA mandat trošiti na posredovanje među zavađenim koalicionim partnerima koji, očito, zavedeni “varljivim pobjedama” vode rat za neke “svoje” reforme.

(Faktor.ba)

Komentari