Piše: Jusuf Trbić

Da li je Dejtonski mirovni sporazum dar s neba ili omča oko vrata? Ili je nastavak rata drugim sredstvima, kako kaže fra Ivo Marković? I treba li ga mijenjati i dograđivati ili on, u cjelini, mora biti zamijenjen nečim novim? To su pitanja na koja nema odgovora, evo već dvije decenije.

Sporazum bez budućnosti 

           Brojne rasprave povodom dvadesetogodišnjice potpisivanja pokazuju da BiH, praktično, nije napravila ni jedan ozbiljniji korak od daleke 1995. godine do danas. Na stolu su isti problemi koji su nas zaokupljali i tada : opstanak države i njena unutrašnja organizacija, povratak protjeranih, međuetnički odnosi, reforma Ustava, odnosi sa susjednim državama. Ništa od toga nije riješeno do danas, jer je u sam sporazum ugrađena nemogućnost svake ozbiljnije izmjene, pa stalni pozivi međunarodnih tutora domaćim političarima da konačno krenu u reforme zvuče kao savjet trkaču, kome su olovnim lancima ti isti tutori vezali noge, pa mu kažu : “ Sad je sve do tebe.” Jer, i oni znaju ono što znamo i mi.

Prvo : ustav može mijenjati samo onaj ko ga je i donio, a građani BiH nisu sami ni napravili, ni usvojili svoj Ustav. Promjena je teoretski moguća u Parlamentu BiH, dvotrećinskom većinom, ali u praksi to se čini nemogućom misijom. Drugo : u donošenju bosanskog Ustava učestvovali su i agresori na Bosnu, koji se i danas predstavljaju kao garanti i zaštitnici tog sporazuma, a oni neće nikad dozvoliti da “ u miru izgube ono što su dobili u ratu”. Treće :  tvorci Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, kao njegovog sastavnog dijela, priznali su rezultate agresije, etničkog čišćenja i genocida i, da bi te rezultate sačuvali, zabetonirali su etničku podjelu i ozakonili nepremostive prepreke za dogovornu izmjenu Ustava.  Uz to, u dejtonski Ustav BiH ugrađen je niz odredbi suprotnih međunarodnom pravu, i stavova koje ni jedan političar u svijetu ne bi prihvatio u svojoj državi, a istovremeno je sastavni dio Ustava Evropska konvencija o ljudskim pravima, koja mu je čak i nadređena. Ali, koga briga za to?   I četvrto : nema nikakvih normi političke odgovornosti, nema krivaca za rat i agresiju, nema načina za reintegraciju države, pa čak ni za minimalne pomake u njenom funkcionisanju, nema ni puta ni rokova za reforme bilo koje vrste. Tvorci Dejtona ukinuli su Republiku BiH i priznali Republiku Srpsku, stvorenu genocidom,  definisali etnička plemena kao takozvane konsitutivne narode, razdvojili ih i postavili neprelazne zidove između njih, uveli potpuno asimetrično i nefunkcionalno društveno uređenje, a državu ostavili na milost i nemilost onima koji žele da je ukinu. Pa bi sad bosanskim političarima, takvima kakvi su, prepustili da tu trku istrče vezanih nogu.

Kako god se pogleda, to je logičan nastavak dvoličnog odnosa međunarodne zajednice prema Bosni još od vremena njenog priznanja. I tada su, kao i sad, pljuštale izjave o tome kako vodeće svjetske države  garantuju njen opstanak, pa je BiH priznata i primljena u UN, a onda joj je ukinuto pravo na odbranu, koje ima svaka članica UN-a. Kad ni to nije slomilo mladu bosansku državu, njena  legalna vlast natjerana je da pregovara s Karadžićem i Bobanom, umjesto da pregovara s Miloševićem i Tuđmanom, pa je agresija na BiH pretvorena u unutrašnji sukob. Što je bio siguran put u etničku podjelu i udovoljavanje željama onih koji su htjeli da raskomadaju Bosnu. Sjećamo se kako su proglašene UN-ove zaštićene zone, pa su onda prepuštene zločincima, o čemu možemo čitati i u knjizi Florence Hartmann, koja je ovih dana zatalasala javno mnenje. Sjećamo se igri oko Bosne, Miterana i Akašija, Mekenzija i Karla Bilta, sjećamo se praznih riječi i političkih prepucanja dok je krv tekla potocima, dok je Sarajevo umiralo, dok su  radili punom parom koncentracioni logori, dok su se udarnički punile masovne jame, a stotine hiljada ljudi bježalo od zla, sjećamo se svega toga i gledamo šta se danas dešava u Bosni, posebno u Republici Srpskoj, koja je data u vlasništvo velikosrpskim nacionalistima, kao nagrada za zločin. To je danas nova srpska država, kako to ponavlja i patrijarh Irinej, pravoslavna država u kojoj sve pripada samo jednom narodu i jednoj religiji. Svi drugi, a pogotovo Bošnjaci, tu su nepoželjni elementi. Prema njima se primjenjuje neskriveni aparthejd, njima se negira pravo na postojanje, na zapošljavanje, na jezik, njima se svakoga dana stavlja do znanja gdje im je mjesto, himnom, simbolima, zastavama, krsnim slavama, koje imaju i entitet i sve opštine i gradovi, i sva javna preduzeća i ustanove, od policije do dječijih vrtića, njima se svakoga dana poručuje da im tu nije mjesto, jer tu je sve srpsko, tu je Srbija. U RS-u se slave i veličaju zločini i zločinci, a potpuno ignorišu žrtve, djeca se vaspitavaju u neofašističkom duhu, da mrze Bošnjake i Bosnu, i sve je podređeno nacionalističkoj mitomaniji za koju postoji samo jedan cilj : konačno odvajanje od mrske bosanske države i uklanjanje svega što podsjeća na nju. Čini se da im u tome, pogotovo posljednjih tri-četiri godine, pomažu i mnogi predstavnici međunarodne zajednice, uključujući i OHR. Jer, svi rušiteljski Dodikovi potezi i pozivanje na secesiju nailaze godinama samo na mlake osude i sve se završava izjavama za štampu. A pokušajte javno zatražiti ukidanje srpskog entiteta, ili bar promjenu njegovog imena i karaktera – bio bi to neviđeni skandal koji bi osudili i miševi u predsjedničkim palatama širom svijeta.

 

Kome smeta  Dejton? 

    “Svaki član Ustava sadrži elemente diskriminacije”, kaže banjalučki profesor Miodrag Živanović, i trebalo bi donijeti novi Ustav, u skladu s međunarodnim pravom i pravilima. Ali, to za sad nije ni na vidiku, i nesretna Bosna i dalje stoji u blatu do grla,  a Bosanci šapuću sami sebi : propasti nećemo, ali spasa nam nema. Problem je i to što u BiH svako, a pogotovo oni koji ne žele dobro državi, iz Dejtonskog sporazuma uzima ono što mu se sviđa, a preskače ono što mu se ne sviđa, i na takvo ponašanje nema reakcija.

Jedan od primjera je slavljenje dana kad je potpisan dejtonski sporazum, kao praznika u RS-u, i odbijanje da se slavi 25. novembar, Dan državnosti BiH. Dejtonski sporazum je jasan : dok se ne donese državni zakon o praznicima, važi zakon Republike BiH, po kojem je 25. novembar praznik. Novi državni zakon o praznicima nije usvojen zbog protivljenja RS-a, pa bi, prema Dejtonskom sporazumu, svi morali slaviti po starom zakonu. Vlast RS-a to odbija, navodeći kao razlog upravo to što nije usvojen novi zakon. Ovaj cinizam već godinama nailazi na mlitavu reakciju OHR-a, kojem ne smeta ni ovako očigledno kršenje Dejtona i ruganje Bosni i cijelom svijetu. Ne smeta im ni sistemska diskriminacija koja traje godinama. U Ustavu RS-a u članu 1. stav 4. piše da tri naroda i ostali ravnopravno učestvuju u vršenju vlasti. Za Bošnjake i Hrvate koji žive u RS-u ovo zvuči kao gorka šala. Jer, oni ne samo da ne mogu ni priviriti u vlast, već nemaju ni osnovna ljudska prava, poput prava na posao ili imovinu. Može li se još negdje u svijetu desiti da nikne crkva u tuđoj privatnoj avliji, a vlast neće da je makne ni nakon dvadeset godina? I niko je i ne tjera na to? Može li se desiti da građanin bude protjeran iz svoje kuće, onda se neko, bez odobrenja vlasnika,  u tu kuću useli, nešto dogradi ili popravi ( ili kaže da je to uradio), pa onda traži da mu vlasnik sve to plati. Ako ovaj nema para, oduzima mu se kuća. Gdje se to može desiti da se iz masovnih jama vade ostaci hiljada ubijenih građana, a da niko o tome neće javno ni riječ da kaže? Gdje se može desiti da logoraše iz koncentracionih logora vlast kažnjava zato što su tražili svoja prava, pa im plijeni imovinu, kao opomenu drugima? U kojoj državi vlast ne dozvoljava djeci da u školi uče svoj jezik, u kojem to dijelu svijeta pripadnik jednog od tri zvanično ravnopravna naroda ne može biti rukovodilac, direktor ili šef bilo čega, ne može se čak ni zaposliti u javnim preduzećima i ustanovama, jer ta su prava  rezervisana za one koji su ravnopravniji od drugih? Ima li države na svijetu u kojoj, po Ustavu, građani nemaju pravo ni da biraju, ni da budu birani, jer žive u pogrešnom dijelu zemlje ili pripadaju pogrešnoj etničkoj skupini ( slučaj Sejdić-Finci)?

Previše pitanja da bi bilo kakve izmjene, bilo kakva izmijenjena ustavna rješenja to popravila.

Predsjednik Vlade Srbije ovih dana često govori o pomirenju i prijateljskim odnosima Srba i Bošnjaka, što mnogima lijepo zvuči. A to je, zapravo, modifikovana stara Miloševićeva teza o pravu naroda, a ne republika, na samoopredjelje, i o jedinstvenom srpskom duhovnom prostoru, što je bio temelj za agresiju na Bosnu i Hrvatsku. Hoće li neko konačno da mu kaže da on nije predstavnik Srba, pogotovo ne onih  s druge strane Drine, već samo i isključivo države Srbije, i da samo u njeno ime može govoriti?  Kako bi zvučalo kad bi, recimo, Bakir Izetbegović, počeo da govori o Sandžaku na isti način kao Vučić o RS-u?  Vučić ponavlja kako je Srbija garant Dejtonskog sporazuma, a nije. Potpis Srbije na Dejtonski sporazum dokaz je da se radilo o međudržavnom sukobu, a Srbija je tu pozvana jer je bila  agresor. I srbijanska vlast nema nikakvog prava da uređuje unutrašnje odnose u Bosni i uslovljava bilo šta, a kamoli da određuje može li se u Bosni šta mijenjati, ili ne može.

Krajnje je vrijeme da se međunarodna zajednica odluči : ako je za to da i dalje važi Dejtonski sporazum, onda treba da zahtijeva njegovu dosljednu primjenu i da kazni svako drugačije ponašanje, jer dobar dio tog sporazuma separatisti, jednostavno, neće da poštuju. A ako želi dobro Bosni – neka pokrene mehanizme za donošenje novog Ustava, koji će dokinuti ovu dominaciju entiteta na račun države i vladavinu etno-religijskih plemena umjesto društva građana, ovaj nedovršeni, apsurdni sistem, zasnovan na nepravdi,  nejednakosti i  rezultatima zločina.  Jer, ovako se dalje ne može.

Ovih dana čuli smo neke od bivših svjetskih političara, koji su, kako kažu,  očekivali da će se za desetak godina dogoditi konačna podjela Bosne i pripajanje RS Srbiji. Pa kad se to nije dogodilo, pustili su da sve teče kao i do tada, upućujući, s vremena na vrijeme, kritike bosanskim političarima koji, eto, nisu u stanju da izvrše potrebne reforme. Dok se ne dogodi to što očekuju. A vrijeme i dalje teče, Bosna se topi i nestaje, Bošnjaci u Republici Srpskoj umiru, sele se, odlaze u svijet, i za koju godinu neće ih biti ni da pod jedan orah stanu.

Tada više ništa neće značiti ni Dejtonski sporazum, ni sva silna briga bošnjačkih političara sa distance, iz sigurnih i udobnih kabineta, ni sva obećanja brižne međunarodne zajednice. Od svega će ostati prazna brda i ravnice, i uspomena na jednu zemlju koja je bila najljepša na svijetu.

Komentari