Tramp i Putin – tandem za nove dogovorene ratove Moskve i Vašingtona

Piše: Vlastimir Mijović

Jedna pravilnost u smjenivanju američkih predsjednika toliko je izražena da o nekoj slučajnosti ne može biti ni govora. To je cik-cak linija po kojoj se u Bijeloj kući, već 64 godine, izmjenjuju predstavnici Republikanske i Demokratske stranke: osam godina jedni, pa osam godina drugi.

Isključivo na osnovu tog političkog bioritma i statistike prognozirao sam da će Obamu zamijeniti Donald Tramp. Pokazalo se da nisam pogriješio, jednostavno zato što američki establišment dosljedno forsira pomenutu cik-cak liniju.

Od izbora Dvajta Ajzenhauera 1952. godine, otkad je na smjenu, sa po dva uzastopna mandata, Ameriku vodio Demokrata, pa Republikanac, iznimka se dogodila samo jednom, 1980. godine. Tada je, nakon samo jednog mandata Džimija Kartera, u vatru bačen Republikanac, bivši holivudski glumac Ronald Regan. Za to je postojao jedan ogroman razlog: privođenje kraju hladno-ratovskog nadmetanja sa svjetskim komunizmom, odnosno Sovjetskim Savezom.vlastimir mijovic

Za taj posao, koji su decenijama brižno vodili politički, vojni, obavještajni i drugi timovi američke imperije, bio je potreban predsjednik bez jakog političkog pedigrea, koji će vjerno u djelo pretvarati veliki scenarij skrojen u pozadini, tamo gdje stanuje stvarna američka moć. A ko je takvu ulogu mogao obaviti bolje od glumca? Niko, naravno. Stoga se Regan osam godina i nalazio na vrhu američke političke piramide.

Odbir Donalda Trampa za republikanskog kandidata (što je bio ključni trenutak), a potom i njegova pobjeda na izborima, neodoljivo me podsjeća na “slučaj Regan”. Tramp je još manje odmakao od političke i vladarske abecede. No, on već posjeduje ono ključno zbog čega je odabran za tu funkciju: on je kralj nekretnina! U toj vrsti biznisa, koja se cijeni kao vrhunac poslovnog i trgovačkog umijeća, teško da mu ima premca u savremenom svijetu.

Majstor tog profila Americi je prijeko potreban, jer i nju i svijet čeka upravo velika trgovina nekretninama, čitaj: državama i teritorijama! Sirijska i ukrajinska kriza, samo njih da pomenem, ne mogu se dovijeka razvlačiti. U nekom trenutku ispod stola će biti napravljen veliki i konačni pazar.

Biću slobodan da procijenim da će u narednih osam republikanskih godina u Bijeloj kući, koje će vjerovatno u cijelosti na tronu provesti Tramp, Sirija u potpunosti doći pod domet američkog daljinskog upravljača. Zauzvrat će najmanje trećinu Ukrajine, a možda i više, prisvojiti Moskva. Pa će i jedni i drugi, nakon te trgovine o tuđem trošku i na tuđu štetu, zadovoljno da trljaju ruke.

Mislim da smo svjedoci vremena u kojem SAD prave veliki zaokret u svom globalnom ponašanju. U posljednjih četvrt stoljeća, nakon sloma Sovjetskog saveza i evropskog socijalističkog lanca, Vašington je bio neprikosnoveni centar globalne moći, pravi “svjetski policajac”. Ispostavilo se, međutim, da to nije baš laka i zahvalna uloga. Slatko je imati sva prava, ali je teško snositi svu odgovornost.

Američki establišment je to shvatio i već dvije godine, još tokom Obaminog mandata, vodio pripreme za stvaranje adekvatnog globalnog protivnika i kontrolisanog rivaliteta koji će biti politički isplativiji od solo-vladavine.

Dabome da je izbor pao na Rusiju, dovoljno snažnu i ambicioznu da se upusti u vojno-političko poslovanje na svakoj tački zemaljske kugle, ali ipak nedovoljno moćnu da Amerikancima ugrozi primat. Moskva je Vašingtonu protivnik koji se samo može poželjeti, neprijatelj koji je, u suštini, partner u nadzoru i komandovanju kompletnom planetom. Uočavam to i u prvoj Trampovoj pobjedničkoj izjavi: Tražit ćemo partnerstva, a ne sukobe!

U pravu su oni koji sa Trampom očekuju poveliku međunarodnu gužvu. U najmanje četiri naredne godine on će, sa Vladimirom Putinom, činiti snažni tandem koji će voditi niz dogovorenih ratova između Moskve i Vašingtona, u kojim će, dabome, oni i razmazivati kajmak po svom hljebu. Rusija je zadovoljna sa, recimo, četvrtinom plijena, uvažavajući snagu Amerike kojoj moraju pripasti tri četvrtine. Dodatni dobitak za Vašington je što će tim ustupcima ohladiti Moskvu od paktiranja sa Teheranom i Pekingom. Moguće stvaranje čvrstog saveza Rusije, Kine i Irana inače je najgora noćna mora Sjedinjenih Država.

Naravno da su s ovakvim nagovještajima budućnosti zabrinuti oni kojim će u narednim događajima pripasti tanji kraj užeta. To su, prije svih, zemlje u kojim se već vodi ono što mnogi nazivaju Trećim svjetskim ratom.

Razočarani su i oni svjetski igrači čiji će upliv na međunarodna zbivanja svakako da opadne. U prvom redu je to Evropska unija, koja je i iznutra destabilizovana, a kojoj, jačanjem uloge Moskve, slijedi dodatni pad globalnih političkih akcija. Štaviše, osim što će evropske zemlje ponovo da potpadnu pod veliki utjecaj Amerike, i Rusija će postati globalno značajnija od briselske multidržavne tvorevine.

Na početak ove vrste velikih radova nećemo dugo čekati. Tramp će neke jake karte položiti na sto već na početku mandata, dok još Republikanci imaju većinu u američkim parlamentarnim strukturama, kada će njegove inicijative i odluke lako prolaziti kroz Kongres. Drugo, i Obamina administracija već je trasirala put za ono što slijedi, stalnim pokazivanjem respekta (i to pretjeranog) prema Rusiji koja je u svjetskim poslovima vidno podigla glavu.

Donald Tramp će biti u epicentru sve konfliktnije međunarodne geopolitike, u kojoj američki kartografi imaju štošta za prekrajanje. No, nije on taj koji će tu politiku birati. Ona je odabrala njega, već je koncipirana i spremna da, predvođena “kraljem nekretnina”, krene u važan pohod. Za to što je smislila stvarna, zakulisna američka vlada, Tramp je samo izvođač radova.

Sve zemlje u kojim je grunt imalo sporan, dobile su razloge za veći oprez i brigu. Među njima smo svakako i mi, država u kojoj je jedan njen entitet “fundamentalno odbacio suverenitet BiH”, kako na dan Trampovog izbora u Njujorku reče naš međunarodni guverner Valentin Incko.

 

(fokus.ba)

Komentari