Piše: Emir Imamović

“Mi ćemo u miru gledati da rešavamo naše probleme. Poštujemo integritet Bosne i Hercegovine i ni jednog sekunda nismo ni jednu ružnu reč uputili Bošnjacima, niti ćemo to da učinimo”, promrmljao je premijer Srbije, Aleksandar Vučić, nakon sastanka s Miloradom Dodikom, održanog u roku odmah, a povodom izjave predsjednika Vlade Republike Turske, Redžepa Tajipa Erdogana, koji je na nekom predizbornom skupu kazao kako će „svako ko dirne Bošnjake, protiv sebe imati sto miliona Turaka“.

Ispostavilo se, većom brzinom od one kojom je predsjednik Republike Srspke otišao u Beograd, da su i Dodik Vučić i njima priključeni šef diplomatije Srbije, Ivica Dačić, džaba krečili. Redžep Tajip Erdogan, jednostavno, nije rekao kako će „svako ko dirne Bošnjake, protiv sebe imati sto miliona Turaka“. Dobro, Dodik ne vjeruje da nije, ali to fakat nije bitno: posljednja osoba koja predsjednika RS-a shvata ozbiljno je predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata i obrnuto, pa se to ne računa.

Pitanje je, međutim, šta bi bilo da je Erdogan zaista kazao kako će „svako ko dirne Bošnjake, protiv sebe imati sto miliona Turaka“?Odgovor ovisi o adresi na koju je prijetnja upućena, kao i o tome koliko je, recimo tako, prijetnja utemeljena u okolini te adrese. Evo, primjera radi, da je turski premijer zaprijetio Crnoj Gori, iz kabinetaMila Đukanovića bi ga lijepo, samo diplomatskim jezikom, pitali koji mu je, ali tačno.  Ko ne razumije zašto, neka uporedi položaj Bošnjaka u Podgorici i Bijelom Polju, s položajem Bošnjaka uBanjoj Luci i, recimo, Doboju.

Da, dakle, nije izmišljena, Erdoganova prijetnja stotinom miliona Turaka, bila bi tek reakcija na „diranje Bošnjaka“ kao prihvatljiv oblik društvenog ponašanja i političkog djelovanja i to je – ili bi trebao biti – daleko veći problem i za Bosnu i Hercegovinu i za Republiku Srpsku u njoj i za Srbiju koja, kako kaže Vučić, „poštuje integritet Bosne i Hercegovine“. Nije, naime, razlog za paniku u onome što uopće nije rečeno, već što u toj izmišljotini, kao u svakoj dobro sročenoj laži, ima djelić istine. Odnosno, sve i da je Erdogan rekao to što mu se pripisuje, ispao bi, blago rečeno, problematičan, ali to ne bi značilo kako je položaj Bošnjaka u Republici Srpskoj bolji od, u najboljem slučaju, lošeg. Jednostavnije kazano, uz isto značenje, reakcije na položaj Bošnjaka u RS-u, posljedica su ničega drugog do položaja Bošnjaka u RS-u i njih, te reakcije, ozbiljnim čini prvo uzrok, pa tek onda strah od teško mogućih posljedica.

Turska se posljednjih godina, naročito ovih Erdoganovih, Bosnom i Hercegovinom bavi koliko često, toliko i krivo, dok njene diplomate, baš kao i dobar dio bošnjačkih zvaničnika emocionalno bližih Ankarinego Tuzli, ne pokazuju niti najmanje brige za posljedice općenito iritantne, poprilično nekorisne, ali zato za unutarnje odnose u BiH problematične, procvale ljubavi. Da se Erdogan u Sarajevu ne osjeća kao kod svoje kuće, a Bakir Izetbegović u Ankari kao da nije u gostima, konstrukcija o stotinu miliona Turaka zabrinutih za Bošnjake bi se raspala prije nego bi nastala.

Izmišljenu prijetnju stvarnom, a sve krajnje, baš krajnje uvjetno rečeno – jer neće nikada Turska ozbiljno intervenirati u BiH, niti će svoj međunarodni položaj i interese podrediti bošnjačkim, ma koliko se ponekad čini drugačije – neće učiniti to što bi Beograd opet mogao neku „ružnu reč“ uputiti Bošnjacima, već što takve riječi i djela imaju kontinuitet u politici RS-a, bez obzira na to je li riječ o onoj Karadžićevoj ili ovoj Dodikovoj. Forme su, naravno drugačije, broj žrtava daleko, daleko manji, ali je suština – ista. Ničim se, uostalom, od dvije hiljade i šeste godine, Milorad Dodik i nije bavio, nego sustavnim pljačkanjem Srba i redovnim „diranjem Bošnjaka“.Primjera za jedno i drugo je toliko, da su postali opća mjesta.

I turkofobija i turkofilija u BiH, tek su dva različita kraja iste krive linije, s, manje ili više, a najčešće jednako, štete po odnose među ovdašnjim narodima, uvijek spremnim preći s laži na djela koja će kasnije biti opravdanje za nove izmišljotine. U tom neprestanom kruženju, činjenice kontinuirano stradaju, pa je tako ovoga puta postalo bitno je li ili ne Erdogan rekao nešto što je, inače i u diplomatskoj, međudržavnoj komunikaciji neprihvatljivo – a potvrđeno je da nije – umjesto da bitnim ostane položaj Bošnjaka u Republici Srpskoj.

Da se, dakle, ono Bošnjaka u RS-u ne smatra statističkom greškom koju valja otkloniti, niti bi postojao razlog da se RS-u, istina uzalud, prijeti iz Sarajeva ili od već nekuda, niti bi nekome, iole razumnom, palo na pamet da prijetnje izmišlja, ma koliko laži bile dobro došle u predizborni vakat.

Jednako tako, poštivanje integriteta Bosne i Hercegovine se ne manifestira time što se o jednom njenom narodu ne govore „ružne reči“, već što se ne stavlja u službu onih kod kojih je teško reći šta je ružnije – riječi ili djela; kao što su i Vučić i Dačić učinili prihvativši uloge u predstavi Milorada Dodika, pobjegavši usput i na kratko od rješavanja svojih, u proizvodnju naših problema.

 

(Radiosarajevo.ba)

Komentari