Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došao Mujo na biro za zapošljavanje, pa veli službenici na šalteru kako traži neki posao, bilo koji.  “Baš imate sreće”, odgovorila mu gospođa, “evo taman nam se otvorilo slobodno mjesto u Upravnom odboru Agencije za visoko obrazovanje BiH!”  “Stvarno?!”, obradovao se Mujo. “Stvarno”, potvrdila službenica, “imali biste platu od pet hiljada maraka, službeni mobitel, vozača i sekretaricu.”  “Ne mogu da vjerujem”, poskakivao je Mujo od sreće, “a šta ću morati da radim?” “Ništa, samo dva-tri puta godišnje da se pojavite na sastanku Odbora, i tu i tamo o trošku Agencije otputujete na kakav seminar na Tajland”, nastavila je gospođa iza šaltera. “Eh, u vezi toga, da ne zaboravim: prostitutke u inostranstvu Agencija vam prvu godinu participira pedeset posto, ali zato pokriva pune dnevnice, putne troškove, hotel, masažu i naknadu za odvojeni život.” “Čekajte, vi to mene zajebavate?”, pogledao je Mujo malo kao i nepovjerljivo. “Gospodine dragi”, umorno će na to službenica, “prvi ste počeli.”

Dobro, to je barem bio vic. Nije, međutim, bio vic kad su iz Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH zvali profesora banjalučkog fakulteta Nikolu Poplašena da mu jave kako ga je njihovo povjerenstvo imenovalo za člana Upravnog odbora za razvoj visokog obrazovanja BiH. “Baš nemate sreće”, odgovorio im profesor Poplašen, “ja vam, naime, baš i ne priznajem ni BiH, ni Parlamentarnu skupštinu.” “Stvarno?”, iznenadili se u Domu naroda.

“Stvarno”, potvrdio Nikola, “pa ja sam još prije dvadesetak godina, kao predsjednik Republike Srpske, govorio kako će za dvadeset godina granica Srpske i Federacije biti državna granica, a granice između Srpske i Srbije uopšte neće biti! Za to sam se, uostalom, i borio među Šešeljevim četnicima.” “Ne možemo da vjerujemo!”, šokirali se u Domu naroda, “vi ste se bili predsjednik Srpske? I četnik!?” “Četnik?!”, nasmijao se Nikola. “Pa ja sam četnički vojvoda!” “Čekajte, vi to nas zajebavate?”, pogledali ga u Domu malo kao i nepovjerljivo. “Gospodo draga”, umorno će na to Nikola, “prvi ste počeli.”

“Ali, mi se nismo zajebavali”, povjerili se oni na kraju.

“Nisam ni ja”, veselo je zaključio vojvoda Nikola.

Nije, eto, bio vic kad je povjerenstvo Doma naroda – sastavljeno, uzgred i od članova SDA i od članova Demokratske fronte – za člana Upravnog odbora Agencije za razvoj visokog obrazovanja imenovalo bivšeg predsjednika Republike Srpske, savjetnika Radovana Karadžića, svjedoka obrane Momčila Krajišnika i ponosnog Šešeljevog četničkog vojvodu. Nije bio vic, pa nije ni bilo smiješno.

Tužno je, jašta je nego tužno, kad gordi vojvoda, što je kao novoizabrani radikalski predsjednik Srpske prije dvadesetak godina, jaja natečenih od samopouzdanja i srpstva govorio kako “nikad nije odustao od globalnih programskih političkih i istorijskih ciljeva srpskog naroda i Srpske radikalne stranke, i od budućnosti Republike Srpske u jedinstvu sa Srbijom, pri čemu bi granica sa Federacijom postala državna granica, a granica prema Srbiji bila izbrisana” – objašnjavajući kako “neki politički ili istorijski ciljevi mogu biti ostvareni za pet, deset ili dvadeset godina” – danas, eto, rečenih “pet, deset ili dvadeset godina” kasnije, za jebenih par hiljada maraka naknade šupački podvija rep i – poplašen valjda od budućnosti Srpske – smežuranih jaja sjeda u kancelariju nekakve bosanskohercegovačke državne agencije. O jebem te, budućnosti slavne Republike Srpske i Srbijo bez granica, jebem pride i istorijske ciljeve srpskog naroda sve do jednoga: kad su mu takvi četnički vojvode, kakvi su mu tek četnici?

Tužno je to, jašta je nego tužno kad tako u Upravni odbor Agencije za razvoj visokog obrazovanja sjeda, eto, profesor i intelektualac koji je onomad kao svjedok na haškom suđenju Radovanu Karadžiću časnom sudu mrtav-hladan stručno objašnjavao kako to što je slavni Jovan Cvijić srpski narod antropološki objašnjavao kao “violentan” ne znači da su Srbi “nasilni”, već da riječ “violentan” označava “nekoga tko ne trpi nepravdu”. I koji je jednako stručno, valjda po Cvijiću, svoju već slavnu fotografiju iz ljeta devedeset druge – u crnoj uniformi, sa šajkačom, kokardom, kamom i kalašnjikovom – haškom tužilaštvu antropološki objasnio kao “tradicionalnu nošnju koju su Srbi u devetnaestom stoljeću nosili u svečanim prilikama, na svadbama, vašarima ili pri odlasku u crkvu”.

Šta će kama ili kalašnjikov na vjenčanju, a kamoli u crkvi, tužilac – jasno – ne razumije, jer on ne razumije violentne i poplašene Srbe: nije, na koncu, pojma imao ni da su oni izmislili jurišnu automatsku pušku, i to još u devetnaestom vijeku – dok se Jevropa još zajebavala puneći kremenjače – a kamoli da su je izmislili za svadbe i crkvu. Shvativši valjda u neka historijska doba da je šenlučenje kamama i bacanje noževa u vazduh malo i opasno.

Tužna je, eto, sudbina slavnog četničkog vojvode Nikole Poplašena, tužna je i sudbina visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, ali najtužnija je – jašta je nego najtužnija – sudbina Bosne i Hercegovine, koja je došla dotle da partijski kadar zaposlen u državnoj birokraciji, da bi mu se kompetencije dovele u pitanje, mora biti barem ratni četnički vojvoda, glavom, bradom, kamom i kalašnjikovom.

Svih ovih godina podizana je ta ljestvica, od nepismenih seoskih kabadahija i obiteljskih siledžija do mahalskih mafijaša i ozbiljnih kriminalaca, da bi već danas, eto, prolazilo sve ispod čina četničkog vojvode. Već sutra, jasno, naviknut ćemo se i na njih, sjedit će u kakvoj agenciji za visoko obrazovanje četnički vojvode, ratnici džihada i ustaški bojovnici, sve dok im stroga Bosna i Hercegovina ne ukine i tu, posljednju birokratsku prepreku – potvrdu o nekažnjavanju suda u Haagu.

A novine objave šokantno otkriće kako je novoimenovani član Upravnog odbora Agencije za razvoj visokog obrazovanja BiH falsificirao biografiju, i kako nikad u životu nikoga nije ubio.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari