Piše: Jusuf Trbić
Pisci su dobrovoljni izgnanici. Dok svi ostali žive svoje svakodnevne živote, pisac se zatvara u kutiju od snova, stvarajući svoju sopstvenu stvarnost, svoju sopstvenu geografiju, gradeći zasebni svijet u sebi. Moris Blanšo je rekao: “ Ko piše, jeste u izgnanstvu pisanja : tamo je njegova domovina gdje on nije prorok.” Za tu vrstu izgnanstva čovjek ne mora ni izaći iz svoje kuće.
Postoji i druga vrsta književnih izgnanika : to su oni koji su zaista izbačeni iz svojih života, poput drevnog Anaksagore ili slavnog Rimljanina Ovidija. Oni su, po kazni, bili protjerani iz svojih voljenih gradova, pa su svojim pisanjem, sagradili iznova neprežaljeni zavičaj, onakav kakav je nekad bio. I Plutarh je zapisao riječi rimskog ratnika, koji je, u daljini, sanjao svoj grad : “ Noću, u pustinjskoj zemlji, daleko od Rima, podizao sam šator, i moj šator bio mi je Rim.” Takav je i Osman Arnautović. Kad ga je džehenemski vakat protjerao iz zavičaja, kad su se srušili i svijet i ljudi koje je poznavao, kad mu se život okrenuo naopako, on nije pao u primamljivu slast dokolice u lijepoj i bogatoj Belgiji, niti se prepustio kukanju za izgubljenim. Osman Arnautović se zagledao u svoju dubinu i našao tamo – pisca. Pa je od riječi i snova ponovo izgradio svoj život i svoj zavičaj, izgradio je čitav grad, i u taj grad, u tu Bijeljinu u oblacima, on se vraća kad god sjedne za pisaći sto. Mirča Elijade je zapisao : “Svaki je izgnanik Odisej na putu za Itaku.”
Mnogo je ljudi prognano iz Bijeljine i Bosne, ali je malo njih uspjelo da sačuva svoj jezik i nađe sebe u pisanju. Strašna tragedija, je, naprosto, natjerala prognanike da zanijeme, kao što se dešavalo i milionima puta u istoriji. Helderlin je u himni “Mnemozina” ( a to je grčka boginja sjećanja), zapisao:
Znak smo bez ikakvog značenja
Neosjetljivi smo na bol i u tuđini
Jezik smo izgubili”
Osman Arnautović je, nekim čudom, jezik pronašao, kao spas, kao način života, kao povratak u zavičaj. I piše takvim intenzitetom, da je to zadivljujuće. Svake godine – novi roman ili zbirka priča, plus dvije antologije bosanskohercegovačke pripovijetke, plus izvanredan prevodilački rad, uz sve svoje redovne poslove i obaveze. Čudo jedno.
Standardna biografija kaže da se rodio 1948. godine u Bijeljini, da je tu završio gimnaziju, a francuski i latinski jezik i književnost na Filozofskom 
fakultetu u Sarajevu. Da je radio kao prevodilac za francuski jezik u Bijeljini, a onda, kad je pobjegao od smrti, i kao profesor u Tuzli. Tu je napisao i udžbenik latinskog jezika za prvi i drugi razred srednje škole, štampan u izdanju sarajevske “Svjetlosti.” Nakon Tuzle, preselio se u Belgiju, gdje radi kao prevodilac.
Onda su krenuli romani : “Katil” 2002. godine ( drugo izdanje 2010.), pa “Kamen na duši “ (2003.), zbirka priča “Tmina svjetlosti” (prevedena na francuski) 2004. godine, pa onda romani “Srebrenica city” (2007.), “Ukleta čaršija “ ( 2008.), “Dosije pataren” (2009), “Skalpel” ( 2011), “Kama i Sutra” ( 2013.), “Justinina tajna” (2014.), dvije antologije bosanskohercegovačke pripovijetke “Priče” (2010.) i “Vrijeme pričom otključano” ( 2011.), a uz sve to i prevodi velikih frankofonskih pisaca i pjesnika, među kojima su i Jacques de Decker, Amelie Nothomb, Liliane Wouters, Michel Lambert, Daniel Pernac… Mnogo, za tako kratak period izbjeglištva.
Nezvanična biografija bi tu dodala još koješta. Osman Arnautović je stari Bijeljinac, sin čuvenog kafandžije Ešefa Ćele, koga su mnogi poznavali i voljeli. I ja sam bio jedan od njih. Ešef je bio čaršijska legenda, omiljen i citiran u bezbroj angedota, nevjerovatno vispren i duhovit čovjek, jedan od ljudi koji su svojoj čaršiji i svom vremenu davali posebnu boju. Njegova kafana, koja je radila do kasno u noć, bila je jedno od bijeljinskih urbanih mitskih mjesta, koja su prerasla sredinu i pročula se na sve četiri strane svijeta. A u tom vulkanu od života Ešef je odhranio i odškolovao djecu za uzor. Osman je bio najstariji od pet sinova, fini, tihi momak, muzičar, prijatelj svima koji su ga poznavali. Da, čaršija ga je voljela, kao i njegovog oca, i zato mu je tako teško palo to što su ga izdali oni u koje je vjerovao. Ali, preživio je, i kako koja godina, sve je življi! Na početku jedne priče on je, kao moto, naveo riječi svoje majke Timke : “ Čovjek je most preko kojeg sve mora da pređe.” A ja bih dodao : sve pređe preko njega, i zgazi ga, kao travu, ali se pravi ljudi uvijek usprave, kad-tad.
Osman Arnautović je uradio ono što je uspjelo malo kome drugom. Ovaj moj skromni tekst je malo priznanje za sve to. A dok sam pisanje završavao, neki čudni stihovi pokucali su mi na vrata s druge strane čela. Lako ih je prepoznati.
KATIL
Osmanu Arnautoviću
On živi onda
Kad mi umiremo
On dolazi
Kad nas više nema
On se smije
Kad naše suze
Iz zemlje procvjetaju
Oduprijeti se katilskom vremenu, životu i ljudima – to je jedino što nas danas može spasiti, što može sačuvati ljudskost u nama. Osman Arnautović čini što je do njega. Ostalo moramo sami.
