(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

 

Nisu Bijeljinci i Janjarci ubijani samo kod svojih kuća. Neki su živjeli u drugim mjestima, neki su se tamo zatekli kad je stigla smrt.

Midhat Čembić je Bijeljinac, koji se nastanio u Brčkom. Radio je tamo i igrao fudbal, mnogi su ga znali po nadimku Čemba. A kad god je mogao, dolazio je u svoj rodni grad, u posjetu majci Raziji, sestri Sadiji i bratu Dževadu. U Brčkom je imao porodicu – ženu Esmu i sina Nedžada. I sve je teklo onako kako treba, dok zlo nije pokucalo na vrata Bijeljine. U strahu za svoje najbliže, Midhat je svakodnevno zvao, pitao kako su, brinuo se za njih. A onda je puklo i u Brčkom. Esma i mali Nedžad pobjegli su su u Gunju, Midhat nije htio. Bio je poznat čovjek, imao je mnogo prijatelja, i nije bilo razloga da se boji. Tako je on mislio.

Uspio je da javi majci da je u Brčkom strašno. Vidio je kad su ubili dva sina starog Bijeljinca Husne Medinića, nekad poznatog fudbalera brčanskog Jedinstva. Bio je šokiran, nije mogao mnogo da priča. I to je njegov posljednji konktak s najbližima.

U njegovu kuću pored rijeke Brke, u blizini centra grada, upali su 3. maja uniformisani ljudi i odveli ga. Nikad se više nije čulo za njega.

Čekali su ga Esma i Nedžad, čekala ga je majka Razija, i svako veče, sve do smrti, 2002. godine, gledala je televiziju, očekujući kad će se pojaviti njen Mido odnekud. Posljednje godine pred smrt bila je nepokretna. Ali još je čekala i nadala se.

A od Midhata Čembića, do dana današnjeg, ni traga, ni glasa.

Njegovu sudbinu podijelio je još jedan stari Bijeljinac u Brčkom. Abdurahmana Puhovca znali su u Bijeljini po nadimku Madan, i po kafani koju je držao u blizini pijace. Kasnije se preselio u Brčko. Kad su Bijeljinci krenuli da «oslobode» Brčko, potražili su i njega. U grupi koja mu je pokucala na vrata 2. maja bio je i Brano Filipović Šumar. Pitao je najprije Abdurahmana gdje mu je sin Selmo, pa je pitao za Kadru Nargalića, pa za njegov golf. Komšije su još čule udarce i jauke.

Posmrtni ostaci Abdurahmana Puhovca nađeni su u blizini Lončara i identifikovani. Ubice još nisu.

………………………………

   Mujo Batanović, sin Ramin (rođen 1956) nestao je u Priboju, dok se o sudbini Omera Batanovića, sina Jusufovog ( rođen 1941) zna da je nastradao u Zvorniku, gdje je i boravio, 26. juna 1992. godine.

Safija Harbaš ( otac otac Safet, rođena 1966) nestala je u Srebrenici u aprilu 1992. godine, a Paša Heljo ( rođena 1928) posljednji puit je viđena u Vlasenici u novembru iste godine.

Edin Husejnović, sin Abdurahmanov ( rođen 1962) ubijen je 2. marta 1993. godine u Doboju. Hajrudin Salkanović, sin Nezira ( rođen 1956) nestao je 1992. godine na putu prema Tuzli, a Muhamedu Salkanoviću, sinu Jusufovom (rođen 1957) izgubio se trag u Loparama 1994. godine.

Salko Ljeskovica odveden je u logor Boljevac kod Zaječara u Srbiji i tu ubijen. Na posmrtnici piše : 14. januara 1995. godine.

Emin Atić ( rođen 1947) sreo je smrt 14. maja 1992. u Loparama, a Ševka Beganović ( 1963) nestala je u septembru 1992. u Kozluku. Mevludin Bešić ( 1943) nestao je u Srebrenici 12. jula 1995.

Kasim Bešlagić, sin Hajrudina ( rođen 1952) nestao je 14. maja 1992. u Doboju, a Nail Bičakčić ( 1926 rođen u Teočaku) nestao je u Vlasenici 2. juna 1992. godine.

Sabita Bilalića ( 1943) i njegove sinove Samira (1968) i Senada (1970) ubili su fašisti u Zvorniku u aprilu 1992. godine.

Hajrudin Dervišević, rođen 1936. u Janjarima, nastradao je u julu 1995. u Potočarima, a Zlata Mujkić ( 1916) u junu 1992. u Koraju. Nedžad Mulahmetović, sin Sulje (rođen 1961.), nestao je u Brčkom 17. juna  te iste  godine. Hasan Nedžibović, sin Jakupa,  rođen 1955. u Atmačićima, stradao je 12. jula 1995. u svom rodnom selu, a Ifet Suljanović, rođen 1935. u Janjarima, ubijen je 12. jula 1955. u Potočarima.

Fatima Tabaković, rođena 1923. u Bijeljini, u poznatoj porodici Hadžibeganovića, nestala je u maju 1992. u Višegradu. U Zvorniku je 9. aprila 1992. ubijen Ismet Ismić, rođen 1937. u Bijeljini, a nakon njega i Hazir Vejzović, sin Muhamedov, rođen 1957. u Teočaku. On je nastradao u julu te iste, 1992. godine.

Senad Ahmić, sin Ahmeta ( rođen 1963) nestao u kod Kladnja 12. jula 1995. godine, a Numo Alić godinu dana ranije u Bosanskoj Krupi. Izet Hadžić, sin Mustafe, rođen 1936. godine, nastradao je u Zvorniku 27. maja 1992.godine, a tu je stradao i Nedžib Halilović, sin Reše, rođen 1940. godine, tri dana kasnije. Smajo Konaković, sin Ibrahima, rođen 1952. godine, nastradao je 5. marta 1994. u Loparama, a Jusuf Osmanović, sin Atifa u Brčkom 1. septembra 1993.  Fadil Osmanović,  sin Ramiza ( 1974) smrt je našao u Olovu 1995.

Zahir Krdžić iz Janje   umro je na granici prema Mađarskoj, u Bačkom Brijegu, 1993. godine.  Bajazit Behluli ( rođen 1952) ubijen je 17. juna 1992. u Zvorniku, Mustafa Đilović ( 1912) 17. jula 1995. u Srebrenici, a Amir Džemaili, sin Jusufov ( rođen 1964) u junu te iste godine, takođe u Zvorniku. U Vlasenici je 15. septembra 1992. nestao Jusuf Gruhonjić  (rođen 1939), a u Zvorniku, 7. aprila 1992. godine, Mensura Hadžiefendić, kći Hašima Gradaščevića ( rođena 1950).  Fata Hrustanpašić, kći Mehmeda Prosičanovića, rođena 1950. godine, ubijena je u Bratuncu, na najsvirepiji način, 25 maja 1992. godine,  zajedno s mužem Esadom i malom kćerkom. Begu Bukvića je odvela policija, najprije u Bijeljinu, pa onda u Zvornik, i tu je ubijen nakon stravične torture, u maju 1992.  Nedžad Korajčević, sin Šahbazov ( 1973) kod Trnova je ubijen  u znak odmazde ( bio na kopanju rovova) 8. februara 1995. Slično su prošli i Husein i Mujo Spahić na Majevici 1994-te, odnosno 1993. godine, kao i Pašaga Velagić, sin Huseinov ( rođen 1959) koji je nastradao 24. marta 1995. godine.

Šemsa Mehmedović, kći Abdulaha ( 1945) nestala je u junu 1992. u Zvorniku, Husein Ramčević ( 1910) ubijen je 11. jula 1995. u Srebrenici, a Ibrahim Ramčević ( 1945) izgubio se u 12. jula 1995. u koloni bjegunaca iz Srebrenice, u blizini Zvornika.

Komentari