(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
(Priča Ismete-Isme Duraković)
«Teško mi je da se sjećam. Kad se sad okrenem, vidim iza sebe vrijeme koje liči na močvaru, i nas kako tonemo u njeno živo blato. Pa kad onda pogledam oko sebe i vidim svoju kuću i avliju, unuke, sina Senada i snahu Merimu, učini mi se kao da je to san, kojem još imam snage da se radujem. Proganjaju me one slike, strah, patnja, smrt koja nam je bila tako bliska i tako nas često obilazila.
Tek što se počelo pucati poginuo je Merimin tečić Feriz Karasuljić. Njegovi roditelji su se krišom dovukli do nas, Merima se tek bila porodila. Čuli smo da su Feriza arkanovci ubili, ali njegovoj majci nismo ništa smjeli reći. To veče je naš život krenuo nizbrdo. Arkanovci su polupali i opljačkali prodavnicu Refika Halilovića. Bila je to prodavnica mješovite robe, pored naše kuće. U mrtvoj tišini čuli su se uzvici, psovke, lomilo se staklo, pucala drvenarija. Mi premrli. Uspjeli smo telefonirati Refiku i reći mu da ne izlazi, ubiće ga. On i žena sakrili su se u kući, ali su arkanovci došli da ih traže. Devet su metaka ispalili u bravu na ulaznim vratima, ali nisu mogli otvoriti. Refik i žena su pobjegli kroz prozor i sakrili se u njivi. Onda su arkanovci otišli u susjedne kuće, istjerivali ljude, maltretirali ih. Ne znam kako su našu kuću preskočili. Ali, za sve nas, za cio komšiluk, bila je to noć straha.
Ujutro saznamo da su ubijeni Majda, Sabit, trojica Komšića, otac i dva sina, Geljo… Amir je teško ranjen. Sve se to desilo tu, pored nas. Činilo mi se da sanjam. Niko ne smije da govori. Hodamo po kući i šapćemo, izvirujemo kroz prozor krišom, pazimo da niko ne primijeti da smo živi.
Ali, valjalo je živjeti. Taman se malo stišalo, počeše da stižu vijesti : svakoga dana po neko nestao, ljude odvode neznano kud, vojnici i policajci upadaju u kuće, strah ispunjava duše. Istjeruju Bošnjake s posla. Mog Senada, starijeg sina, istjerali su iz fabrike «Mladost», ali ga je, srećom, zaposlio kod sebe Goran Živanović. On je mom sinu valjao života, čuvao ga je i štitio, na kraju ga je i izveo iz Bijeljine, nikad mu se ne možemo odužiti.
Tekli su dani kao na pokretnoj traci. Radimo što možemo, u čaršiju ode samo ko mora, pričamo jedni drugima šapatom šta smo čuli da se desilo, i čekamo, ne znam ni ja šta, da nas pobiju ili protjeraju, jer ništa bolje nismo mogli ni dobiti. Noć je donosila užas. Bijeljina je bila ukleti grad. Noću su kružili ulicama naoružani ljudi, upadali u kuće po nekakvom, nama nedokučivom rasporedu, i samo bi se ujutro čulo da nema ovih ili onih. Niko nije smio ništa pitati. Jednom smo dobili i radni raspored, da čistimo novu zgradu kod pijace. Na poslove smo bili raspoređeni svi, čak i moja majka Zumreta Halilović, koja je imala skoro 90 godina, i moja mala unuka Selma od nepune tri godine. Ne znam ni sama koliko puta su nama dolazili, i u uniformama i u civilnom odijelu, da nas istjeraju, ali kuća mala, Senad i Merima s djecom u ljetnoj kuhinji, ja, moja majka, Alija i mlađi sin Semir ovdje. Semir je bio bolestan, razbolio se u vojsci, pa je operisan 1990. godine. Ležao je u kući, i strašno se bojao. Bojao se da ga ne pokupe, čuli smo da odvode sve muškarce, bez obzira na to jesu li zdravi ili bolesni. Strah ga je ubijao, svi smo to vidjeli. Ali, ni na kontrolu ga nismo mogli odvesti. Tek nakon dvije godine Alija je uspio dobiti uputnicu za Beograd, a direktor «Mladosti» obećao je da će poslati auto da odveze Semira u Beograd, jer ga drugačije nisu htjeli pustiti preko granice.
Bio je 20. juli 1994. godine, sjećam se kao da je bilo juče. Ujutro treba da dođu po Semira. Mi zaključali sva vrata, zastrli prozore, da se ne vidi svjetlo, i čekamo. Niko ne može da spava. Čujem da Semir teško diše. Priđem mu, i sjednem pored njega. On pruži ruku i pomiluje me po kosi. Kaže « Je l* da da svog sina nećeš nikad zaboraviti?» Mene suze zgrabile za grlo, ne mogu riječi da progovorim. Dam mu da popije malo soka, pa se sklonim u drugu sobu, da ne vidi da plačem. Uto me Alija zove, kaže : «Ismo, nemoj ulaziti više u sobu, Semir je umro». Ja ne mogu da se maknem, samo stojim u mraku, i osjećam da me mrak sasvim ispunjava.
A bio je policijski sat, niti možemo koga pozvati, niti kome reći šta se desilo. Tako je to bilo.
Ne prođe mnogo, ni mjesec dana, u kuću su nam uselili Vidosavu- Vidu Bukarac, izbjeglicu, stanovala je prije toga negdje u Gvozdevićima. Nju je doveo Žarko Radić, bio je i tad uticajan čovjek. Za nas je počeo pravi pakao. Vida je navalila da nas istjera iz kuće. Prisvojila je sve naše. Svaki dan navije radio, muzika grmi kao da su svatovi, često ode da noći kod brata u Janji, zaključa vrata, a ostavi tu muziku po cijelu noć. Ja je zamolim jednom da to ne radi, meni je sin umro, u žalosti, sam, a i njen muž je poginuo prije šest mjeseci, nema smisla. Vrisnula je na mene : « Majku ti balijsku, meni nije žalost, a ti ćeš ostati i bez ovog drugog sina».
Svaka dva-tri dana dovodila nam je uniformisane ljude da nam prijete, da nas pretresaju. Jedno veče Radić je doveo četvoricu vojnika, jer se Vida žalila da joj ne damo da koristi šporet. A uzela je sve naše, niko nije smio ni jednu riječ da joj kaže. Jedva smo se opravdali. Jednom je došao Zoran, brat Gorana Živanovića, i na vratima zagrlio mog Senada. Vida je odmah otišla da tuži u Komandu i njega i Gorana da pomažu Muslimanima. Ispitivali su i Gorana, i Senad je išao na saslušanje u Komandu, malo je falilo da plati glavom. Tada mu je Žarko Radić rekao da poruči svojima da paze šta rade, jer su još «blizu šljunkare». Tako je rekao. Znali smo tačno šta to znači.
I onda je svemu došao kraj. Bio je ponedeljak, 10. aprila 1995. godine kad su pokupili sve muškarce iz ulice, s njima i Senada i Aliju. Gonili su ih kao stoku, ubacivali u kombi, udarali. U našu kuću su upali Vojkan Đurković i neki Pero, izrazito visok vojnik. Vojkan je pitao Aliju koje je godište. Nije ni slušao kad mu je Alija rekao da je rođen 1933. godine. Samo je podviknuo :» Ponesite pare i pođite!» A meni kaže : « Pozdravi se s mužem, ko zna hoćeš li ga ikad više vidjeti «. Poslije smo čuli da su ih odveli najprije u zatvor kod fabrike «Sava», tu su ih pretukli, pa ih zatim odveli na Majevicu, iza Lopara, na kopanje rovova i sječu šume. A to isto veče Vojkan je doveo neku ženu i dvoje djece i smjestio ih kod nas. Merima i djeca su prešli u moju sobu. Tad mi je rekao : « Nemojte slučajno šta iznijeti iz kuće, otići će vam glava.»
Sutradan oko ponoći došli su po nas. Za cijelo to vrijeme, svake uboge noći, očekivali smo da nam se to desi, a kad su došli, nismo stigli ni da se obučemo. To jutro je Vida opet išla da se žali, jer joj smetaju djeca u «njenoj» kući. Mirza je imao pet, a Selma tri godine, šta su oni mogli da joj smetaju? Nismo stigli ni njih da obučemo. Ja sam samo navukla jaknu preko spavaćice. Upali su kao zvijeri. Psuju, viču : «Imate dvije minute da se spremite!» Cijela ulica je bila blokirana, na sve strane vika, psovke, jauci. Bio je to pravi košmar, činilo mi se da je nekakvo ludilo, poput uragana, sve obuhvatilo, pa nas vuče negdje, a niko ne zna gdje. Nas dvadeset ubacili su u kombi, a Mirka je morala sjesti naprijed, pored vozača, jer nije više bilo mjesta nazad u kombiju. Bile smo same mi žene, djeca i po neki stari čovjek. Kod mosta u blizini fabrike «Mladost», to jest «Panafleksa», istjerali su nas iz kombija i nagurali u kamion. Bilo nas je toliko da nismo mogli disati. S nama su bili i Faik Berberović i Zijada s paralizovanim djetetom. Bilo je strašno. Do pet sati ujutro bili smo u tom kamionu. Ubacili su s nama i Mustafu Hamzića, ne znam gdje su ga pokupili, on je poslije poginuo na Majevici.
Oko pet sati krenuli smo nekuda. Niko ne zna kuda nas vode. Bilo je skoro deset sati kad su nas istovarili u Piperima. Snijeg prolijeće s kišom, vjetar, hladno, a mi bez igdje ičega. Nas pedeset nagurali su u učionicu neke stare škole. Na vratima stoji nepoznat vojnik, Srbijanac, vrti pištolj oko prsta kao kauboj, prijeti, viče, djeca plaču. Mi ostali – ni glasa više nemamo. Usput su nas sve pretresli, sve nam uzeli. Cijepali su haljine da vide da nije šta skriveno u postavi. Popodne dođe Vojkan. On je uzeo pare, a nama kaže da je to za srpsku vojsku. I još veli : « Ako kod koga nađemo još nešto, odmah ćemo ga poslati u Batković.» Doveli su tada i Mehmeda Likića, njegovu ženu Pašu i kćerku Mersiju, svi bijeli k*o kreč. Ispriča nam na brzinu da su mu tražili pare, dvadeset hiljada maraka, ili će mu uzeti unuka, petogodišnjeg Zlatka. Kako su ih pustili da idu s nama– ne znam.
Onda nas istjeraju napolje, pa potjeraju na mjesto razmjene. Mi svi na ivici snage, na nogama ne možemo da stojimo. Ali, valja ići. Dotjerali su nas do mjesta gdje je razapeta žica i na njoj nekakve konzerve, tako mi se učinilo. Objasnili su nam da su to mine, i da ne smijemo zakačiti žicu, jer će eksplodirati. S nama je bila i Huskinca, tako smo je zvali, žena čuvenog bijeljinskog slastičara Huske Osmanovića, starija žena, ne može da prekorači žicu. Jedva je prešla. Al moja majka – nikako. Malo je falilo da svu onu žicu povuče za sobom. Srećom, priđoše nam trojica Srbijanaca, sažalili se. Stavili su majku u ćebe i tako je prenijeli preko one žice. Kad smo svi prešli, Srbi zapucaše. Valjda su se nadali da će im naši uzvratiti, pa nas pobiti. Nastade trka, panika, pada mrak, kiša bije u oči, vjetar ne da oka otvoriti, mi trčimo, vučemo se, bauljamo, gamižemo, puzimo, guramo jedni druge, djeca vrište, žene zapomažu, mrak se kovitla nad nama, šiblje nas udara po licu. Uto oko nas počeše da eksplodiraju granate. Valjda je to bio pozdrav naših dželata, pozdrav na odlasku.
Ne znam kako smo uspjeli stići do Šibošnice. Sjećam se samo da majka nije mogla da hoda, da smo je vukle ja i Merima, djeca zapomažu, puca se, činilo mi se da sve to traje vijekovima. Bila sam potpuno obamrla, noge nisam osjećala, samo me nekakva nepoznata sila vukla naprijed, naprijed prema izlasku iz tunela.
Došla sam sebi tek kad smo došli u selo Nahijevci i žene nam iznijele vode da se umijemo.
Primili su nas kao najrođenije. Iznijeli nam sve što imaju. Ali, mi nismo mogli ni da sjedimo, ni da jedemo, ništa. Samo šutimo i gledamo u prazno. Mene pojede briga : šta li mi je sa Senadom i Alijom?
Ujutrom krenemo pješke u Humce. Sve brdo, klizavo, a desetak kilometara do tamo. Jedva smo stigli. Tamo smo malo predahnuli i oprali se, dali izjave o onome što nam se desilo, a predveče je po nas došao autobus, pa za Tuzlu. A tamo, ko je imao gdje da se smjesti, otišao je. Nas sedam porodica nemamo kud, pa nas odvedu u izbjegličko naselje u Mihatovićima. Hvala im, to je za nas bilo spasenje, ali uslovi nisu bili baš sjajni. Nas deset je bilo smješteno u jedan apartman, tako su ga zvali. Taj se apartman sastojao od dvije sobe tri sa tri, kuhinje i malog hodnika. Okolo sve zagađeno, nema ni drveta ni travke, behara tu nisam niikad vidjela, zimi pada crn snijeg. Tu smo ostali osam godina.
A Senad i Alija su bili na Majevici, kopali rovove. Poslije dva mjeseca došli su po njih ljudi iz «Mladosti», nisu imali nikoga da radi na nekakvim presama, pa došli po Senada. Usput su našli i posao za Aliju, da radi u magacinu, tu mu je mnogo pomogla Svetlana Nastasić, ni njoj ne mogu nikad zahvaliti za ono što je učinila. Poslije nekog vremena Senadu su tetke iz Austrije poslale pare da može da izađe, ali, da nije bilo Gorana Živanovića, pitanje je šta bi s mojim Senadom bilo. Uspio je stići do Mađarske, ali kad je prelazio u Austriju bio je uhapšen i vraćen. Nakon silnih peripetija ipak je stigao do cilja, i tada se prvi put javio. Za Merimu je to bio dan velike sreće i neizmjerne tuge. Senad joj je javio da su joj ubijeni otac i majka, i s njima još tri člana familije. Mir je bio na vidiku, kada su 11. septembra ujutro nađeni ubijeni u svojoj kući, za sofrom, Ajša, Razija, Ćamka i Hamdija Hamzić, a s njima i mladi Isak Mešić zvani Elvir. Svi su ubijeni metkom u potiljak. Nešto prije toga poginuo je na Majevici Husin sin Mustafa, a Huso jeumro od tuge za njim. U njihovu kuću odmah se uselio Vojkanov pulen Dušan Lovro iz Glamoča.
Merima je bila skrhana bolom.
U julu 1996. godine Senad se vratio u Tuzlu. Dobio je prije toga azil u Austriji, ali nije htio da ostane tamo. Poslije ravno godinu dana vidjela sam i mog Aliju. Došao je i on. Nekako smo se opet sredili, mada je Alija strašno patio kad je vidio kako živimo. Ali, ni to malo sreće nije dugo trajalo. Nakon toliko patnji, Alijino srce nije moglo izdržati. Umro je 28. aprila 1998. godine.
Mi smo u Tuzli bili još četiri godine. U Bijeljinu smo se vratili 25. februara 2002. godine, kad su nam ponovo dali našu kuću. Od svega što smo imali ostala je samo Selmina mala lutka.Tu je lutku Selma ponijela kad su nas istjerali, i vratila je opet kući. I ta je lutka sad naša jedina uspomena.
Sad sam, hvala Bogu, opet tu, na svom, sa svojom porodicom. Rane ne mogu nikad zacijeliti, ali, držimo se i ne želimo više nikad nigdje da se selimo. Mi smo ovo naše zalili krvlju i suzama. A ja ne znam da ima jače japije od te. I da ima išta veće od uspomena na ono što smo pretrpjeli i što se ne može i ne smije zaboraviti.»
