Piše: Jusuf Trbić

           Svi pamtimo ulice svog djetinjstva. Pamtimo, dakako, i sokake i meraje, i kvartove, i mahale, i uske prolaze između kuća, ali, ulice su, nekako, bile zvanične, označene vidljivim tablama, podignutim tako da ih svi vide, ulice su unijete u geografske karte grada,  njihovi nazivi su napisani u ličnim i drugim dokumentima. Roditelji su učili djecu, čim progovore, da znaju reći u kojoj ulici stanuju, za slučaj da se, ne daj Bože, izgube ili zalutaju. U školi smo morali izdeklamovati u jednom dahu kad nas ko pita, koja nam je ulica i broj. I tako je u cijelom svijetu, u svakom gradu na zemaljskoj kugli. Samo što je drugima lakše. U drugim gradovima, na primjer u Parizu ili Rimu, nazivi ulica nisu mjenjani vijekovima, pa ih pamte, valjda, i vrapci na granama. Jednom je, u Titovo doba, neka naša delegacija boravila u Italiji, vodali su ih svuda, svašta su vidjeli, ali su bili  istinski zainteresovani samo na jednom mjestu : pred nekakvim malim spomenikom na kojem je bilo uklesano i ime Benita Musolinija. Zar fašista na spomeniku, glasno su se čudili! A ljubazni domaćini im objasne : da je kod nas svaka generacija rušila spomenike i mijenjala imena ulica i trgova koje je zatekla, Italija danas ništa ne bi imala.

Eh, Italija…Lako je tamo naučiti djecu da kažu u kojoj ulici stanuju, kad su u toj istoj ulici, istog imena, stanovali i njihovi djedovi i pradjedovi. Imalo se kad zapamtiti. Kod nas je nešto drugo. Ja  sam se, nakon progonstva, vratio u Bijeljini na početku dvadeset prvog vijeka, a ni petnaest godina kasnije  ne znam koja je koja ulica. Kad me neki došljak upita gdje je ta i ta ulica, ja k*o duduk – pojma nemam. A tražena je ulica, recimo,  odmah iza ćoška, u njoj sam svaki bogovetni dan. Al hajd što ja ne znam, čini mi se da u Bijeljini niko ne zna gdje je šta. A kako će i znati, kad su imena ulicama mijenjali svi koji su to mogli, pa mi stariji ne možemo popamtiti, da nas ubiješ. Civilizovani ljudi vijekovima ne mijenjaju ta imena, jer ne žele nakndano mijenjati istoriju, a kod nas je to svakodnevni, omiljeni sport. Kako se ko dokopa vlasti, umjesto da radi šta pametno, on se prvo baci na prekrajanje prošlosti, kao kad staro odijelo rašiva i sašiva prema svojim novim  proporcijama. I samo oni rijetki, koji se još nepristrasno bave istorijom, znaju šta je nekada bilo.

U turskom periodu Bijeljina je bila izdijeljena na prepoznatljive dijelove : dvije čaršije – stara,  Atik čaršija i nova, Janjica čaršija, i mahale :  Imamović, Mujagić, Musto, Muharemagić, Korunović, Orućević, Selimović, Jukić, Ćorić, Kondžić, Dragić, Pašalić, Hamidović, pa Srpska varoš, Hambar mahala, Pašine bašče, Tombak, Gvozdevići, Dašnica, Bair, Ledinci, Bukreš i Galac. Neka od tih imena ostala su do našeg vremena, ali su promijenjena tokom rata protiv BiH, jer su novim vlastodršcima zvučala suviše “bosanski”. Tako su nestali Selimovići,  Gvozdevići i Pašine bašče.

Kad je 1878. godine došla Austro-Ugarska, započeo je proces evropeizacije, pa je grad Bijeljina podijeljen na 20 rejona, po uzoru na Beč i druge gradove. Prema podacima Muzeja Semberije, ti su rejoni bili :

  1. Račanska ulica,
  2. Od Lakića kafane do Petrovog Polja,
  3. Desna polovina Petrovog Polja,
  4. Lijeva polovina Petrovog Polja,
  5. Od kuće Vase Markovića, pored radnje braće Vasilića, sa cijelom

Drvenom pijacom ( na nekadašnjoj Autobuskoj stanici),

  1. Od Garulje do kuće Stevana Marinkovića,
  2. Od Garulje, na drugu stranu, pored Pošte, kraj hotela Balkan do

Salihbegovića ulice,

  1. Od sinagoge ( danas je to prostor ispred hotela Drina), pored parka,

kroz Galac do Gvozdevića,

  1. Od Vile Bauer, pored kiraethane, obuhvatajući cijelu Žitnu pijacu ispred

Vijećnice, pa pored apoteke Hodovskog, sa ulicom za medresom, pored

kuće Živanovića do Salihbegovića ulice,

  1. Od kuće Dike Vasilića prema groblju,
  2. Od Zelene pijace do kuće Dike Vasilića, sjevernom i južnom stranom

Gradskog parka,

  1. Sav Ciganluk do parka,
  2. Od Žitne pijace, cijela Stara čaršija do Zelene pijace,
  3. Zelena pijaca, pa pored kafane “Zvijezda” do kuće Stevana Marinkovića,
  4. Od kuće Stevana Marinkovića prema klaonicama, sa cijelim područjem

Dašnice,

  1. Pravac od Zelene pijace – Janjica čaršija sa Mitropolitskom ulicom,

pored kuće Riste Mitrinovića, do kuće Đoke Marinkovića,

  1. Od kuće Đoke Miloševića do Zagonske malte,
  2. Od kuće Živanovića, Srpska i Brčanska ulica, do paromlina,
  3. Panića ulica, Galamića sokak sa desnom stranom kanala i
  4. Sela u bijeljinskom srezu.

Tako je bilo u austrougarsko doba.

A kad je završen Prvi svjetski rat, uz mahale i kvartove, i ulice su dobile svoja imena. Kad pogleda taj spisak, čovjek ne može da se otme utisku da je u to vrijeme bilo mnogo manje nacionalne netrpeljivosti i nacionalizma, jer je izvjestan broj ulica nosio imena Bošnjaka. Bila je tu Ulica Avde  Karabegovića, pa Imamovića ulica, Osmana Đikića, Preljubovića ulica, Reisa Čauševića, Salihbegovića, Pašića, Hadžisalihovića, Hamidovića, i Husein-kapetana, kao i Ćorić mahala, a bila je i ulica s nazivom Tekije. Bilo je i “neutralnih” imena : Brčanska, Vilsonova, Vilma, Gvozdevići, Galac, Zeleni trg, Kiptijan mahala, Ledinci, Marvena pijaca, Nova mahala, Tvrtkova ulica, Ciglana, a tu su bile i ulice : Zrinjskog, Ivana Mažuranića i Preradovića.  Ostale ulice su nosile ova imena : Branka Radičevića, Vojvode Stepe, Vojvode Mišića, Varnavina, Dr Arčibalda Rajsa, Đukića mahala, Bogdana Žerajića, Zmaj Jovina, Zeke Buljubaše, Jovana Skerlića, Kralja Aleksandra, Kajmakčalanska, Kneginje Zorke, Kneza Miloša, Kraljice Marije, Knez Ive od Semberije, Miloša Velikog, Nemanjina, Njegoševa, Patrijarha Čarnojevića, Prestolonasljednika Petra, potpukovnika Zagorčića, Svetosavska,  Trg kralja Petra, Trg Nikole Pašića, Filipa Višnjića, Hajduk Veljka, Cara Lazara i Cvijićeva.

 

                                                                          ( nastaviće se)

Komentari