Piše: Jusuf Trbić

Uz mnoge druge boljke, Bošnjaci hronično pate i od nedostatka smisla za organizaciju. Nakon dolaska Turaka oni su se povlačili u svoje poslove i svoj svijet, pili kahvu u avliji i gledali preko tarabe, čekajući da sve to prođe, ako može ikako – bez njih. Došla Austro-Ugarska, oni se još više povukli u sebe, i vireći preko tarabe čekali da izdobri samo od sebe. Kraljevina pod srpskom dinastijom nije za njih baš mnogo marila, a ni oni za nju, ali se našlo i nešto preduzimljivih Bošnjaka, spremnih da rade. Tako je 1903. godine u sarajevskoj kiraethani na Bentbaši održana osnivačka skupština Kulturnog društva “Gajret”, ali interesovanje nije bilo bogzna kakvo. Vidjevši to, književnik Osman Nuri Hadžić je konstatovao da je formiranje Društva možda malo preuranjeno, pa bi skup  trebalo odgoditi, ali se tome usprotivio tadašnji reisu-l-ulema Teufik Abazagić, koji je dobro poznavao mentalitet Bošnjaka. “ Bojim se da bi nam se lijeno bilo ponovo sastajati”, rekao je on.

I tako je “Gajret” formiran, i ubrzo pokazao da se ne može bez organizovanog djelovanja i institucija, a pogotovo bez školovanja mladih, pa je Društvo, kao glavni zadatak preuzelo upravo pomaganje školovanju talentovanih učenika. Osnove organizacije odredio je prvi predsjednik Safvet-beg Bašagić, koji je utemeljio rad na dobrovoljnoj osnovi, što se zadržalo do današnjeg dana.

Ali, Bošnjaci ne bi bili to što jesu, da uskoro, 1924. godine,  nije formirano još jedno slično udruženje – “Narodna uzdanica”, koje je bilo konkurencija “Gajretu”. Ipak, ta su se dva društva spojila u  “Preporod”,  ali tek 1945. godine, da bi već 1949. bilo zabranjeno svako organizovanje na nacionalnoj osnovi, pa je i “Preporod” ugašen. Obnovljen je uoči početka rata.

 

Ubijanje Bosne

   A već s aprilskim danima 1992. godine počeo je genocid nad Bošnjacima i temeljito uništavanje njihove kulture, istorije, tradicije. Srušeno je sve što je na prošlost Bošnjaka podsjećalo, uništene su sve džamije na teritoriji koju su okupirali Karadžićevi fašisti, protjerani ljudi, ubijene uspomene i napisana nova istorija. U Bijeljini je već 1994. godine izašla monografija grada, u kojoj istoričar i direktor Muzeja Semberije Mirko Babić piše i ovo : “ Do nedavno najbrojniji tragovi okupatorske arhitekture  svakako su pripadali muhamedancima, muslimanima – turcima ( malo slovo je Babićevo), tj. poturicama. Jedan dio srpskog naroda morao je tokom viševjekovne okupacije divljih azijatskih hordi da napusti svoju vjeru i skoro isključivo pod nasiljem da prihvati muslimansko krivovjerje i nazovi religiju islam…” Srećom, kaže Babić, “u naše dane veći dio muhamedanaca iselio se iz ovog srpskog kraja u novostvorenu Muslimansko-katoličku federaciju”, i tako su konačno stvoreni uslovi da Bijeljina, “kao iskonski srpski grad”, može slobodno da se razvija, jer su otišli Bošnjaci, Cigani i “razni stranci rimokatoličke vjeroispovijesti”, među kojim su, kako on kaže, najbrojniji bili “jugoslovenski katolici ( pod imenom Hrvati).”

U istoj knjižici Pero Simić tadašnji direktor Radio-Bijeljine i glavni SDS-ov propagandista piše : “Rat u bivšoj Bosni o Hercegovini upravo je i započeo u Bijeljini 1. aprila 1992. godine. Muslimani su na brutalan način, blokadom grada, pokušali srušiti legalnu vlast i zagospodariti Bijeljinom i oduvek srpskom Semberijom. Prosto rečeno, hteli su za dolazeći Bajram da Semberiju podare najvećem islamskom fanatiku Aliji Izetbegoviću.” I za Simića je ubijanje i protjerivanje Bošnjaka, zapravo, “ nacionalno oslobođenje Srpskog naroda”( veliko slovo je njegovo). Sve je nastavljeno masovim falsifikovanjem istorije i epohalnim lažima, pa je svijet okrenut naglavačke : crno je postalo bijelo, nemoral je postao mjera časti, zločinci su postali heroji, a lopovi uzori vrline, laž je postala istina, četnici su se preobukli u antifašiste, a ustanovljeno je, bez sumnje, da su Bošnjaci  ubijali sami sebe i dobrovoljno napuštali kuće, samo da ugode Srbima, da su džamije  pale same, da Karadžićevi Srbi nisu ni mrava zgazili, već su  samo branili svoju novokomponovanu otadžbinu… Vrhunac morbinosti postignut je  posljednjeg dana marta 2012. godine, uz proslavu “Dana oslobođenja Bijeljine”, kad je postavljena  izložba fotografija na kojima su ubijeni bošnjački civili. Ispod tih fotografija piše da su to ubijeni nevini Srbi. Bila je tu čak i najčuvenija fotografija iz rata protiv Bosne, ona na kojoj Arkanov vojnik udara čizmom u glavu mrtvu Tifu Šabanović na trotoaru ispred njene kuće.  Ispod toga piše : “ Ubrzo su pale i druge srpske žrtve, nevini civili”.

U takvoj atmosferi, u takvoj močvari započeo je svoj rad BZK “Preporod” Bijeljina-Janja, u jesen 2003. godine. Danas se može reći da je to bio ne samo herojski čin, već i najveći poduhvat u čitavoj kulturnoj istoriji semberskih Bošnjaka. Te 2003. godine proces povratka je tek započeo, Bošnjaci u RS-u su bili sjenke od ljudi, građani desetog reda, žrtve svakodnevne diskriminacije najgore vrste, bez ikakvih prava, bez glasa, na rubu egzistencije, na ivici jauka. Srpska politika je trujumfalno živjela ostvarenje svog sna, entitet je već bio pretvoren u pravoslavnu državu za jedan narod, jednu religiju, jedno političko opredjeljenje, Bošnjaci su bili samo nužno zlo kojeg se treba osloboditi, ovoga puta na miran način. A oni nisu mogli ni smjeli ni glavu da podignu, ni glasnu riječ da izgovore. U takvom mračnom tunelu, bez i jednog traga svjetlosti, počeo je s radom “Preporod”, na ruševinama države, na razvalinama istorije, u vihoru zaborava, u moru velikosrpske euforije. Ispostavilo se da su i Bošnjaci sami decenijama doprinosili svom porazu. Jer, sve do formiranja “Preporoda”, ni jedan Bošnjak koji je živio u Bijeljini nije objavio ni jednu knjigu, osim dvije knjižice pjesama Mustafe Grabčanovića ( “Bosna” 1938. i “Krajolici moje Semberije” 45 godina kasnije).

Ispostavilo se da su bijeljinski Bošnjaci zaboravili sebe, da  ništa od svoje prošlosti nisu zapisali, da ništa nisu objavili, i da je zločinačka poplava, koja je uništila i posljednje dokaze njihovog postojanja pod ovim nebom, samo dovršila ono što su oni sami davno započeli.

 

                                                                         ( nastaviće se)

Komentari