Piše: Jusuf Trbić

Bijeljina je, dakle, bila generalna proba rata i svojevrsna pokazna vježba,  koja je imala nekoliko ciljeva : da pokaže onima iz svijeta, koji su dali zeleno svjetlo za ratni pohod, kako će se to ubuduće raditi, da bosanskim Srbima pokaže da se može lako ubijati, a da za to niko ne odgovara, a pripadnicima nepoželjnog naroda to je bila poruka – da znaju kako će proći. Bijeljinski  pokolj civila ispunio je sva očekivanja, i Miloševićevi i Karadžićevi jurišnici mogli su slobodno krenuti dalje, po planu koji je, za ovu priliku, prepisan doslovno iz programa četničke komande Draže Mihajlovića iz 1941. godine. Taj se program zvao “Homogena Srbija”, autor je bio Dražin ideolog Stevan Moljević, banjalučki advokat, koji je precizirao glavni ratni cilj : “ da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja, kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena. …Preseljenje i izmena stanovništva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih…” Moljevićev dokument nigdje ne spominje borbu protiv fašizma. A i kako bi, kad je čitav plan zasnovan na tipičnim fašističkim idejama, što se posebno  odnosi na njegovo sprovođenje “ na terenu”. U ljeto 1941. godine četnička komanda je objavila konkretan plan za rješenje “muslimanskog pitanja” : u cilju stvaranja Velike Srbije biće protjerano 2,675.000 Muslimana sa teritorija koje će uzeti Srbi, a  tu će biti naseljeno  1,300.000 Srba, koji će biti  dovedeni. Od Engleza je zatražena pomoć da se Muslimani protjeraju u Tursku, a konačan cilj je obnarodovan krajem te godine : stvaranje etnički čiste Velike Srbije, koja se sastoji od Srbije, Crne Gore, BiH i Vojvodine…”očišćenih od svih nacionalnih manjina i nenarodnih elemenata. Naglašena je potreba za “ čišćenjem muslimanske populacije iz Sandžaka i BiH.”

Rezultat je bio : ubijanje 108.000 Muslimana, koji su, kao narod, procentualno stradali najviše nakon Jevreja.

 

Fašizam u našoj avliji

  Bilo je to, kako se činilo, finale stare nacionalističke ideje o državi za sve Srbe, koja je trajala i rasla još od polovine devetnaestog vijeka, ideje koju je Hitler još davno promovisao. Prvi član programa njegove Nacionalsocijalističke partije, objavljen 1. aprila 1920. godine, glasi : “ Tražimo ujedinjenje svih Nijemaca, sa ciljem formiranja Velike Njemačke, po osnovu prava na samoopredjeljenje naroda.” Drugi član : “ Zahtijevamo ravnopravnost njemačkog naroda pred drugim narodima i poništavanje Versajskog i Sanžermenskog mira” ( Karadžićevi Srbi su “poništili” odluke AVNOJ-a), a treći član : “ Zahtijevamo da se udovolji potrebama njemačkog naroda za novim životnim prostorima, kako bismo prehranili naš naroda.”

Četnici su doslovno prenijeli Hitlerove ideje, a Miloševićev režim samo ih je prepisao i dopunio. Oživjele su stare fašističke ideje o državi samo za jedan narod, o pravima Srba kakva ne mogu imati drugi narodi, o etničkom čišćenju i “humanom” preseljenju naroda, o životnom prostoru koji je potreban Srbima, o ugroženom, a rasno superiornom narodu,  s jedne, i genetski deformisanom narodu, s druge strane. Čuli smo sve stare fašističke parole u novom ruhu :   gdje je pet posto Srba ( nekad Nijemaca), to je Srbija, gdje je grob srpskog  (nekad njemačkog) vojnika,  to je Srbija,  čuli smo pokliče : jedan narod-jedan vođa – jedna država, vidjeli smo vraćanje falsifikovanoj prošlosti, mitovima i istorijskim lažima, a u pripremu rata i ratnih osvajanja uključili su se iz sve snage političari, novinari, akademici, pisci, istoričari, čitava bulumenta novih patriota, koji su udarnički svaku laž pretvarali u istinu. Najvažniji pečat dala je Srpska pravoslavna crkva, koja je zločinački rat definisala kao sveti rat za vjeru i narod, i time unaprijed oslobodila grijeha sve male i velike zločince.

A temelj tog rata bio je zločin, tačnije : etničko čišćenje, što je samo ljepši izraz za genocide.  Čitava ogromna politička, crkvena i medijska mašinerija služila je tome da se taj veliki zločin unaprijed opravda. Otuda i masovno uvjerenje da Srbi imaju pravo da pobiju i rasele druge, jer je to  nacionalni interes, i da zbog toga niko neće odgovarati.“Rat za promenu granica između republika i proterivanje drugih etničkih populacija iniciralo je političko vođstvo Srbije, kao način stvaranje srpske nacionalne države”, pisala je Vesna Pešić. “Hrvatsko vođstvo izabralo je u osnovi sličnu strategiju dolaskom HDZ-a na vlast, koja se ogledala u diskriminaciji i otvorenoj netrpeljivosti prema Srbima u Hrvatskoj  i teritorijalnim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini. Ovu republiku je, prema dogovoru, trebalo podeliti između Srbije i Hrvatske.”

Borisav Jović, prvi do Miloševića, jasno je poručio Hrvatima : “ Vi možete raditi s hrvatskim Srbima što god hoćete, pod uslovom da mi uzmemo 70 posto Bosne, jer je to vekovna srpska zemlja.”

A zašto etničko čišćenje u Bosni i na Kosovu? Odgovor je vrlo jednostavan. Dovoljno je pogledati rezultate popisa iz 1991. godine : na teritorijama koje su željeli Milošević i Karadžić, Srba je bilo jedva 52 posto, pa bi se, bez protjerivanja Bošnjaka i Hrvata iz Bosne i Albanaca s Kosova, ta država vrlo brzo pretvorila u nešto sasvim drugo. Etničko čišćenje je bilo sasvim racionalno, tačnije – jedino moguće rješenje. Sve ostalo je bilo stvar tehnike.

 

Strategija zla

      Komadanje Bosne i stvaranje Velike Srbije počeli su davno prije nego što je zapucalo. Koliko puta smo čuli da su bosanski Srbi krenuli u rat da bi branili Jugoslaviju, a tu državu je, prva od svih njenih republika, napustila upravo Srbija. Novim Ustavom od 28. septembra 1990. godine Srbija je proglasila potpunu svoju samostalnost u odnosu na Jugoslaviju, u političkom, pravnom, administrativnom, vojnom i finansijskom smislu, uključujući i carinsku politiku. U dogovoru sa srbijanskim vođstvom i Slovenija je zatim napustila zajedničku državu, a kad je to učinila i Hrvatska, više nije imalo šta da se brani.

                                                                           ( nastaviće se)

Komentari