BUĐENJE

Na dnu crne krvi u korijenu vida

Mlado jutro u tamnim biljkama spava

Na istoku noći srce košulju skida

Nad usnulim tijelom stražari glava

U njoj ribari zore u mreže love

Duboka čula u koja se ruši mrak

I bršljani svjetla penju se uz snove

Na proplanku niče mladi uspravni zrak

Otvara oči nebo i tvoje ime

Raste ko cvijet na dlanovima zore

Pod očnim kapcima ozeleni more

Iz utrobe vode na leđima plime

Poteku iz tame iz dubokog zlata

Potoci tvojih ruku oko mog vrata

 

 

ELEGIJA

Ima već neko vrijeme kako noć

Lista u tvojim koracima

I jesenju knjigu ispisuju

Tvoji prsti od stakla

Guste riječi obješene o minute

Bez zvuka padaju lijevo i desno

Od uspomena

A naše vojske umiru sretno

Svaka u svom rovu

 

I šta nam je još preostalo

 

Okreni glavu

Otvori vrata i izađi u gluhi dan

Pronađi svoje stvarno lice

U mnoštvu i drži se njega

 

Vidiš varvari su stigli

Oni gužvaju

Naše gradove naše kuće

Naše ogromne živote

Varvare smo željeli i sad su tu

Oni pucaju na nas i krvave naše duše

Na pločniku leže

Naša još mlada tijela

Sa horizonta vise i vjetar ih ljulja

Dok odlaze i vraćaju se

 

Odlaze i vraćaju se

 

 

 

KAD SE ULIJEMO U TIŠINU

Jednom kad beskrajna riječ proguta svemir cio

Počeće naša sopstvena vječnost

Naše nevidljivo umiranje svijeta

Spojiće se naša čela dok sanjaju dubinu

Prsti moje i tvoje krvi u tom će se snu dodirnuti

 

Kad dan se izgubi sasvim u vodi zaborava

Bićemo dvije zvijezde koje se ponorom hrane

I tonu jedna u drugu kao nebo u vodu

 

Kad se naša imena uliju u tišinu

Zagrlićeš me kao što mrak

Grli lampu koja dogorijeva

I spustiti glavu u mezar mog srca

 

Kad se ugase zvuci u dubokom zvonu noći

I vidik potone  u ugašene zvjezdane oči

Hoće li svjetlost ikada više pronaći naša lica

 

 

                                                    NOĆAS SI SAMA

Noćas si sama u svijetu i svijet

U tebi malo po malo dotrajava

 

Stare kiše pijesak godina krune i prostor se

U svakoj tvojoj kretnji smanjuje i već je

Tvoje srce u srcu grada koji odbija da umre

Mada mu osim smrti ništa preostalo nije

 

Noževi sjećanja u očne  kapke zabodeni

 

Sijedo je već more u tebi

I kamen u utrobi neba što se u more sliva

I blijedo gore predjeli dubine

Slijepa sjenka u tvoje kosti liježe

 

Među stvarima koje ti život natkriljuju

Pronađi svoje lijepo lice

U njega lezi

Otključaj ponor praznine

I pusti ga nek se iz svog korita izliva

Zatvori kapke želja

Ugasi mirise zvijezda

Krov nad daljinom digni

Na jastuk srca glavu spusti

I zaspi mirno kad noć te potopi sasvim

 

Jutro će doći kad ti na vrata snova

Pokuca neko nalik na me

 

 

                                        SAHRANI MOJE LICE

S livada gustih očinjega vida

Pepeo tame u ruke mi liježe

Mala se kiša u moju kuću zida

I slijepi snovi sa mog čela bježe

 

Pahulje svjetla umornu podižu noć

Zvjerka mraka na živi dolijeće dlan

Ljubav se u ranu zatvara A ponoć

Očiju tvojih u moj se zariva dan

 

Na kapiji krvi tvoje usne bdiju

I pusti pejzaži mlada jutra piju

Dok let se zaključava u srce ptice

 

U tamu koja ti ime odbrojava

Ubij me nožem što u  poljupcu spava

U tvrdi kamen sahrani moje lice

 

 

                                             VOJSKA MRAKA

Uzalud kuca na prozore tvog lica

Slijepa ulica zalutalog neba

Ravnotežu zraka podupire ptica

U njoj praznina spore zvijezde vreba

 

I začuđenu tvoju krv što se pruža

Ko zvijer u skoku zastala sred vida

Na dnu glasa cvjeta smrtonosna ruža

U smrznutoj zemlji ispod strogog zida

 

Što buđenje ti siječe poput noža

Kao more se otvara tvoja koža

Odbjegle dane prisvaja noćna trava

 

Ribe tišine kroz tvoje oči plove

I gvozdenim hodom gazeći kroz snove

Vojska mraka tvoje ime opkoljava

 

 

 

                                              TVOJE LICE

 Godine mnoge u lavirintu vremena provedoh

U mučnom traganju i najzad nađoh

Tvoje iznenadno lice u dnu tišine

Tvoje tiho lice sa mrežom očiju

U mraku razapetom

Zgusnuto tvoje lice koje u ljuti udara zid

 

Zvijer jutra kad dođe ničice pada pred njim

Visina ga poput sjenke prati

Riječi mu sva svoja čula poklanjaju

I sve izvore smisla koje posjeduju

 

Tvoje nevino lice ne plaši se otvaranja

Ni zemlje koja želi da ga zagrli

Tvoje lice koje se ne čudi sebi

Tvoje strijeljano tvoje oživljeno lice

Hram tvog lica što se na trošnim stubovima drži

Tvoje lutajuće tvoje onostrano tvoje duboko

Tvoje lice zakopano u otkucajima mog srca

Tvoje teško lice koje u mojoj krvi diše

 

Slijepa ulica tvog lica začeta

Na vrhovima mojih prstiju

Tvoje uspravljeno lice koje me čini drugačijim

Tvoje lice koje stoji u podnožju noći

I u uho daljine

Glasom koji se nikad ne vraća

Izgovara moje ime

(poezija Jusufa Trbića)

 

 

 

 

 

 

Komentari