BUĐENJE
Na dnu crne krvi u korijenu vida
Mlado jutro u tamnim biljkama spava
Na istoku noći srce košulju skida
Nad usnulim tijelom stražari glava
U njoj ribari zore u mreže love
Duboka čula u koja se ruši mrak
I bršljani svjetla penju se uz snove
Na proplanku niče mladi uspravni zrak
Otvara oči nebo i tvoje ime
Raste ko cvijet na dlanovima zore
Pod očnim kapcima ozeleni more
Iz utrobe vode na leđima plime
Poteku iz tame iz dubokog zlata
Potoci tvojih ruku oko mog vrata
ELEGIJA
Ima već neko vrijeme kako noć
Lista u tvojim koracima
I jesenju knjigu ispisuju
Tvoji prsti od stakla
Guste riječi obješene o minute
Bez zvuka padaju lijevo i desno
Od uspomena
A naše vojske umiru sretno
Svaka u svom rovu
I šta nam je još preostalo
Okreni glavu
Otvori vrata i izađi u gluhi dan
Pronađi svoje stvarno lice
U mnoštvu i drži se njega
Vidiš varvari su stigli
Oni gužvaju
Naše gradove naše kuće
Naše ogromne živote
Varvare smo željeli i sad su tu
Oni pucaju na nas i krvave naše duše
Na pločniku leže
Naša još mlada tijela
Sa horizonta vise i vjetar ih ljulja
Dok odlaze i vraćaju se
Odlaze i vraćaju se
KAD SE ULIJEMO U TIŠINU
Jednom kad beskrajna riječ proguta svemir cio
Počeće naša sopstvena vječnost
Naše nevidljivo umiranje svijeta
Spojiće se naša čela dok sanjaju dubinu
Prsti moje i tvoje krvi u tom će se snu dodirnuti
Kad dan se izgubi sasvim u vodi zaborava
Bićemo dvije zvijezde koje se ponorom hrane
I tonu jedna u drugu kao nebo u vodu
Kad se naša imena uliju u tišinu
Zagrlićeš me kao što mrak
Grli lampu koja dogorijeva
I spustiti glavu u mezar mog srca
Kad se ugase zvuci u dubokom zvonu noći
I vidik potone u ugašene zvjezdane oči
Hoće li svjetlost ikada više pronaći naša lica
NOĆAS SI SAMA
Noćas si sama u svijetu i svijet
U tebi malo po malo dotrajava
Stare kiše pijesak godina krune i prostor se
U svakoj tvojoj kretnji smanjuje i već je
Tvoje srce u srcu grada koji odbija da umre
Mada mu osim smrti ništa preostalo nije
Noževi sjećanja u očne kapke zabodeni
Sijedo je već more u tebi
I kamen u utrobi neba što se u more sliva
I blijedo gore predjeli dubine
Slijepa sjenka u tvoje kosti liježe
Među stvarima koje ti život natkriljuju
Pronađi svoje lijepo lice
U njega lezi
Otključaj ponor praznine
I pusti ga nek se iz svog korita izliva
Zatvori kapke želja
Ugasi mirise zvijezda
Krov nad daljinom digni
Na jastuk srca glavu spusti
I zaspi mirno kad noć te potopi sasvim
Jutro će doći kad ti na vrata snova
Pokuca neko nalik na me
SAHRANI MOJE LICE
S livada gustih očinjega vida
Pepeo tame u ruke mi liježe
Mala se kiša u moju kuću zida
I slijepi snovi sa mog čela bježe
Pahulje svjetla umornu podižu noć
Zvjerka mraka na živi dolijeće dlan
Ljubav se u ranu zatvara A ponoć
Očiju tvojih u moj se zariva dan
Na kapiji krvi tvoje usne bdiju
I pusti pejzaži mlada jutra piju
Dok let se zaključava u srce ptice
U tamu koja ti ime odbrojava
Ubij me nožem što u poljupcu spava
U tvrdi kamen sahrani moje lice
VOJSKA MRAKA
Uzalud kuca na prozore tvog lica
Slijepa ulica zalutalog neba
Ravnotežu zraka podupire ptica
U njoj praznina spore zvijezde vreba
I začuđenu tvoju krv što se pruža
Ko zvijer u skoku zastala sred vida
Na dnu glasa cvjeta smrtonosna ruža
U smrznutoj zemlji ispod strogog zida
Što buđenje ti siječe poput noža
Kao more se otvara tvoja koža
Odbjegle dane prisvaja noćna trava
Ribe tišine kroz tvoje oči plove
I gvozdenim hodom gazeći kroz snove
Vojska mraka tvoje ime opkoljava
TVOJE LICE
Godine mnoge u lavirintu vremena provedoh
U mučnom traganju i najzad nađoh
Tvoje iznenadno lice u dnu tišine
Tvoje tiho lice sa mrežom očiju
U mraku razapetom
Zgusnuto tvoje lice koje u ljuti udara zid
Zvijer jutra kad dođe ničice pada pred njim
Visina ga poput sjenke prati
Riječi mu sva svoja čula poklanjaju
I sve izvore smisla koje posjeduju
Tvoje nevino lice ne plaši se otvaranja
Ni zemlje koja želi da ga zagrli
Tvoje lice koje se ne čudi sebi
Tvoje strijeljano tvoje oživljeno lice
Hram tvog lica što se na trošnim stubovima drži
Tvoje lutajuće tvoje onostrano tvoje duboko
Tvoje lice zakopano u otkucajima mog srca
Tvoje teško lice koje u mojoj krvi diše
Slijepa ulica tvog lica začeta
Na vrhovima mojih prstiju
Tvoje uspravljeno lice koje me čini drugačijim
Tvoje lice koje stoji u podnožju noći
I u uho daljine
Glasom koji se nikad ne vraća
Izgovara moje ime
(poezija Jusufa Trbića)
