Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vratio se Mujo iz Njemačke, a mahala se pravo iznenadila što nema Sulje s njim. “Đe ti je jaran?”, pitali ga u kafani, a ovaj im odgovorio da je Suljo ostao u Njemačkoj. “Morao je da ostane”, objasnio im Mujo, “otvorio je banku u Frankfurtu.” “Čuj, banku?!”, iznenadila se mahala, “kako je bogati nakav kokuz otvorio banku?” “Eh, kako”, otpio Mujo. “Eksplozivom.”

Tako je to u bijelome svijetu bankarstva i finansija, kokuzi tamo banke otvaraju pajserima, kalauzima i eksplozivom, samo u Bosni i Hercegovini otvaraju ih – običnim krojačkim škarama.

Mjesece pomnog planiranja potroši tako pljačkaš u Njemačkoj ili Americi – zovne kompjuterskog stručnjaka, bildera, vozača i majstora za eksplozive – pa nabavljaju planove i nacrte, danima dežuraju u kafiću preko puta i štopaju vrijeme kombiju s transportom novca, provaljuju u kompjuterske sisteme i hakiraju sigurnosne sustave, alarme i kamere, pa kopaju tunele pod bankom isto da je Piramida sunca: veliki je to i ozbiljan posao, krvavo bogami zarade pljačkaši svaki euro.

Dočim, recimo, u Bosni i Hercegovini lopov zovne televiziju, lokalno folklorno društvo, mjesnu missicu i predsjednika opštine, pa pred televizijskim kamerama, uz pjesmu Kulturno-umjetničkog društva Grmeč iz Drinića, pljačkaš zajedno s ljepoticom s lentom Miss proljetne sjetve lana za 2014. godinu preda na jastučiću škare predsjedniku opštine, koji mu onda svečano otvori banku. Prosto ko gotovinski kredit.

Zato valjda što je to tako jednostavno, postoji u Bosni i Hercegovini toliko banaka. Lakše je kokuzu škaricama otvoriti banku u Bosanskom Petrovcu nego eksplozivom u Frankfurtu, pa je po bosanskim varošima i varošicama više banaka nego benzinskih pumpi i univerziteta. Prolazio sam tako Bosnom kroz gradove koji nemaju ni kazališta, ni kina, ni sportske dvorane, ni srednje škole, ni hotela, ni restorana, ni autobusnog kolodvora, ni parka, ni dječjeg igrališta, ali imaju zato po pet ili šest banaka.

Bude džamija ili crkva, bude u dnu jedinog seoskog nebodera granap što radi do tri, eventualno još oronula stara buregdžinica, sportska kladionica i privatni fakultet za menadžment, a uokolo blistaju stakleni zidovi poslovnica velikih banaka – Hypo Alpe Adria, Intessa Sanpaolo, Raiffeisen, NLB, BBI, Sberbank, Sparkasse, Ziraat, UniCredit, ProCredit, OvajKredit, OnajKredit, Privredna banka, Vakufska banka, Srpska banka, Naša banka, Moja banka, Tvoja banka, Njegova banka – svijetle akšamom uboge bosanske kasabe žutim, crvenim, zelenim i plavim neonima sa zvučnim logotipima velikih novčarskih kuća, pa svaka izdaleka izgleda kao sam frankfurtski Bankenviertel, financijska metropola Europe.

U čemu je stvar, vrag će znati. Dok smo kako-tako pristojno živjeli, dok je varoš imala željezaru, drvni kombinat, fabriku obuće i desetak manjih tvornica, dovoljna joj je bila jedna lokalna, gradska banka: veće varoši pohvalile bi se još i sa jednom do dvije velike državne banke, a više od tri imalo je valjda samo Sarajevo. Grafikon širenja banaka tako nepogrešivo točno mjeri našu propast, pa što je ta propast dublja, to je više banaka, poslovnica i bankomata. Domalo će, samo gledajte, biti filijala po glavi stanovnika, otvarat će velike banke svoje poslovnice u garažama privatnih kuća – nudeći sasvim novu definiciju pojma “osobnog bankara” – a personalizirani će bankomati na ekranu, umjesto “Nema dovoljno sredstava na računu”, ispisivati – “Kod mene ništa, šta ima kod tebe? Bogati, jel se Suljo vratio iz Njemačke?”

Ne razumijem se u financije i ne znam, rekoh, kako matematički funkcionira ta stvar s obrnutom proporcijom ekspanzije bankarskog sektora i siromaštva njegovih klijenata, ali meni, ekonomski neukom, to izgleda kao otkup zlata. Onako kako našu opću propast prati najezda stanica za otkup lomljenog zlata – a viđate ih svugdje, samo u vašem kvartu su barem tri, što poput lešinara njuše smrt, kruže oko zgrade i cijede iz vaše obitelji posljednje što vam je ostalo, bakine zlatne naušnice i djedov džepni sat s lancem – tako opću propast države prati najezda banaka, ničeg drugog doli stanica za otkup obiteljskog zlata njene ekonomije.

To je posljednja, terminalna faza. Kad vam kvart zauzmu stanice za otkup lomljenog zlata, kad tetovirani mamlazi s apotekarskim vagama usele u dojučerašnje trafike, granape i zanatske radnje, znate da iza njih – kad jednom odu – neće ostati više ništa. Kad se zatvori i posljednja stanica za otkup zlata, to je obično znak za sakupljače sekundarnih sirovina, nakon kojih u kvart dolaze mineri i majstori s eksplozivom, a za njima teški bageri, buldožeri, pneumatski valjci i ekipe za sanaciju terena. Nema života nakon otkupa zlata.

Ista je stvar s bankama: nakotile su se banke našim oronulim i zaraslim gradovima i gradićima, otkupljuju lomljeno zlato njegove slomljene industrije i ekonomije, sve dok ne iscijede posljednju babinu naušnicu i ugase onu neonsku reklamu na krovu, pa pozovu minere i majstore s eksplozivom.

Kao što se nekidan, čitali ste, dogodilo u Bosanskom Petrovcu.

Kada je, naime, nekidan zatvorena poslovnica Banke Srpske u Bosanskoj ulici, taj podgrmečki gradić na entitetskoj granici ostao je i bez posljednje banke. Bosanski Petrovac, grad od petnaest hiljada stanovnika nema tako više nijedne jedine banke ni poslovnice, preostali živi Petrovčani s uplatnicama sad putuju u Bihać i Ključ, a malo se koji otamo i vrati: kad grad napuste bankari, kad odu i Hypo Alpe Adria i Raiffeisen, i UniCredit i ProCredit, i Naša banka i Moja banka, to znači da u njemu nema više znaka života. Da ga ima, vjerujte, bilo bi barem Banke Srpske.

A bio lijep gradić, Bosanski Petrovac.

Tako je to, eto, u bijelome svijetu bankarstva i finansija: pljačkaši tamo banke otvaraju pajserima, kalauzima, minama i eksplozivom, samo ih u Bosni i Hercegovini minama i eksplozivom – zatvaraju.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari