Piše: Jusuf Trbić
Bijeljina je u svojoj istoriji uvijek bila jedan od većih gradova u ovom dijelu Bosne, ali je broj njenih stanovnika često varirao, u zavisnosti od istorijskih okolnosti. Najveći porast broja stanovnika u kratkom periodu doživjela je u ovo novo doba, nakon 1992. godine, u toku i nakon rata protiv BiH, uprkos tome što je preko 35 hiljada Bošnjaka protjerano, a više od 20 hiljada njih nije se vratilo kući. Dovedeni su ili su sami stigli Srbi iz svih dijelova Bosne, pa je na početku trećeg milenijuma Bijeljina postala tijesna za sve njene ljude, zgrade i automobile.
Nekad je bilo drugačije.
Čuveni turski putopisac Evlija Čelebija zabilježio je 1664. godine da je Bilina, kako se tada zvala, lijepa kasaba sa oko 500 kuća, što znači da je tu živjelo između dvije i dvije i po hiljade stanovnika. Taj broj se sporo povećavao, pogotovo nakon što je grad razoren, a cjelokupno stanovništvo izbjeglo 1716. godine, kad je bijeljinsko područje, većim dijelom, pripalo Austro-Ugarskoj. Preživjeli Bijeljinci su se vratili kući nakon više od dvije decenije, ali se grad sporo oporavljao. Na popisu iz 1783. godine bilo je svega 200 muslimanskih i 15 hrišćanskih kuća.
Broj stanovnika je polako rastao, pa je na popisu 1851. godine Bijeljina imala oko 1.600 kuća, a na sljedećem popisu 1864. godine prvi put je broj njenih stanovnika prešao 6 hiljada ( 6.074). Bijeljina je tada bila najveće naselje u Zvorničkom sandžaku.
U vrijeme Austro-Ugarske popis je vršen četiri puta. Grad Bijeljina je 1879. godine imao 6.090 stanovnika, 1.602 kuće i 1.628 domaćinstava, na popisu iz 1885. godine 7.809 stanovnika, 1.689 kuća i 1.649 domaćinstava, a na popisu iz 1895. godine broj stanovnika je porastao na 9.320, uz 2.027 kuća i 2.055 domaćinstava. Na posljednjem austrougarskom popisu 1910. godine bilo je 2.113 kuća, 2.089 domaćinstava, a broj stanovnika je bio 10.061. Dakle, za sve te godine austrougarske vladavine, uprkos ubrzanom razvoju, broj stanovnika je rastao znatno sporije nego u drugim gradovima – za 30 godina porastao je za samo 4 hiljade, dok se u okolnim gradovima broj ljudi povećao za nekoliko puta. Tome je najviše doprinijelo stalno iseljavanje muslimana u Tursku, u kojoj danas žive desetine hiljada potomaka bijeljinskih Bošnjaka.
U Kraljevini Jugoslaviji se nastavio taj vrlo spori rast broja stanovnika. Dva puta je vršen popis, a Bijeljina je 1921. godine imala 11.013 stanovnika, da bi se taj broj na narednom popisu 1931. godine neznatno povećao – na 12.389. Pred Drugi svjetski rat grad je imao oko 13.500 stanovnika.
Od Drugog svjetskog rata do agresije na Bosnu 1992. godine bila su četiri popisa. Neposredno nakon ratne kataklizme Bijeljina je imala 12.660 stanovnika i 3.200 domaćinstava, 1953. godine 13.303 stanovnika i 3.517 domaćinstava, 1961. godine 17.340 stanovnika i 4.371 domaćinstvo, a na popisu 1971. godine broj stanovnika je bio 24.761, a broj domaćinstava 6.553. Sa širim područjem grada, koje je obuhvatalo Novo Selo, Novo naselje i Gojsovac, broj stanovnika je bio veći za oko 2.000.
Kad se pogledaju ove brojke, jasno je da je u vremenu od turskog popisa 1864. godine do popisa iz 1971. godine broj stanovnika porastao nešto više od četiri puta ( za 113 godina). U Brčkom se taj broj povećao za šest puta, a u ostalim okolnim gradovima za čak 12 puta. Razlog je možda to što je prostor Semberije bio granični pojas, vazda nestabilan i strateški važan za sve vojske i ratnike. Uz iseljavanje muslimanskog stanovništva, to je dopinijelo da Bijeljina doživi spor rast, sve do kraja dvadesetog vijeka, kad su na ovo područje nagrnuli ljudi iz ruralnih dijelova Bosne i grad prilagodili svojim shvatanjima i potrebama.
U plodnoj Semberiji decenijama se naseljavalo srpsko stanovništvo iz Hercegovine, Crne Gore i Podrinja, pogotovo u tursko doba, kad je begovskim veleposjednicima nedostajalo radne snage za obradu plodne semberske zemlje. Begovi Salihbegovići, Fidahići, Osmanbegovići i drugi, koji su se uzdigli u drugoj polovini XVIII vijeka, imali su desetine hiljada dunuma plodne ravnice i bilo im je potrebno mnogo ljudi za rad na njivama.
U vrijeme Austro-Ugarske pravoslavno stanovštvo se doseljava iz Slavonije i Srema, a sa prodorom kapitalizma mijenja se postepeno i struktura društva. Bijeljina postaje čaršija, u kojoj se ističu bogati trgovci Srbi, ali i pridošli Jevreji, Nijemci i ostali doseljenici. Mnogi ljudi napuštaju sela i dolaze u grad, u potrazi za poslom i lakšim životom. Stvara se stabilan sloj zanatlija i trgovaca, gradi se gradski život, sa svojim pravilima i običajima, što se nastavlja i u Kraljevini Jugoslaviji, pa se sad situacija unekoliko obrće : seljake na selima ne eksploatišu više begovi – veleposjednici, već Srbi – kapitalisti. Kapitalizam počinje da pritiska sve slojeve stanovništa, što je bilo pogonsko gorivo za stvaranje revolucionarnog pokreta, koji je na kraju prerastao u široki narodnoosloobodilački front.
Stariji ljudi sjećaju se Bijeljine kad je imala tridesetak hiljada stanovnika i bila gradić koji je imao svoja pravila ponašanja, svoje običaje i svoju dušu. U nešto novije doba grad sa četrdeset hiljada ljudi imao je niz velikih fabrika, hiljade zaposlenih i mnogo svojih lijepih lica. A onda su nebo i zemlja još jednom zamijenili mjesta, sve se okrenulo naopako, Bijeljina je postala grad bezličnih ljudi i ružnih zgrada, grad u kojem se više ne zna šta je dobro, a šta loše, grad koji je izgubio i sjećanje i dušu. Mi, eto, pokušavamo da vratimo djeliće izgubljenih uspomena. A dušu ovome gradu mogu vratiti samo njegovi ljudi, oni što su otišli, pa zavičaj sanjaju pod jorganom daljina. U Janju su se vratili Janjarci, i sve je skoro kao nekad. Bijeljina svoje Bijeljince još čeka, da se vrate bar u mislima, ili da dođu da makar prošetaju svojim ulicama, sokacima i avlijama. Da podsjete sebe i druge ko su i odakle su, i da svoj zavičaj sačuvaju u srcima za buduće naraštaje.
