Piše: Jusuf Trbić

U srijedu 12. februara u punoj Velikoj sali bijeljinskog Centra za kulturu održana je promocija nove knjige Lazara Manojlovića koja nosi naslov “Knjiga tuge i opomene”. Zbrika je to oštrih, preciznih i iskrenih tekstova velikog, uspravnog čovjeka Lazara Manojlovića, poznatog borca za istinu, pravednika svijeta i čuvara najviših ljudskih vrijednosti, koje su već skoro zaboravljene u ovom vremenu mraka, smutnje, mržnje i primitivizma. Lazar je čudo. U svim mojim aktivnostima u Bijeljini, na svim tribinama i promocijama, u svim javnim istupima, u svim pričama o srpskim zločinima u Bijeljini, on je, pored Duška Tomića, bio uz mene, i onda kad se malo koji Bošnjak usuđivao reći bilo šta o tome, makar u sebi. Onda kad su drugi ćutali, Lazar je govorio.Onda kad su drugi plivali u blatu, Lazar je hodao dignute glave. Onda kad su se svi drugi bojali, Lazar je prkosio. A bio je sam, bez ikakve zaštite, bez ičega iza sebe, osim svoje hrabrosti i istinoljubivosti.

U vremenu mraka on je postao svjetionik. U vremenu opšteg beščašća, on je postao živi dokaz da nije čitav narod kriv. U vremenu saginjanja, on je bio primjer uspravnog čovjeka. U doba horskog mišljenja, zatvaranja u torove nacionalne i vjerske, u doba blejanja ovaca i neograničene vlasti čobana, u zemlji kojom vladaju etničke podjele, mržnja, strah i mrak, lopovluk i ljudi bez kičme, Lazar Manojlović je nosio svoj plamen sam, prečesto napadan, pljuvan, ponižen i odgurnut u stranu. Ali, on nikada nije odustajao. Pisao je, govorio i djelovao, i nikakva oluja nije mogla utišati njegov glas. Ogroman broj ljudi je, bježeći od slobode, našao sklonište u nacionalizmu i laži, u mraku u kojem je sve okrenuto na glavu, i u kojem su nestali pojedinci, ostala je samo masa. Crno je postalo bijelo, nemoral je postao moral, kriminalci su postali uvažene ličnosti, ubice su postale heroji, a lopovi – čuvari blagajni, nepismeni su postali doktori nauka, licemjeri su pretvoreni u primjere vrline, glupaci su postali pametni, mahniti su dobili najviše položaje, a laž, pogotovo patriotska laž, postala je obavezujuća istina. A Lazar Manojlović je ostao isti – uspravni čovjek koji govori ono što misli, ne gledajući na cijenu.

Mrak je postao simbol naših života, naša zvijezda vodilja. A Lazar je ostao svjetionik.

Kad je otkrio ljudsku i moralnu bijedu jednoga vladike Kačavende ili Milorada Dodika, proglašen je najvećim srpskim izdajnikom. Istovremeno, dobio je titulu pravednika svijeta, kojom se nije okitio ni jedan drugi čovjek iz ovog dijela naše bivše domovine. Kad je govorio o zločinima pripadnika svog naroda, za nagradu je dobijao mržnju, zavist i prijetnje smrću. Kad je palio svjetlo u ljudskim srcima, udarali su ga sa svih strana. Ali, on nije odustajao.

Lazar je čovjek koji je uvijek mislio svojom glavom, a to je danas najgore. I nije išao niz vodu, i nije povlađivao nikome, i ni zbog čega nije htio da savija leđa. I danas ga možete vidjeti kako, uspravan kao strijela, polako hoda bijeljinskim ulicama, ne bojeći se ničega i nikoga, slijedeći samo svoju sopstvenu savjest. Dostojanstveni čovjek, koji vam nikada neće pričati o svojim tegobama. Svoju muku on nosi sam. Svoje misli daruje drugima. Svoju hrabrost nosi kao zastavu.

Kad budući Semberci budu pisali o njemu, riječ čovjek uz njegovo ime treba da pišu velikim slovom. Lazar Manojlović je Čovjek.

A sve ono što je propatio, veliko je kao i on, i siguran sam da se Lazar ne bi odrekao ni poštovanja prijatelja, ni mržnje onih drugih, jer i jedno i drugo govore o njegovoj veličini. U svojoj recenziji Duško Tomić mu je dao drugo ime : raznosač svjetlosti.

Stara kineska poslovica kaže :” Ko hoće da svijetli, taj mora da gori.”

Pa, gori, Lazare Manojloviću! I svijetli, za sve nas, i za one koji će tek doći.

 

( sutra : odlomak iz nove knjige Lazara Manojlovića )

Komentari