Piše: Jusuf Trbić

 

Da li Dodik priprema budući rat u Bosni? Najave rasturanja države i odvajanja RS-a, na kakve smo navikli od laktaškog despota, sve su otvorenije, i ne ostaje nam drugo nego da se prisjetimo kako smo na takva pitanja odmahivali rukom i 1991. godine. A znamo šta nam se desilo. Već godinama predstavnici međunarodne zajednice i domaći političari odmahuju rukom na pominjanje mogućnosti novih sukoba, objašnjavajući takve izjave jeftinom predizbornom retorikom. Mada je svakome jasno da nema mirne podjele države, pogotovo danas, u novim okolnostima, kad više nema moćne JNA i snažnog Miloševićevog režima. Zna to i Dodik, znaju to i drugi srpski političari, pa ipak se, s približavanjem narednih izbora, čini sve izvjesnijim da će se, referendumom za odvajanje RS-a ili nekim sličnim potezom, dizati prašina koja treba da sakrije sve promašaje i kriminalne aktivnosti sadašnjeg režima u ovom entitetu. I suđenje Dodiku i društvu za ono što su učinili.

Najnoviju predstavu Dodik je održao u Beogradu, dva dana uoči entitetskog praznika – 21. novembra, datuma kad je potpisan Dejtonski sporazum. Slaveći taj sporazum, on je ponovo izgovorio rečenicu koja se u potpunosti kosi s tim istim Dejtonskim sporazumom : « Republika Srpska je država, sviđalo se to kome ili ne.» Izrekao je to na skupu na Pravnom fakultetu, koji je, pod nazivom « Upoznaj Srpsku, upoznaj svoje», otpočeo trodnevnu manifestaciju «Dani Srpske u Srbiji». Ponovio je Dodik svoje stare teze da je za BiH najbolje da se mirno dogovori raspad : « Najbolje je da RS bude država, a oni nek stvaraju svoju državu. Koliko god se neko opirao, to će se jednog dana desiti, samo mi moramo da imamo strpljenje.» Potvrdio je da visoke predstavnike u BiH doživljava neprijateljski i poručio beogradskim studentima prava da je BiH « privremeno mjesto boravka», a da je BiH preživjela 1995. godinu « zato što su je 1992. godine priznale velike sile, i nisu mogle da pobjegnu od toga». Nakon svake Dodikove nacionalističke i ratnohuškačke izjave razlijegao se dug i snažan aplauz.

Inače, ovom skupu su, pored studenata i profesora, prisustvovali i predstavnici crkve ( vladika Atanasije) i države ( savjetnik predsjednika Srbije Oliver Antić i ministar pravde Nikola Selaković), kao i druge javne ličnosti. Među njima i novi ambasador BiH u Srbiji Ranko Škrbić, u slobodnom vremenu Dodikov kum. Baš me zanima da li će bosanski ministar spoljnih poslova Zlatko Lagumdžija pozvati Škrbića da ga kazni što je prisustvovao skupu na kojem se «sahranjuje» država čiji je on ambasador. Da li će neko iz Predsjedništva BiH uputiti protest Beogradu što je organizovao takav skup? Zamislite kako bi to izgledalo da neki  bošnjački političar iz Sandžaka dođe u Sarajevo, i govori o tome kako Srbiju treba podijeliti, a publika mu burno odobrava, i još u publici budu muftija i neki bošnjački ministri. Ili da bosanski ministar inostranih poslova, po ugledu na Vuka Jeremića, kaže da BiH neće prihvatiti centralizaciju Srbije!

Opasnije od Dodikovih riječi svakako je ponašanje mlade publike, obrazovanih ljudi, pravnika, o podršci crkve i države da ne govorim. I to se radi već dvadeset godina, veličaju se fašisti i zločinci, a generacije srpske djece uče se da moraju da mrze BiH, da moraju biti protiv svoje države, jer je to, po dodikovcima, najvažniji znak srpskog patriotizma. Predstavnici međunarodne zajednice i domaći političari reaguju uvijek na isti način, kako je to i ovom prilikom učinio OHR – ukazivanjem da je to kršenje Dejtonskog sporazuma i Ustava, iznošenjem činjenica i pozivanjem na pravo i pravdu. I sve bi to bilo u redu kad bismo mi bili normalna, civilizovana država u kojoj zakoni i pravda nešto znače. Tako smi mislili i uoči agresije, pa smo životima platiti zablude. Uostalom, nije li međunarodna zajednica priznala rezultate etničkog čišćenja, tolerišući i najgrublje kršenje svih demokratskih pravila? Zar nije vrijeme da neko, što bi rekao Željko Komšić, «dobije po nosu», jer riječi, očito je, više ne pomažu?

Dodik ponovo tvrdi da je BiH nastala u Dejtonu, jer su se tako dogovorili entiteti, koji onda imaju pravo i da se razdruže. Ali, u prvoj tački prvog člana Ustava BiH, koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma, piše : « Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti «Bosna i Hercegovina», nastavit će svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom kako je ovdje određeno…» Nema, dakle, nikakvog prava entiteta da odlučuje o sudbini države, niti ima ikakvog pravnog osnova u Ustavu RS za organizovanje referenduma o nezavisnosti RS. Jer, ne može jedna trećina stanovništva neke države odlučivati sama o sudbini te države, tim prije što upravo dodikovci insistiraju na pravilu ravnopravnosti naroda u BiH. Čak i proslava 9. januara, kao Dana i krsne slave RS-a je protivdejtonska,   što je konstatovala i Venecijanska komisija, jer entiteti postoje tek od potpisivanja ovog sporazuma, kao dijelovi tada utvrđenog novog ustrojstva države. Dodik uporno trubi da Srbi neće prihvatiti centralizaciju BiH, mada to niko i ne zagovara, a sam RS je do te mjere centralizovana, da i o pepeljarama u zgradi Vlade odlučuje samo jedan čovjek, koji se za sve pita. Zaustavljanjem planirane reforme policije na nivou države, i stalnim napadima na sudstvo, Dodik ostvaruje dva cilja. Prvo :  sprečava eventualno krivično gonjenje njega i jarana mu ( «Neće meni suditi muslimani», rekao je), a istovremeno pod čizmu stavlja kompletno pravosuđe u RS-u. I drugo : jačanjem sopstvene policije i paravojnih odreda, pod firmom zaštitarskih organizacija, uz čvrsto uvezivanje sa obavještajnim i paraobavještajnim strukturama Srbije, stvara naoružano jezgro sopstvene « revolucionarne  garde».

Ne treba zaboraviti da je vlast u RS-u, i prije Dodika, činila sve da to postane entitet samo jednog naroda i da se održi stalna patriotska tenzija kod Srba : medijskim programima ( posebno RTRS-a), obrazovnim procesom u školama, odbranom zločina, rehabilitacijom četništva, zbližavanjem sa Srbijom i stalnim forsiranjem mržnje prema BiH. Dodik je to podigao do neslućenih visina, jer na njegovu politiku niko nije našao odgovor. Ili nije htio da ga nađe.  I ide sve dalje i dalje. Opozicija u RS-u ne buni se zbog te retorike, već postavlja pitanja u stilu : zašto Dodik ne kaže ko je opljačkao RS i zašto je narod RS-a najsiromašniji u Evropi? Ali, vidjeli smo to mnogo puta : nacionalni zov uvijek se čuje jače nego krčanje crijeva.

Jedno je sigurno. Banjalučki Laktašenko neće prezati ni od čega kad njegova vlast dođe u pitanje. Pa ni od izazivanja sukoba i pokušaja nasilne ( jer drugačija ne može biti) secesije. Šta ćemo onda mi uraditi? Hoćemo li i dalje zazivati međunarodnu zajednicu u pomoć, isticati da su pravo i pravda na našoj strani i da Dodik krši i Dejtonski ustav i zakone, kao da to nije i do sad radio. I čekati da neko to riješi mimo nas. Ili ćemo se makar pripremiti, pa i preduzeti nešto, prije nego što bude kasno, a svijet, po običaju, slegne ramenima i prizna takozvano «faktičko stanje?»

Komentari