Mnoge prizore iz ratova koje je započeo čovjek s nadimkom «Balkanski kasapin « vidjeli su ljudi širom svijeta, na malim ekranima i fotografijama. Za ljude negdje daleko, to je bio krvavi spektakl koji su mogli da prate iz dana u dan. Za nas, ovdje, to je bio ponor smrti i užasa. A najpoznatija fotografija, koja je postala sinonim bosanskog rata i surove sile koja se iskaljuje na nedužnim civilim, snimljena je u Bijeljini, ispred kuće mesara Redžepa Šabanovića. Na toj fotografiji, svima znanoj, arkanovac s cigaretom u lijevoj ruci i automatskom puškom u desnoj, nonšalantno udara čizmom mrtvu ženu koja leži na pločniku. Ta strašna slika surovosti prema nemoćnima i mrtvima postala je simbol onoga što se kod nas dešavalo.

Poznati američki fotoreporter Ron Haviv, koji je fotografiju snimio, pričao mi je kako je tog 2. aprila 1992. godine stigao u Bijeljinu. Arkan mu je dozvolio da snima, čak mu je dao i pratnju. Otišli su najprije u bolnicu, jer je tamo, kako su rekli, bilo «mudžahedina». Ali, tamo je sve bilo mirno, nigdje nikoga, ni traga od borbi i sukoba. Onda su prešli preko puta, u džamiju, da poziraju čuvenom fotoreporteru.

«Pozirali su u džamiji, s muslimanskom zastavom, i pokazivali tri prsta. U isto vrijeme čuo sam neko komešanje u jednoj prostoriji u džamiji. Ušao sam i vidio da su od jednog čovjeka, civila, tražili ličnu kartu da se identifikuje. Pokazujući njegovu ličnu kartu rekli su da je pogledam, jer je on fundamentalista sa Kosova.

Poslije nekoliko minuta čuo sam vrištanje napolju i izašao sam iz džamije. Preko puta džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na trotoar. Tada su «tigrovi» na mene povikali da ne slikam, da prestanem da slikam. Bilo je još nekog komešanja i vriske, ja sam se malo izvukao prema kamionu koji je bio u blizini. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je još bio živ i ona je pokušavala da mu pomogne, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi «tigrova», a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena. Onda su našli jednog mladića, od nekih 17-18 godina, i uveli ga u dvorište džamije. Izgledalo je da je uspio pobjeći, ili su ga pustili, ali kad je vidio da iza džamije nema izlaza, on se vratio, i tu su ga ubili. Nekoliko minuta nakon toga izveli su iz druge kuće još jednu ženu, pa su ubili i nju.

U jednom momentu rekli su da se vraćamo u štab SDS-a. Kosovara su uzeli sa sobom. Kad sam vidio da se vraćamo, rekao sam sebi da moram sačuvati dokaz da su srpski vojnici to uradili. Pred štabom sam čekao Arkana da mi da dozvolu da odem iz Bijeljine, i u tom trenutku oni su bacili Kosovara sa prozora na spratu. Bacili su ga na beton. Bio je, nekim čudom, još živ, kad su istrčali napolje i počeli da ga udaraju čizmama, polumrtvog, a onda su ga podigli i odnijeli u kuću.»

Ron Haviv je uspio  da na vrijeme izvuče film iz aparata i tako pošalje u svijet fotografije koje su ostale trajno svjedočanstvo bestijalnosti s kojom se MIloševićeva i Karadžićeva armada obrušila na bosanske civile.

« Kasnije, u izjavama za medije Arkan je, kad je već morao da komentariše slike koje su objavljene, tvrdio da su na njima Srbi koje su ubili muslimani» , rekao je Ron Haviv koji, nakon toga, nikad više nije sreo komandanta Srpske dobrovoljačke garde, visokog oficira srbijanske tajne policije.

Dženita Mulabdić je bila mlada žena, majka jednog djeteta, trudna s drugim, zaljubljena u muža Muhameda, sretna koliko to mogu biti samo mladi i zadovoljni ljudi. Čitav život je bio pred njom, činilo joj se. A onda su u noći, koja je obavijala Bijeljinu kao svilena marama, odjeknuli pucnji. Zloslutni bubnjevi smrti odjeknuli su u srcima ljudi koji su još vjerovali da se njima, koji nisu krivi ni Bogu ni ljudima, ne može desiti ništa loše.

« Stanovali smo pored Gradskog parka i tutnjava eksplozija probudila je malog Adnana. Nikako nismo mogli da ga smirimo. Muhamed kaže, kao da je slutio najgore : « Ovo neće biti dobro». Ujutro nam prve komšije, Zdenka i Jože, divni ljudi, kažu da ostavimo auto u njihovoj avliji, da ne stoji na ulici. Pucnji se čuju negdje blizu. Komšija Dragan Čolaković pozvao nas je da se sklonimo u njegov podrum, tamo je već bilo dosta svijeta, ali mi smo ipak odlučili da toga dana ostanemo u kući, nadajući se da će pucanje prestati. Nismo imali pojma šta se dešava. Kroz prozor vidim kako kroz pust park prolaze ljudi u šarenim uniformama, s crnim kapama na glavama. Arkanovci. Nakon nekog vremena dođe i moj svekar Fikret, donio nam je hljeba, zove da idemo kod njega. Mi smo se malo nećkali, ali ipak krenemo. Računamo : bićemo tamo sigurniji, biće nas više.

Svekrova kuća je bila do Redžepove, moja svekrva je bila prijateljica s Redžepovom ženom Tifom, slagali su se kako to samo dobre komšije mogu, pa smo, na njihov poziv, prešli kod njih u podrum, da budemo svi zajedno dok ovo ne prođe. Bio je tu i stari Albanac, prvi komšija koji je tu držao buregdžinicu, bili su i njegova žena i njegov brat, s njima i dva radnika Albanca koji su radili u burgdžinici. Zatim ja, mali Adnan ( imao je tada dvije i po godine) i Muhamed, moja zaova, Muhamedova sestra  Zenana, pa svekar i svekrva. Ja sam bila pred porođajem i teško sam se kretala. U podrumu su bili prostrti dušeci, bilo je i hrane, mada je većina postila, bio je kraj Ramazana. Prespavali smo tu noć osluškujući tutnjavu granata i pucnjeve, pitajući se šta se to dešava. Ujutro smo svi prešli na kratko kod svekrve, pa se brzo vratili u podrum, jer pucnjava nije prestajala. Svi osluškujemo, nervoza nas drma. Svekar nije više mogao izdržati, pa izađe napolje. Muhamed je za njim zaključao vrata.

Nije prošlo mnogo, zalupaše na vrata tako jako, da smo svi poskočili. Morali smo otvoriti. A onda je počeo pakao.»

Kroz Dženitine oči počinju da izlaze strašne slike, kao suze koje ne može zaustaviti. Iz podruma je najprije izašao Redžep, a onda su se začuli pucnji. Izletjela je za njim Tifa,  i zavrištala. Izašao je zatim stari Albanac sa ženom. Njih dvoje su izveli pred kapiju i pobili ih, a zatim i Tifu.  Ron Haviv ih je snimio na trotoaru, ispred kuće.

Onda su izveli Dženitu i počeli je udarati,  pa je gurnuli nazad, u podrum, u kojem su već postrojili pored zida njenog Muhameda i dva radnika, Albanca. Ona zavrišti :» Zar ne vidite da sam trudna». Arkanovac koji je udarao kundakom, zaustavio se u pola pokreta, a onda polako spustio pušku. «Izlazi napolje», rekao je.

«Izlazeći, vidjela sam na zemlji Redžepa u lokvi krvi. U tom tenutku odjeknu rafal iz džamijske avlije. Arkanovac koji me pratio povuče me malo nazad, pa poviče nekome s druge strane ulice da ne puca, izaći će žene, treba ih pustiti. Nas tri smo, držeći jedna drugu, i vukući malog, jedva izašle na kapiju i krenule desno. «Idite lijevo, lijevo», zavikali su. Okrenuli smo se i prošli pored troje ubijenih, Tifa je još bila živa. Još mi je pred očima njen pleteni džemper.

Na ćošku smo zaobišle džip pored koga je stajao plav momak, mislim da se zove Mirko, bio je dobar prijatelj s Adom. A Adu su ubili u dvorištu džamije, to smo saznali tek kasnije. Nismo tad znali ni šta je s Muhamedom, ni gdje je svekar, bile smo kao poludjele, noge nas nisu slušale, nismo znale kuda idemo. Park je bio prazan. Ispred kuće Zvonka Bratića stajala je grupa arkanovaca. Počeli su da viču na nas i da mašu puškama, ne znam više šta su govorili, osjećala sam kao da gubim razum. Utjerali su nas u tu kuću, ispituju, ne daju nam da mrdnemo. Tu smo ostali do subote, bez vijesti o svojima, bez hrane, bez ičega, a onda su nas istjerali napolje.

Tada je uspio da dođe i moj otac, on nas je uzalud tražio svud po komšiluku. Zaova je otišla do apoteke, i nije se vratila, tek kasnije je uspjela doći.  Košmar je bio sve veći. Sutradan, u nedelju, otac je uspio otići u bolnicu, i tada smo saznali za Muhameda. I njega i oba ona radnika Albanca ubili su čim smo mi izašle iz avlije. Pred mrtvačnicom je bila nabacana gomila leševa. Redžepovom Adi su bila odsječena tri prsta.

Moj svekar se uspio spasiti. Kad su arkanovci upali u Redžepovu avliju, on se sakrio na tavan i tako je preživio. Mrtvi su sahranjeni, ali smo s njima sahranjeni i mi živi.»

Redžepova kćerka Alma izgubila je u jednom trenu cijelu porodicu – oca, majku i brata. Kad je nakon pokolja došla u svoju kuću, istjerali su je, nisu joj dali ni jednu stvar da iznese. Dolazili su zatim i ljudi u uniformama i sa oznakama UN, u pratnji arkanovaca, da traže oružje od preživjelih iz kuće užasa. Govorili su izrazitim srbijanskim naglaskom.

A preživjeli su pobjegli iz Bijeljine sredinom jula, daleko od užasa koji ih je slomio.

Prošle su od tada godine, a fotografija napravljena ispred kuće Redžepa mesara još kruži svijetom. U veliku Redžepovu kuću useljavalo se zatim mnogo porodica, i sve su bježale iz nje. Pročulo se da se u kući javljaju duše ubijenih, da se čuju glasovi, da neko nevidljiv hoda sobama i hodnicima.

Dženita živi danas u Tuzli, sa sinovima – starijim Adnanom, koji je zapamtio oca, mada je imao nepune  tri godine, i mlađim Muhamedom, koji je rođen nakon očeve smrti.

Alma, kćerka Tife i Redžepa Šabanovića, odavno je u inostranstvu, sa mužem i svoja tri sina. Očevu kuću je renovirala i čuva je za njih.

Muhamedov otac Fikret i majka Nasveta žive u Gradačcu. Ostala im je kćerka Zenana, i ostale su uspomene, ostala je bol, ostao je u venama užas koji ne prolazi. I pitanje : hoće li ikada na ovome svijetu pravda stići zvijeri u uniformama i one koji su ih poslali i omogućili im da počine zlo koje ni ljudi ni vrijeme ne mogu nikada izbrisati.