Davati prednost izdavačkoj kući Velika Srbija na račun drugih može samo neko ko srpskoj kulturi ne misli ništa dobro.

Piše: Tomislav Marković

Srpska radikalna stranka proslavila se proterivanjem Hrvata iz Vojvodine, njihove paravojne formacije proterivale su tokom rata Bošnjake iz njihovih kuća, a sada, u mirnodopskim uslovima, radikali su prešli na proterivanje izdavačkih kuća.

Odbor za organizaciju Međunarodnog beogradskog sajma knjiga odlučio je da oduzme štand izdavačkim kućama Karpos i E-books i da ga dodeli izdavačkoj kući Velika Srbija, čiji su vlasnici osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj i još šestoro članova njegove stranke. Ovakav potez u javnosti je ocenjen kao skandalozan, a Udruženje profesionalnih izdavača Srbije oglasilo se saopštenjem u kojem zahteva da se izdavačima vrati štand, da odgovorna lica Sajma knjiga upute izvinjenje Karposu i E-booksu, te da obrazlože način na koji je odluka doneta.

S obzirom da je predsednik Odbora Sajma knjiga Zoran Avramović, obrazloženje možda nije ni neophodno, jer je sve jasno. Odluka je zapravo logična i potpuno se uklapa u svetonazor predsednika Odbora.

Avramović, sociolog kulture i član Predsedništva vladajuće Srpske napredne stranke, i ranije je obavljao odgovorne funkcije. Bio je direktor Zavoda za unapređenje obrazovanja, predsednik Programskog odbora RTS-a, te državni sekretar Ministarstva kulture u vreme ministrovanja Bratislava Petkovića, promotera knjige višegradskog koljača Milana Lukića. Avramović je već godinama jedan od kreatora kulturne i obrazovne politike u Srbiji, a u toj delatnosti se rukovodi idejom da su “Jugoslavija i komunizam glavni izvori srpske samomržnje”, ma šta to bilo. Jasno je da odluka o dodeljivanju otetog štanda izdavačkoj kući koja mahom štampa Šešeljeve baljezgarije spada u promociju kulturnih vrednosti do kojih Avramović drži.

Promocija rodoljubaca i zločinačke kulture

Avramović se pre koju godinu proslavio knjigom bizarnog naslova Rodoljupci i rodomrsci koja ima podnaslov “Savremeni srpski patriotizam i nacionalno dezintegrativna misao i praksa”. U knjizi autor veliča takozvane patriote koje naziva rodoljupcima, a s druge strane ekskluzivno otkriva da je “deo srpske intelektualne i političke javnosti preuzimao i stvarao stereotipe o sopstvenoj naciji, širio stigmatizovanu, ružnu sliku o Srbima, podupirao sumnju u vrednosti srpske nacije i gazio kolektivno dostojanstvo naroda”. U te mrske rodomrsce spadaju, na primer, kako reče Slobodan Antonić u prikazu Avramovićevog remek-dela, svi oni koji traže “da se srpski državnici neprekidno izvinjavaju i kaju pred našim susedima zbog Srebrenice ili Vukovara”.

Ukratko, Avramović staru propagandnu podelu Srba na patriote i izdajnike proglašava za ozbiljan sociološki uvid. Pritom potpuno zaboravlja na činjenicu da je reč “rodoljupci” pozajmio od velikog pisca Jovana Popovića Sterije, koji je tu leksemu koristio u posprdnom smislu, u njegovoj istoimenoj komediji rodoljupci su lažni rodoljubi. Ili Avramović nesvesno otkriva, poučen vlastitim primerom, da su svi oni koji se busaju u patriotska prsa zapravo lažne patriote?

Kako god bilo, Velika Srbija je izgurala neke tamo male izdavače koji objavljuju neke nebitne knjige upravo da bi promocija rodoljubaca i njihove patriotske kulture došla do što većeg izražaja. Mnogobrojnim posetiocima Sajma knjiga treba predstaviti ono najbolje što Srbija ima u izdavaštvu, zato se najvažniji rodoljubivi izdavači koji objavljuju dela naših heroja koji su nas branili u Hagu ne mogu gurati u zapećak, dok se kojekakva boranija šepuri na centralnim mestima, nudeći čitaocima uglavnom prevode s mrskih stranih jezika.

Rodoljubivo i izdajničko štivo

Dovoljno je uporediti izdavačku produkciju Karposa i Velike Srbije, pa videti koliko je odluka Odbora Sajma knjiga ispravna i nadasve patriotska. Koji čitalac bi se, pri zdravoj pameti, odlučio na kupovinu studije Denija de Ružmona Ljubav i Zapad kad može da čita Šešeljeva remek-dela Južnokorejska gnjida O-Gon Kvon ili Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker? Kome je do čitanja biografija Rolana Barta, Mišela Fukoa, Margerit Jursenar ili Henrika Ibzena kad za iste pare može da nabavi Šešeljeve brilijante biografskog žanra kao što su U čeljustima kurve Del PonteLažljiva haška pederčina Džefri NajsDegenerisani majmun Bakone Džastis Moloto ili Pitomac minhenske pivnice Volfgang Šomburg?

Ko bi posegao za Plutarhovim Dijalogom o ljubavi, Senekinim Edipom ili Epiktetovim Razgovorima kad je Šešeljeva filozofija kudikamo nadmoćnija od antičke i mnogo bliža ukusu savremenog čitaoca, pogotovo dela kao što su Podmukli galski picopevac Žak ŠirakSmrdljiva gvajanska svinja Mohamed ŠahabudinNarkomanija Vuka manitoga ili Da sve srpsko bude kao zemunsko? Šta bolje greje patriotsko srce – Pravo na lenjost Pola Lafarga ili Šešeljev zoološki priručnik Bramerc sve više liči na jazavičara?

Jasno je da samo rodomrsci mogu da čitaju Pohvalu antičkoj filozofiji Pjera Adoa ili Strah od varvara Cvetana Todorova, dok pravi rodoljupci bistre isključivo plodove čistog srpskog duha kao što su Pakleni planovi zapadaVatikan glavno Satanino gnezdo ili Ubistvo mafijaškog premijera Zorana Đinđića. Čovek je ono što čita i zato treba pažljivo birati lektiru, jer ko zna kakva vas sve iskušenja vrebaju u tim stranim knjigama koje mogu opasno da vam ugroze autentični srpski identitet. Pritom su još štampane i latinicom, tuđinskim pismom koje našoj srpskoj ćirilici već vekovima radi o glavi. Što bi rekla pesnikinja Mirjana Stefanović: “I ne spoznaj štogod tuđe, jer će tuđe da ti uđe”.

Gdje su Šešeljeve knjige, tu su srpske zemlje

Davati prednost Velikoj Srbiji na račun Karposa može samo neko ko srpskoj kulturi ne misli ništa dobro. A upravo u takve zlomisliće spadaju svi pripadnici kulturne elite koji su se odali obožavanju boginje Nacije i praktikovanju ideologije krvi i tla. Sama činjenica da izdavačka kuća čiji je vlasnik osuđeni ratni zločinac ima štand na Sajmu knjiga je sramna. Pogotovo ako pogledamo njen izdavački program, sačinjen od dela koja šire mržnju, šovinizam i zagovaraju ideje koje su u nedavnoj prošlosti dovele do rata i zločina. A još kad se ta kuća zove Velika Srbija, zarad čijeg je stvaranja pobijeno, raseljeno, opljačkano, uništeno onoliko ljudskih bića – ta sramota vapije do neba.

Da ljudi poput Avramovića znaju za sramotu, bojim se da bi to za njih bilo pogubno, takoreći suicidalno, ostali bi namah bez svog identiteta. Favorizovanje izdavačke kuće Velika Srbija zapravo predstavlja promociju krvave velikosrpske ideologije i prakse Srpske radikalne stranke. To znači da Šešelj i njegovi saborci uživaju podršku naprednjačkih kulturnih krugova koji i dalje ne odustaju od ideje Velike Srbije. Ovakva odluka Odbora Sajma knjiga je i podrška monstruoznom tvitu Vjerice Radeta koja se rugala žrtvama genocida u Srebrenici, jer je to logično ishodište radikalske ideologije u svoj njenoj morbidnosti.

U čitavom skandalu postoji ipak i komična strana. U pravu je bio drug Karl Marks kad je na početku svog dela Osamnaesti brimer Luja Bonaparte napisao: “Hegel primjećuje negdje da se sve velike svetskoistorijske činjenice i ličnosti pojavljuju tako reći dva puta. Zaboravio je dodati: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa”.

Radikali su počeli karijeru megalomanskim projektom otimanja susednih teritorija, projektovalli su zapadnu granicu Velike Srbije na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, odali su se ratnim zločinima i silnim zlodelima samo da bi proširili teritoriju srpske države – da bi na kraju spali na otimanje nekoliko kvadratnih metara na Sajmu knjiga.

Kad već nisu uspeli da otmu Bosnu i pola Hrvatske, hajde bar da zgrabe štand u Hali 1 Beogradskog sajma. Važno je zaposednuti neku teritoriju, pa makar i samo na nedelju dana. Setimo se starog radikalskog slogana: Gde su Šešeljeve knjige, tu su srpske zemlje.

 

(Izvor: Al Jazeera)