Piše: Slavo Kukić

Ljudi nisu zaboravili na solidarnost jednih prema drugima. Nisu zaboravili ni da im je u koječemu sudbina zajednička. Hoće li ih to potaći da konačno okrenu leđa onima koji ih dijele – i koji ih uvjeravaju da su im oni drugi smrtni neprijatelji? Iskreno, barem kratkoročno promatrano, i nisam prevelik optimista.

Bosna i Hercegovina je, poplavama koje je zadesiše, prošla još jednu kalvariju – i prisiljena je na još jedno liječenje rana. Istina, „zasluga“ za to ovaj put ne pripada isključivo ljudskom stvoru nego prirodi – i o njoj ne bih detaljnije. Ukratko, nemilosrdnost prirode, pokazalo se, znade biti veća i od one na koju je spreman čovjek. Poplave i klizišta za sobom ostaviše pravu pustoš – ljudske i životinjske leševe, pomjerene i razorene domove, devastirana sela i gradove. Ali, to nije sve. U danima koji dolaze, među inim, isključiti ne treba ni masovnije infekcije, pa i, ako je prema prvom čovjeku Zavoda za javno zdravstvo Federacije suditi, i epidemije na poplavljenim područjima.

Borba s prirodom je, međutim, ponovo pokazala dva lica čovjeka – i, o njima vrijedi prozboriti. Prirodna katastrofa se, zapravo – kao i ratni vihor prije dvadesetak godina – pokazala kao bogomdana prilika ljudskom šljamu. Mediji su javili prvo o sumnjivim tipovima, koji po Republici Srpskoj, uz obrazloženje da je to nalog vlasti, prisiljavaju ljude da napuste vlastite domove – a onda ih, baš kao u vrijeme rata, „pošteno“ opljačkaju. Kako bi ih se spriječilo, u Bosanskom Šamcu se, recimo, moralo uvoditi čak i policijski sat.

Sličnih slučajeva je, nažalost, bilo i u drugom dijelu BiH. U Maglaju je, pročitah, u raspodjeli humanitarne pomoći pretučen čovjek – za kojeg, međutim, tamošnji ljudi tvrde da nije osoba kojoj pomoć treba nego kriminalac i prevarant. Ponegdje su se, potom, lopovi i prevaranti koristili i adresama udruga, formiranih za prikupljanje pomoći. Studentska asocijacija sarajevskog Filozofskog fakulteta je baš zbog toga bila prisiljena upozoriti da se ne nasjeda na akcije prikupljanja pomoći koje se organiziraju u njezino ime. Na red su, na koncu, došli i profiteri koji koriste tržne zakonitosti – pa makar ih proizvele i tragedije. I koji su osnovne kućne potrepštine, kako mediji izvještavaše, znali prodavati po cijenama i nekoliko puta većim od uobičajenih. Zbog njih je, uostalom, i federalna vlada bila prisiljena na odluku o zamrzavanju cijena određenih proizvoda. Zbog trgovačkih prevaranata je, na koncu, Vijeće ministara bilo prisiljeno na odluku da se humanitarna pomoć koja ulazi u BiH carini po redovitoj proceduri – jer, pokazalo se, skraćena bi procedura mogla biti „kec na deset“ upravo različitim profiterima, kojima je nastala katastrofa prilika za osobno bogaćenje.

Političku klasu, s druge strane – izuzimajući državno predsjedništvo koje se svijetu obrati molbom za pomoć priznanjem „ako smo mi političari nešto pogriješili, ne mogu i ne smiju zbog toga trpjeti građani“ – na promjene nisu natjerale čak ni poplave. Neki slučajevi, naprotiv, svjedoče kako ni „rat“ s prirodom nije propušten za promociju vlastitih filozofija. Bez obzira, primjerice, što je pod vodom bio sav sjever RS-a, predsjednik ovog entiteta je, kako bi demonstrirao vlastita etnička krvna zrnca, tome pretpostavio sprovod beogradskog književnika, zagovornika Srbije do Virovitice i Karlobaga. U isto vrijeme, njegova premijerka javno izražava sućut obiteljima stradalih u Srbiji i Republici Srpskoj. A ostali, nepogodom pogođeni dijelovi BiH? Oni, što se „vrle“ premijerke tiče, kao da ni ne postoje. Entitetski potpredsjednik, na koncu, u javnosti prepoznatljiviji kao Dodikova luda, ide i korak dalje – da, zamislite, čak i prirodne nepogode koristi kao dokaz nemogućnosti BiH. U prilog tome, pojašnjava, svjedoči „slaba koordinacija razine BiH i entiteta“ – kao da je, hvalim te Bože, puno bolja bila ona između entitetske i razine poplavama i klizištima ugroženih općina.

U serijal morbidnoga uključene su čak i teorije zavjere. U javnost je, recimo, gurnuta „patka“ kako nasipi na Savi duž BiH nisu slučajno popustili. Naprotiv, i to je rezultat političke diverzije, ovaj put prvih ljudi Srbije i RS-a, Vučića i Dodika – i njihova tajnog dogovora da se „epicentar poplava ciljano usmjeri na Bijeljinu, Semberiju i Doboj kako bi se spasio Šabac“. A, kao podloga teoriji poslužio je navodni razgovor srpskog premijera s načelnikom srpske vojske kako je obrana Šapca zadatak cijele Srbije, i to pod svaku cijenu, pa i pod cijenu „da primjenjujemo ratne mjere, da vodu puštamo na jednu drugu stranu“.

Veselija, pak, strana priče – ako se u uvjetima prirodne katastrofe ovaj termin uopće može koristiti – vezana je za za solidarnost obična ili, još bolje, normalna svijeta. Policajac iz Doboja, primjerice, u vrijeme potopa ovog grada u TV kamere izjavi da su „dobojski i krizni štab RS-a nula“ i „da bi ljudi u Doboju bez pomoći iz Federacije pocrkali od žeđi“. Ako je tko i pomislio da je sve to „siroti“ policajac iz sebe „izbacio“ u afektu, ovih dana se na najzorniji način mogao uvjeriti u suprotno. Policajac Dušanko Kitić – a čin mu zaslužuje da ga se i imenom spomene – ovih dana ponovi kako u „tim trenucima nitko iz dobojske vlasti nije reagirao na pravi način“, da su „pili tešanjski kiseljak i kupali se njime“, jer druge vode nije bilo, da je, na koncu, „prvi kruh u Doboj stigao iz Lepenice kraj Tešnja“. I da je on samo rekao ono što je istina – kao što je istina, dodaje, kako se tih dana, a i nakon toga, u gradu uopće ne gleda tko je tko i kako se tko zove. I da su u pomoć, tada a i danas, Doboju pritekli ljudi iz svih gradova širom BiH, iz Tešnja, Trebinja, Banje Luke, Sarajeva – što, veli, samo pokazuje „da mi obični ljudi, Bošnjaci, Srbi i Hrvati nemamo probleme jedni s drugima“.

U Doboju je, potom, potop bio razlog smjeni i tamošnjega gradonačelnika – zbog, kako on sam pojasni – njegovih „probosanskih stavova“. Probosanski stavovi – a još kod člana SDS-a? Stvarno, međutim, ništa čudo. Jer, on je, pojasni ovih dana, „gradonačelnik kojeg su izabrali svi građani“ – a to, onda, znači i da poštuje i izvršava „odluke građana svih nacionalnosti“. I da, zamislite, personificira politiku „koja ne želi nikakvo odvajanje iz BiH“ nego potpuno suprotno „integracije u NATO pakt i Evropsku uniju“. Obrat, vjerovali ili ne, kojeg bi malo tko mogao očekivati. No, zna li se pozadina – ništa čudnog. Čovjek se, naime, na licu mjesta imao priliku uvjeriti da stanovništvu njegova grada paketi pomoći dolaze s „čudnih i u prvi mah sumnjivih adresa“ – iz Sarajeva, Mostara, Zenice, Čapljine. A, otuda, što se „baje“ tiče, očito nisu smjeli stizati. I stoga je tu činjenicu „vožd“ iskoristio da poništi volju Dobojlija – da smijeni legalno izabrana gradonačelnika i na njegovo mjesto naćuli svoga, generala protiv kojeg je, usput, prije sedam godina podnijeta kaznena prijava „zbog sumnje da je počinio ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i povredu zakona i običaja rata“. Ali, tko mari za to – važno je da se političkoj konkurenciji, pa i, ako je potrebno, angažmanom osumnjičenih za ratne zločine oduzme sela i gradove koje se izborima to nije uspjelo.

Sličnu se priču zabilježiti moglo i drugdje. Šamac je, recimo, zbog poplave doživio gotovo pa totalnu evakuaciju. A utočište u vlastitim domovima Šamčanima, ne mareći za etnička im krvna zrnca, osiguraše njihovi susjedi iz Gradačca – i natjeraše šamačkoga načelnika, neovisno što je Dodikov partijski kadar, na javno priznanje da su, njega i sve ostale Šamčane, zadužili za čitav život, i da im „veliko hvala“ iskazuje u ime svih.

Mnogo je primjera, međutim, da solidarnost nema samo jedan smjer. Banjalučka grupa „Aifel“, primjerice, u vrijeme potopa snimi pjesmu „Zajedno možemo sve“, a posveti je ljudima koje, kod nas i u regiji, zadesi prirodna katastrofa. Pjesma je, pojašnjavaju, samo mali dio onoga što smo uradili i što svi zajedno za ugroženo stanovništvo uraditi možemo. Ili, prije koji dan u Maglaj iz Prnjavora dovezoše džinovski kazan kako bi se skuhalo 10.000 porcija čorbanca za stanovnike ovog grada, jednog od najteže pogođenih poplavama u BiH.

Na koncu, poznati srpski tenisač ukupnu nagradu za osvojen turnir u Rimu – i to od, ako dobro razumjeh, čak 700.000 eura – pokloni saniranju šteta od poplava, i to ne samo u Srbiji, nego i onima u BiH. I ne samo to. Zbog njih obje je, koristeći svoj ugled, zbog nedovoljnog interesa za ono što im se događa, prozvao i najutjecajnije svjetske medije. I natjerao ih da ga naknadno iskažu. Zahvaljujući tome je, uostalom, za CNN prozborio i Izetbegović junior.

Ljudi, dakle, nisu zaboravili na solidarnost jednih prema drugima. Nisu zaboravili ni da im je u koječemu sudbina zajednička. Hoće li ih to potaći da konačno okrenu leđa onima koji ih dijele – i koji ih uvjeravaju da su im oni drugi smrtni neprijatelji? Iskreno, barem kratkoročno promatrano, i nisam prevelik optimista. Sačekajmo, uostalom, listopad – i parlamentarne izbore u BiH. Možda me i demantiraju. Bože daj.

 

(www.depo.ba)

Komentari