Piše: Gojko Berić

Sve što je nelogično i naopako, u Bosni i Hercegovini je moguće, a sve što je logično i prirodno, najčešće je neprimjenjivo.

Ova ironična konstatacija postala je aksiom u političkoj praksi ove polurazvaljene zemlje, kojom vladaju tri međusobno neprilagodljive etnonacionalističke politike. Upravo prisustvujemo jednom potencijalno samoubilačkom eksperimentu – da se pokeraškom igrom živaca izazove raspad državnih institucija i država dovede u stanje kliničke smrti. Riječ je o još neobjavljenim rezultatima popisa stanovništva iz oktobra 2013. godine, tačnije o 196.000 lica koja žive, rade ili se školuju u inostranstvu. Mogu li se oni popisati kao stanovnici matične države ili ih treba smatrati “otpisanim”?

Statističari iz Federacije i Republike Srpske, iako ljudi iz iste struke, imaju o tome suprotno mišljenje, pri čemu i jedni i drugi uživaju podršku svojih političkih vrhova. Time je jedno u suštini tehničko pitanje, koje je stvar statističke metodologije, postalo stvar od prvorazrednog nacionalnog interesa. Uz postojeće, otvoren je još jedan srpsko-bošnjački front. Ovog utorka, na zasjedanju Narodne skupštine RS-a, ultimativno je odbačena odluka Velimira Jukića, direktora Agencije za statistiku BiH, da se sporne popisnice uvrste u ukupan broj stanovnika BiH. Kako stvari stoje, teško da će u ovom natezanju užeta iko popustiti, makar uže puklo.

Oni koji su zakuhali ovu neprobavljivu kašu morali su znati kakve će posljedice imati petljanje politike u čisto statističke poslove. Bošnjačka politička pamet sklona je oblikovanju virtualne stvarnosti, o čemu možda najbolje govori popis stanovništva. Takvoj pameti ne pomažu nikakvi argumenti, baš kao što ne postoji lijek za Dodikovu paranoju od “muslimanskog Sarajeva”. Zar ikoga ozbiljnog treba uvjeravati da je među sporno popisanim Bošnjacima, a njih je nesumnjivo najviše, tek zanemarljiv broj onih koji se vraćaju, ako takvih uopšte ima. Ljudi godinama žive i rade na Zapadu i ne pada im na pamet da se te privilegije odreknu. Nije li licemjerno tvrditi kako su mladi Bošnjaci, koji se trenutno školuju daleko od Bosne, željni povratka, dok istovremeno svakodnevno slušamo priču o tome da više od 70 posto mladih želi da što prije ode iz Bosne i Hercegovine?

Petljati se u rezultate popisa i nametati ih kao političko pitanje par ekselans, po cijenu da država praktično prestane funkcionirati, velika je greška ljudi koji vode ovu zemlju. Oni nas uvjeravaju da takoreći nemaju sna zbog brige o svom narodu. Međutim, ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački narod nemaju ama baš nikakve koristi od te njihove nesanice. Naprotiv, život je iz dana u dan sve teži, nade je sve manje, a popis stanovništva je dobra prilika da se sa teških ekonomskih i socijalnih problema pažnja barem privremeno usmjeri na međunacionalni sukob koji je, sa razumne tačke gledišta, na granici iracionalnog.

U tu mrežu već je uhvaćen veliki broj ljudi, koji popis ne doživljavaju kao knjigovodstvenu sliku vlastite zemlje, već su prvenstveno radoznali da vide koliko ima “naših”, a koliko “njihovih” i kako su danas jedni, drugi i treći geografski raspoređeni u redom poseljačenim velikim i većim gradovima. Htjeli, ne htjeli, oficijelna slika poslijeratne demografske stvarnosti dugo će biti predmet kolektivnih emocija i političkih i medijskih manipulacija, ali ona je već sada najzanimljivija političkim elitama. U demografskoj stvarnosti zrcali se njihova podjela vlasti, koja se svih ovih godina manifestovala kao bespoštedna diskriminacija etničkih manjina.

Odgovorni lideri ne bi od popisa stanovništva pravili ovako vruću i alarmantnu temu. Mladen Ivanić kao da je jedva dočekao da sa sebe skine stigmu “izdajnika srpskih interesa u Sarajevu”, kojom ga je obilježio Milorad Dodik, pa je dogovor o kompromisu, navodno postignut u Predsjedništvu BiH, proglasio mrtvim, jer su ga, kako je objasnio, prekršile stranke iz Federacije. Neki analitičari tumače sadašnja zbivanja kao poziv na novu nacionalnu homogenizaciju na svim stranama – znak da se bliže oktobarski izbori i da je stranačka kampanja praktično već počela.

Međutim, ova teza je prilično upitna, jer raskolnička politika, praćena nizom smišljenih opstrukcija, traje u Bosni i Hercegovini još od prvih demokratskih izbora, i prije i poslije njih. Inat je jedina konstanta te nazovi politike, izgubljene između dva suprotna azimuta – evroatlantskih integracija i balkanskih resentimenata. Sto hiljada spornih Bošnjaka manje ili više u ukupnom broju stanovnika nemaju nikakve stvarne veze sa životnom svakodnevnicom u ovoj zemlji. Kad bi se, recimo, njih pet hiljada koliko sutra vratilo u Srebrenicu, to bi bila druga priča. Ali, ljudi iz Srebrenice, kako Bošnjaci tako i Srbi, odlaze. Tamo je perspektiva mladih nikakva.

Jedna starija muslimanka, Fata Jaganjac, jedina je povratnica Bošnjakinja koja danas živi u Bileći. Ona drži ključ od lokalne džamije, da je otvori kad neko dođe da je posjeti. U Foči je prije rata živjelo oko 5.600 Bošnjaka, a danas ih je tamo tek nekolicina. Hoće li virtualna stvarnost, kakvu bošnjačka politika u ovom slučaju preferira, uvećati broj Bošnjaka u Bileći ili Foči, u Navesinju ili Trebinju? I obrnuto – hoće li, recimo, desetkovanim mostarskim Srbima biti išta bolje ako, prema popisu, Bošnjaka u BiH bude manje nego što ih stvarno ima? Suština nije u brojkama, već u tome kako se, recimo, osjeća Fata Jaganjac, jedina Bošnjakinja povratnica koja danas živi u Bileći.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari