Piše: Jusuf Trbić

      Eto, stiže nam još jedna nova novcata godina, a mi ne znamo ni šta ćemo s onom starom. Kako koja godina, nama sve gore, pa treba umoliti onoga Dodika i ostale političare da raspišemo referendum za ukidanje svih budućih novih godina. Da bar zaustavimo ovo napredovanje unazad, ovo trčanje u mjestu, da se malo opustimo i razmislimo šta ćemo i kako ćemo.

Na kraju svake godine postavljamo jedno isto pitanje : po čemu ćemo pamtiti prethodnu godinu? I već dvadeset godina odgovor je isti : po stalnom propadanju, po problemima, sukobima, ugašenim nadama i iluzijama, po sve težem siromaštvu naroda i sve bogatijim političarima, po strahu od raspada države i novog pucanja. A sve je podnošljivo dok se ne puca. I mi podnosimo ono što, valjda, niko u svijetu ne bi. Ovakav sistem, ovu smiješnu državu, ove gramzive i primitivne političare, ovaj jad i bijedu – to niko ne bi trpio. Samo mi. Ima li kraja tome?

Ima, kaže Milorad Dodik, predsjednik siromašnije polovine Bosne. Kraj počinje naredne godine, kad će biti održan novi istorijski referendum u njegovoj parohiji, a već 2018-te, prema programu SNSD-a, slijedi novo masovno izjašnjavanje – o otcjepljenju RS-a. Doduše, on je prije neki dan  taj rok produžio na pet godina. U stilu proročice Vange , Dodik je, neopterećen pameću, izjavio : “ Vidim je moćnu, jaku, demokratsku, važan faktor u regionu, vidim je kao samostalnu.”

Ni manje, ni više. A dotle će biti stalno vježbanje razlaza, koje počinje već 9. januara ove nove 2017. godine. Sprema se, kako kažu, pompezna proslava, koja će svijetu pokazati sav inat, drskost i snagu Karadžićevih sljedbenika. Na proslavu će, kako je sam Baja izjavio nakon susreta sa srbijanskim čelnicima, doći “neko važan iz Srbije”. Da potvrdi još jednom, ono što svi znamo : da Srbija i njeni lideri i dalje čvrsto stoje iza politike secesionizma bosanskih Srba. Potvrdili su to, na svoj način, i Tomislav Nikolić  i Mladen Ivanić na sastanku u Beogradu, kad su, glumeći mirotvorce, ponovili staru Miloševićevu mantru, koja nas je i odvukla u bezdan rata i krvi : pomirenje i dobri odnosi Bošnjaka i Srba su ključ očuvanja mira na ovim prostorima. I Milošević je uvijek govorio o narodima, a nikad o republikama ili državama, jer je to bio temelj osvajanja tuđih teritorija – progonima, etničkim čišćenjem, zločinima svih vrsta, genocidom – da bi Srbi objedinili svoj “etnički prostor”, a svi ostali satjerani na  teritoriju koju im je odredio srbijanski režim. I Nikolić i Ivanić su predsjednici država, i mogu razgovarati samo o odnosima dvije države. Ako je liderima iz Beograda stalo do boljih međuetničkih odnosa, neka ih popravljaju u svojoj zemlji i ne zaviruju u komšijsko dvorište. Pogotovo na ovaj način, pravljenjem bloka : dva protiv jednog, o čemu bi posebno morao voditi računa Mladen Ivanić. Nevjerovatna je njegova ubrzana transformacija od umjerenog političkog lidera do zadrtog nacionaliste, koji više ne zna šta radi. Jer da zna, ponašao bi se kao državnik, a ne kao sitni prevarant, koji javno savjetuje kako izigrati odluku Ustavnog suda sopstvene države, koji tu odluku negira i poziva na proslavu ukinutog 9. januara, koji negira dejtonski Ustav na koji se istovremeno poziva, i pri tome se lažno predstavlja, kao predstavnik Srba u Predsjedništvu BiH. A on je predstavnik entiteta i svih građana koji u RS žive, dakle i Bošnjaka, i Hrvata, i svih drugih. Uostalom, Dodik je javno govorio da je Ivanić nelegitiman, jer je izabran glasovima Bošnjaka.

Vježbanje razlaza su, nakon referenduma o 9. januaru,  Dodik i njegovi pajtaši pojačali i objavljivanjem svog baška popisa, na samom kraju godine. Nema veze što je državni popis jedini legitiman, što je objavljen prije pola godine i što ga je prihvatio cijeli svijet. Mora da se zna da je RS skoro pa samostalna,  i zato će se uskoro tražiti ukidanje Suda i Tužilaštva BiH, a Dodik i Čović su spremili prijedlog novog zakona o Ustavnom sudu, pa kad ukinu pravosuđe na nivou države – niko ih više neće pitati ni šta su pokrali, ni gdje su im pare. Što je, dakako, vitalni interes njihovih naroda, a i šire.  Istine radi, ovaj dvojac s kormilarima u Beogradu i Zagrebu u jednom je u pravu : pravosuđe nam ništa ne valja i treba ga reformisati. Jer da valja, prvo bi njih dvojica završili iza brave, pa za njima i mnogi drugi. Potvrdio je to, u brojnim, neobično hrabrim istupima, i  ministar sigurnosti BiH  Dragan Mektić, koji tvrdi da našim pravosuđem upravlja pravosudna mafija. Mnogi se slažu s tim, ali valja primijetiti da to ima i svoje dobre strane, jer su, eto, naše sudije i tužioci uspješni s obje strane zakona, što je prava rijetkost. To ima svoje prednosti. Dok se svuda u svijetu pravosuđe muči da otkrije lopove i dokaže lopovluk, neke naše sudije i tužioci znaju za kriminalno djelo dok još nije ni počinjeno, dakle, dok je još u začetku, u formi idejnog rješenja, u fazi planiranja. Koje se pravosuđe u svijetu može pohvaliti time?

U prošloj godini ponovo smo se naslušali planova o gradnji svega i svačega, a svečano je otvoren samo jedan graditeljski poduhvat : trotoar ispred zgrade Predsjedništva BiH u Sarajevu. Od silnih planiranih modernih cesta i auto-puteva nismo vidjeli skoro ništa, pa oni koji su obećavali turistički bum, odavno pjevaju : “Drumovi će poželjet turista, al drumova nigdje biti neće.”

Ali je zato sarajevska vlast povukla potez koji će nas proslaviti u svijetu : od sada na univerzitetima neće biti nastave ni polaganja ispita petkom, u vrijeme džume. Očekuje se da će se sličan propis donijeti i za cijelu privredu, za sve fabrike, pogone i trgovine, kao i za društvene djelatnosti, a i utakmice i druga sportska nadmetanja, kao i filmske predstave i sve druge aktivnosti,  sve to mora da se prekine u odgovarajuće vrijeme. Od toga neće biti izuzete ni zdravstvene ustanove, čak i kad su operacije u pitanju, ni vatrogasci, ni carinici, ni policajci, ni prodavci na pijaci, a političari ionako ne rade ništa, njima će biti najlakše da se prilagode. Ovo državno ukidanje sekularizma, u sekularnoj Evropi, i stvaranje posebne vjerske države usred države BiH, sigurno će pozdraviti svi, a posebno oni koji se boje islamskog fundamentalizma. A i Milorad Dodik je oduševljeno pozdravio ovo polagano ostvarivanje snova Radovana Karadžića, koji u Hagu i dalje tvrdi da je samo branio Evropu od muslimana.

Svašta se, eto, događalo tokom 2016. godine, pa je teško još nešto posebno izdvojiti. Pa ipak, cijenim da je najznačajniji događaj, i to bez premca,  spoznaja naših lidera da su mladi naše najveće bogatstvo. Pa su to bogatstvo počeli da izvoze. Više od sto hiljada mladih, školovanih ljudi otišlo je u inostranstvo,  a pravi odliv se tek očekuje. I dok priučeni građani, razopančena gospoda, turbo-folk trudbenici  i polupismeni profesori, magistri  i doktori nauka vladaju našim životima, pamet nam odlazi. A i šta će nam? Za ono što imamo i što nas čeka u sljedećoj i ostalim sljedećim godinama, pamet nam ni za šta neće trebati.