Piše: Gojko Berić

Biti premijer, otprilike je što i upravljati brodom koji plovi po nemirnom moru. Ako se tome doda da nema te formule koja će neku vladu učiniti uspješnom, niti ima vlade kojoj će cijela nacija aplaudirati, jasno je zašto je dužnost premijera delikatnija i nezahvalnija od svih drugih funkcija u izvršnoj vlasti. Kad je o tome riječ, malo istorije dobro dođe. Nakon uvjerljive pobjede Konzervativne partije na parlamentarnim izborima 1979., u premijersku fotelju Velike Britanije zasjela je 54-godišnja Margaret Thatcher, koja će, pod nadimkom “gvozdena ledi”, postati jedna od najzanimljivijih figura u političkoj istoriji Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Inženjer kemije po struci, dodatno pravnički obrazovana, Thatcherova je bila prva i do sada jedina žena koja je obavljala tu dužnost. Tvrdeći da žene mogu biti uspješne kao i muškarci, ako ne i više, znala je reći: “Ako želite da se nešto kaže, pitajte muškarca. Ako želite da se nešto učini, pitajte ženu.” Bila je otvoreni protivnik svakog konsenzuza, smatrajući da konsenzus znači odricanje od vlastitih uvjerenja i ideja. “Ja nisam političarka od konsenzusa. Ja sam političarka od uvjerenja”, rekla je na početku svog mandata. Jedan od njenih prethodnika opisao je Thatcherovu kao “briljantnog tiranina okruženog mediokritetima”.

U svojim memoarima Thatcherova kao glavni uspjeh navodi to što je zemlju preusmjerila s puta “mekog socijalizma” na put tržišne ekonomije. “Pokušaj da se Britanija izliječi putem socijalizma, bio je kao liječenje leukemije pijavicama”, govorila je. Njena politička filozofija podrazumijevala je uvođenje poreza za svakog punoljetnog građanina, fleksibilno tržište rada i potpunu privatizaciju državnih kompanija. Prodajom državnih preduzeća prikupljeno je oko 30 milijardi funti, a potrošači su dobili niže cijene i bolje usluge. Izdvajanja za socijalnu pomoć, obrazovanje, kao i troškovi državne administracije takođe su smanjeni. Thatcherova je uporno radila i na smanjenju moći i uticaja sindikata, koji su do tada bukvalno diktirali poteze Vlade. Jednogodišnji štrajk britanskih rudara okončala je tako što je zatvorila sve rudnike uglja u zemlji, a hiljade rudara ostavila bez posla. Međutim, njene radikalne ekonomske mjere i uporno skretanje udesno učinili su da joj većina konzervativaca okrene leđa, te je, nakon tri uzastopne izborne pobjede i jedanaestogodišnje vladavine “tačerizma” podnijela ostavku u novembru 1990. i sa suzama u očima svoju odluku priopćila britanskoj javnosti. Umrla je u aprilu 2013. i sahranjena uz najviše vojne počasti.

Tačerizam nije više u modi, ali kad se dobro razmotre zahtjevi koje Evropska unija i MMF imaju prema preostalim zemljama postkomunističke tranzicije, konkretno prema Bosni i Hercegovini, oni itekako nalikuju ekonomskoj doktrini koju je provodila bivša britanska premijerka. Reklo bi se – ista roba, drugo pakovanje. Razlika je samo u tome što je ekonomska obnova Velike Britanije bila stvar političkih odluka Margaret Thatcher, dok je taj proces u BiH daleko komplikovaniji i sporiji. Spor do traljavosti. Vlada nije jedini igrač, ona je u latentnom, a često i otvorenom sukobu sa radničkim sindikatima, korisnicima budžeta, medijima i nevladinim organizacijama. Ovdje taj sukob traje godinama, što najbolje govori da je zemlja u konstantnoj krizi. U Sarajevu su već gorjele zgrade državnog Predsjedništva i kantonalne administracije, zgrada federalne Vlade je kamenovana, a ministri i parlamentarci spašavali su se od razjarene mase bježeći kroz sporedni izlaz. Nestaju i posljednje fabrike, poput onih u Tuzli, u čijim dvorištima, uz noćne vatre, prevareni, desetkovani i iznureni radnički proletarijat štrajkuje glađu. To su završne simbolične scene općeg propadanja, od kojeg je profitirala cijela jedna nova klasa obogaćenih pohlepnika iz političkih, tajkunskih i kriminogenih struktura.

Suočen s brdom socijalnih problema, koji nisu pali s neba, nego su plod konkretne politike, federalni premijer Fadil Novalić djeluje izgubljeno. On je na početku mandata glumio neku vrstu “tačerizma”, tvrdeći kako njegova Vlada neće trpjeti ničije pritiske, uključujući sindikate i medije, već će, bez kolebanja provoditi ono što od nje traži Evropska unija. Što se toga tiče, uvjeravao nas je Novalić, Vlada je jedinstvena i odlučna, spremna na svaki rizik, pa i na eventualni sukob sa antievropskim mentalitetom većine birača. Međutim, od Novalićevog “tačerizma” nije ostalo ništa – novopečeni premijer je, kao i njegov prethodnik, počeo davati obećanja koja ne može ispuniti, povijajući se pred zahtjevima čas jednih, čas drugih korisnika federalnog budžeta. Čak su ga i poslovično razjedinjeni i nemoćni sindikati uspjeli uplašiti, pa je izmjene Zakona o radu povukao iz tzv. ubrzane procedure i stavio “na hlađenje”. Očito je dakle da ova Vlada nije u stanju izaći nakraj sa partnerima u famoznom socijalnom dijalogu – ako ih ignoriše, čeka je novi, još gušći “dim ulice”, a ako počne udovoljavati svima, to će odvesti u propast i Vladu i koncept privredne reforme.

Staro je pravilo da uspješnoj vladi pripadaju kolektivne zasluge, dok neuspjeh pripada premijeru. Tako se i Novalić našao na udaru medija, iako je prava adresa stranka koja ga je postavila na tu funkciju. Jasno je naime da federalna Vlada nije nikakva programska Vlada, njen premijer i njeni ministri “misle” glavom svojih stranačkih šefova i na toj adresi sve počinje i sve se završava. Zato su sve programske vlade propale, među njima i ona koju je na temelju Platforme SDP-a formirao Zlatko Lagumdžija. Šta vrijedi formalni konsenzus o konkretnoj politici, ako iza njega ne stoji istinsko uvjerenje svakog od aktera. Zbog toga ćemo tek nakon što bude poznat ishod aferaškog hapšenja Fahrudina Radončića moći vidjeti pravo lice Vlade Federacije BiH.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari